Socijalno osjetljiv po cijelom tijelu, kakav se već rodio, Stjepan Mesić nije baš oduševljen idejom da 600.000 kuna od sredstava za njegov ured ode civilnim invalidima Domovinskog rata. To smanjenje sredstava je korak u pravom smjeru, ali premalen: nitko i dalje, pa ni nova vlast, ne čini baš ništa kako bi se počelo raspletati beskrajne afere koje se vuku iza dvadesetpetogodišnjeg djelovanja Stipe Mesića u hrvatskoj politici.

Stipe Mesić može biti zadovoljan – njegov ured neće biti ukinut, iako svrha postojanja tog ureda i njegova funkcija nigdje nije jasno definirana. Zapravo, jedina svrha tog ureda je da bi Stjepan Mesić imao doživotni izvor visokih prihoda, i nekakvu funkciju i fotelju, odnosno da ne bi bio tek građanin Mesić. Fotelja vas, kakva god bila, ipak na neki način štiti, službena ste osoba, sa svim što ide uz to – od službenog auta s vozačem, do odlaska na razna primanja i preseravanja gdje se ždere, loče, i dogovaraju se unosni poslovi. Fotelja, sinekura, je i izvor kakvog takvog društvenog utjecaja.

I dok je prethodna vlast htjela ukinuti čak i Ustavni sud, koji im je narušavao komunističku doktrinu po kojoj je Partija, kao predstavnik radnika, seljaka, i poštene inteligencije, jedini ovlašteni tumač Ustava, a da pritom “demokratskoj javnosti” oličenoj u NGO-ima i dijelu medija taj pokušaj uvođenja otvorene diktature i de facto ukidanja Ustava i vladavine prava nije uopće smetao, diranje u sinekure, od one Rakićkine do Mesićeve, je očito težak udar na ljudska prava. I pritom se priziva taj isti sud, jer je po Mesiću, ukidanje njegovog ureda, koji se u Ustavu nigdje ne spominje, neustavno. Mesića su odmah opovrgnuli stručnjaci za ustavno pravo. Zanimljivo je pritom da su Documenta i Bojan Glavašević – onaj.koji.ne.mrzi – svojevremeno inzistirali upravo na pravima i financiranju civilnih invalida Domovinskog rata, naravno na uštrb vojnih, a ne Mesića. A sad je najednom financiranje tih prava, makar i minornim iznosom, sporno. Mesiću je to, naravno, napad na antifašizam jer antifašizam, to je on. Jest da je devedesetih bio malo ustašan, ali svejedno.

Tko smije ukinuti Mesića?

Od svega što je Mesić naveo točno je da vlada ni Sabor ne mogu ukinuti njega osobno, za to će se morati pobrinuti biologija, a i ona teško izlazi na kraj sa starim antifašistima, kako se vidi iz primjer Manolića. Ali, naravno, mogu ukinuti njegov ured, iako to nisu uradili. Priče Stjepana Mesića kako ga ni Sabor ni Vlada ne mogu ukinuti budući da taj amandman “ima savršeno proziran pokušaj ukidanja toga ureda, a da se to formalno ipak ne učini” su šuplje priče, da je vlada htjela ukinuti taj posve suvišan ured, to bi svakako i uradila. A možda bi i trebala. Mesić uporno tupi kako se on kao “bivši” sastao s brojnim stranim državnicima, i šalabajzao svijetom o trošku poreznih obveznika, ali nikad nije naveo kakva je korist Hrvatskoj bila od toga. Od tih putovanja mogao je koristi eventualno imati jedino Stjepan Mesić osobno. Formalno, njegov ured nema nikakvu konkretnu funkciju, pa se zapravo radi o rasipanju proračunskog novca. On inzistira i na tom da je on “posljednji aktivni pripadnik iz samoga vrha one generacije koja je otvarala vrata demokraciji u Hrvatskoj”, no on je ujedno i posljednji aktivni pripadnik one generacije koja je davne 1967. osudila potpisnike Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika, što je kao posljedicu imalo brojna uhićenja i slanje brojnih pripadnika samog vrha hrvatske inteligencije na robiju. I prvi pripadnik “generacije koja je otvorala vrata demokraciji” koji je otvorio vrata Tuđmanovih arhiva stranim špijunima i novinarima, i prvi koji je svjedočio protiv Tuđmana u Haagu.

Naravno, i tu je ulovljen u laži – kleo se u jednom novinskom intervjuu kako nikad nije bio svjedok u Haagu, da bi kasnije isplivali transkripti njegovog svjedočenja u kojima tereti Hrvatsku za etničko čišćenje. A tako se kleo i da nikad nije pjevao ustaške pjesme, ali ako laže Mesić, ne laže snimka na Youtubeu. No izašle su i neke druge snimke – one na kojima prima pozamašne čekove od australskih Hrvata, a za koje se manje-više ne zna gdje su završili. Navodno je jedan predan Domljanu, s godinu dana zakašnjenja, a najmanje jedan je – netragom nestao, iako nije sporno da ga je preuzeo Stjepan Mesić.

Antifašistima ne pakovati

I tu dolazimo do osnovnog problema: kad god se spomene da bi neke stvari DORH i pravosuđe trebali ispitati, Mesić se poziva na antifašizam: “Ja sam antifašist, i ne smijete me dirati”. Hrvatska je inače Ustavom uređena kao država u kojoj su svi jednaki pred zakonom, no u praksi su antifašisti malo jednakiji. Pa se tako Mesić nikad nije našao u prilici da sudu objasni gdje je nestao ček. Njegovo objašnjenje je da se “negdje zagubio u gužvi”, što je na razini nepismenih sirijskih izbjeglica koji su redom negdje izgubili dokumente, kako Nijemci ne bi znali gdje ih trebaju deportirati i kako ne bi mogli provjeriti jesu li na popisu terorista, ali ne i mobitel, svežanj novčanica, i karticu za bankomat.

Uglavnom, donatori i dan danas žele znati gdje je nestalo 150.000 dolara koje su dali na ruke Stjepanu Mesiću. Kad je u javnost izašla snimka na kojoj Mesić prima čekove, Mesić je, kao i uvijek, imao spremne odgovore na sve. Iako vrlo neuvjerljive. Ali kad imate medije na svojoj strani, uvijek možete prodavati antifašistička muda pod demokratske bubrege. “Kamo je otišao ček za hrvatski fond i obnovu Hrvatske, to treba pitati onoga tko je procesuirao taj ček. Drugi ček od 30.000 australskih dolara bio je za bolnicu u Gospiću. Taj ček ja nisam donio, on se zagubio u gužvi koja je bila na ispraćaju”, rekao je Mesić. Znate, ono, bude gužva na aerodromu pa vam se izgubi slučajno ček od 30.000 dolara! Ako vjerujete u takva objašnjenja, onda ste idiot. Ako pravosuđe vjeruje u takva objašnjenja, onda je korumpirano.

Mesić je čak ustvrdio kako je bio poslan upozoriti australske Hrvate da ne smiju nikom davati novac u torbe. “Ja sam bio predsjednik izvršnog odbora HDZ-a, bio sam u posjetu Australiji da bih spriječio torbarenje”, rekao je Mesić. Pa je kako bi spriječio torbarenje uzeo tri čeka i stavio u torbu. Pa je zagubio. Vrhunski! Kako je u međuvremenu izglasano da ratno profiterstvo ne zastarijeva, možda bi ipak trebalo malo pogledati činjenice. U javnost je svojevremeno procurila snimka iz 1992. koja bilježi kako Mesić prima, a potom u džep sprema ček. Postoje brojni svjedoci koji tvrde da je snimka autentična. Već nakon godinu dana, 1993. godine, utvrđeno je da čekovi australskih iseljenika na ukupan iznos od 150.000 australskih dolara nikada nisu stigli do banke. Mesić se branio time kako on nikad nije unovčio taj ček, pa prema tome ništa nije ukrao! “Neka mi netko dokaže da sam ja taj ček unovčio”, govorio je. Mesić je pravnik, pa jako dobro zna da je krađa krađa, unovčili vi ukradenu imovinu ili ne. Ako ukradete auto ili umjetničku sliku, ne možete se braniti time da je niste prodali, pa to nije krađa. A po zakonu RH, ček je gotovina, upravo kao i novčanica i mjenica, pa i nema potrebe unovčiti, on je novac sam po sebi. Usto, banke dugo čuvaju svoje arhive, desetljećima, po zakonu, i nije nikakav problem ustanoviti gdje je i kad koji ček unovčen: to do sad nije urađeno. A moglo se. Mesić je bio predsjednik, i mogao je utjecati na to, govorio je da će istražiti, nikad nije. Dakle, sama činjenica da je uzeo ček, i da ga nije predao gdje je trebalo, bi trebala biti posve dovoljna da se podigne optužnica. Jedino mjesto na kom Mesić treba uvjeravati nekog da je ček izgubio “u gužvi na ispraćaju” je sud, ne mediji. Jer ako ste preuzeli neku vrijednost uz obavezu da je predate nekom drugom, a niste je predali, iz bilo kog razloga, morate se po logici pravde i zakona naći pred sudom. Vi ste odgovorni za tu imovinu. Nesporno je da je Mesić preuzeo čekove, nesporno je da ih nije predao, ili bar ne sve. Je li ih izgubio, jesu li mu ih ukrali, je li mu ih žena oprala s hlačama, jesu li mu se muvali po kući godinu dana pa negdje nestali kako je on tvrdio, u biti nije od neke važnosti. Od važnosti je samo da oni nisu stigli na odredište, a prethodno su stigli u njegov džep. I naravno, od važnosti je da ratno profiterstvo ne zastarijeva.

Porazna bilanca

Nadalje, dok je obnašao dužnost Predsjednika Republike Hrvatske, Stjepan Mesić je u više navrata izjavio kako su sredstva koja su Hrvatskoj donirali iseljenici prebačen na tajne fondove u inozemstvu te kako će istražiti tok tog novca, no usprkos učestalim obećanjima, kako tvrdi gospođa Ina Vukić, nikada to nije uradio. U razgovoru za Večernji list ona je izjavila kako je 8.600.000 dolara iz računa Hrvatskog nacionalnog fonda položeno na bankovni račun u Londonu u svrhu bankovne garancije za međunarodni zajam od 500 milijuna dolara te da je taj iznos do prosinca 1999. godine narastao na čak 11.000.000 dolara zbog kamata. Nakon smrti Franje Tuđmana, gospođa Vukić osobno se išla raspitivati je li novoizabrani predsjednik, Stjepan Mesić, vratio ta sredstva u državni proračun. Odgovor nikad nije dobila.

Dakle, ukidanje dijela novca za Mesićev beskorisni ured je dobar potez, ali nije dovoljno dobar potez. Pravi potez bi bio ustanoviti što se desilo s čekovima iseljenika, i ustanoviti postoji li kanzena odgovornost Stjepana Mesića za krađu. Usto, trebalo bi svakako ispitati i gdje je tajanstveni prijatelj koji je Mesiću posudio dva milijuna kuna za kupovinu kuće: kad bi građanin koji nije antifašist došao bilo gdje s dva milijuna kuna kojima se ne zna porijeklo, odnosno koji nisu prošli kroz bankovni račun, našao bi se automatizmom na udaru Ureda za pranje novca. I porijeklo novca bi se moralo ispitati. Nemoguće je po zakonu u Hrvatskoj doći bilo gdje s više od 105.000 kuna – odnosno 15.000 eura – gotovine i pokušati izvršiti plaćanje, jer zakon propisuje da bankovni službenik, ili javni bilježnik kod kojeg se sklapa ugovor, ne pozove policiju. Na to ga obvezuje zakon o sprječavanju pranja novca. Mesić je platio vilu s dva milijuna kuna nepoznatog porijekla, što je oko dvadeset puta veći iznos od zakonom propisanog za koji se mora znati porijeklo.

Ukratko, umjesto natezanja s Mesićem po medijima, vlada bi trebala konačno uraditi nešto s brojnim aferama koje se vuku iza Mesića, a od kojih, začudo, niti jedna nikad nije rezultirala krivičnom prijavom od strane DORH-a. Posljednja takva je bila afera Patria: suđeno je managerima Patrie u Finskoj (na prvostupanjskom sudu su osuđeni, drugostupanjski ih je oslobodio), suđeno je bivšem premijeru Janši u Sloveniji (osuđen), Slovenija traži posrednika Wolfa koji je uhićen u Kanadi, ali u Hrvatskoj optužen nije – nitko, sve je završilo time da Mesić daje časnu pionirsku da on s tim nema ništa, a kao dokaz svoje nevinosti ističe kako Finci nisu na sudu dokazali da je on primio mito i da on u Finskoj nije optužen! Naravno da nisu, jer to nisu ni dokazivali, jer ih se ne tiče! Jer on nije njihov državljanin, djelo nije počinjeno u Finskoj, pa nije bio niti optužen u Finskoj! Ali je po logici stvari trebao biti optužen u Hrvatskoj, jer ako se nekom sudilo za davanje mita, jasno da se treba suditi i onom tko se u toj istoj optužnici spominje kao primatelj mita.

Dakle, Mesićeva bilanca uključuje to da je 1967. tražio da se uhite potpisnici Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika, optužbe na račun generala Gotovine da je loše vodio akciju Maslenica, i da je akcija povezivanja sjevera i juga Hrvatske bila nepotrebna, prijedlog da se ukine počasni plotun na ispraćajima branitelja kako bi se uštedjelo na mecima, članstvo u IFIMES institutu koji je kritizirao Meronovu oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču, i koji je predlagao Brametza za Nobelovu nagradu za mir, izbacivanje iz HV 12 najzaslužnijih generala iz Domovinskog rata kad su se zauzeli da se zaustavi govor mržnje usmjeren spram branitelja u medijima i da ih se prestane proganjati, dijeljenje transkripata Englezima, gubljenje čekova, optuživanje Hrvata za etničko čišćenje, pomaganje prijatelju Srđanu Mladiniću da dobije kredit od državne Podravke, i dosta toga drugog, lista je jednostavno preduga. Dosta toga je na rubu zakona, a možda i preko ruba, a nikad niti jedna optužnica nije podignuta. A mi tu diskutiramo o tome koliko novca treba dati njegovom uredu! Nije li vrijeme da se počne razgovarati o nečem konkretnom?

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save