Mama za 5 – Pobačaj ili kinder suprise
KADA TRUDNOĆA PROTRESE ŽENIN SVIJET – Kako ovih dana po medijima traje bitka oko pobačaja, moram se i ja malo osvrnuti na tu temu koja mi je bolna točka. Točka očaja, ona koja uništava iznutra, jer ljudi ne žele ili ne mogu razumijeti što pobačaj unosi u život.
Moram priznati, da iako živimo otvoren život; peta trudnoća je malo protresla moj svijet.
Bila je neočekivana, kako ja to volim reći, bila je kinder suprise. Moje peto dijete došlo je 14 mjeseci nakon četvrtog. To nikako nije bio moj plan, ali nikako.
Moj plan bio je sačekati još neko vrijeme. Nikada neću zaboraviti osjećaje kada sam vidjela pozitivan test, a radila sam ga onako bez veze. Za svako dijete prije, točno sam znala da je u meni i da je sa mnom, skoro da mi potvrda nije bila potrebna. Osim za peto.
Tu me je Bog stavio na kušnju – kušao je moje postupke, moje osjećaje, moju vjeru.
Bila sam toliko ljuta da nisam mogla čistog razuma stati ispred svog muža i reći mu sretnu vijest.
Jedino što sam uspjela nazvati svog šogora rukama koje su mi se tresle od jada i masom pitanja što i kako i kuda sad s još jednim. Ta ista pitanja sam postavljala i Bogu. Ne samo s aspekta svojih osjećaja koji su bujali u meni, nego i sa materijalnog aspekta: što s autom, što s kućom – sve nam je premalo, nemamo mjesta ni sada, a kamoli sa još jednim.
Posao je tek bio krenuo, namjeravala sam krenuti raditi, a sada opet trudna. Bilo je trenutaka kada sam pomišljala na najgnjusnije stvari, samo da se riješim tog osjećaja zatvora koji se stvorio u meni.
Hvala Bogu, pa sam uvijek i u najgorim trenutcima u životu imala oslonac u Njemu, i vjeru da će sve biti dobro.
Nekako sam počela shvaćati da su moji osjećaji zapravo bili vezani samo na materijalno, na novac… i samo me to mučilo – kako ćemo ovo, kako ćemo ono?
Njih će biti 5 – 5 pari tenisica, 5 pari cipela… ono svega po 5. O autu da ne pričam!
U najmanju ruku jedan autobus, kuća barem od 200 kvadrata da nam svima bude lijepo i lagodno – ah ti snovi.
Na dan termina mog petog poroda bilo je jakoooo veselo. Najavila nam se obitelj iz Splita koja je zapravo u Makedoniji u misiji. Trebali su prespavati kod nas. Ne sjećam se koliko su tada točno imali djece, mislim da ih je bilo sedmero (danas ih je osam).
Cijeli dan sam razvlačila i presvlačila krevete, radila sam lino kiflice za ukupno 11 klinaca za pidžama party i tako do večeri kada sam se uputila u bolnicu na terminski pregled.
Kao i obično, kofer nisam nosila jer sam mislila da još neću roditi, ja sam super, dolazi mi ekipa, i idem doma na party. I tada je Bog imao svoj plan, a njegov plan je bio da ništa neće biti u redu. Dao mi je, te večeri, iskusiti osjećaj gubitka djeteta, i sebe.
U bolnici je sve išlo brzo, bila je frka i panika, kako se kaže. Otkucaji srca moje bebe bili su jako loši, a tada su i moji postali loši. Bio je neophodan hitan porod. Trenutno sam se našla u bolničkoj halji, u boksu, uključena na razne aparate koji nisu pokazivali ništa dobro.
Tada se pojavio moj anđeo; jedna divna mama koju poznajem samo iz viđenja, kao mamu jednog djeteta iz vrtića. Mamu kojoj je završila smjena i krenula je kući gdje su je čekali njen muž i troje djece, no ona je okrenula cijeli svoj svijet, uključila sve bake i djedove da može ostati sa mnom i mojim mužem, da mi bude podrška na porodu, makar me skoro ni ne poznaje.
Znala je samo kako se zovem. Ona je anđeo kojeg mi je Bog poslao da nas čuva na tom kratkom, ali jako teškom putu.
Kao što sam rekla ništa nije bilo dobro i zapravo nitko od doktora nije znao što je, samo su znali da se porod mora dogoditi čim prije.
Kako su oni inducirali porod, tako sam morala potpisivati papire za carski jer imala sam minimalno vremena za porod. U tim trenutcima moja vjera je bila najjača i rekla sam im : „Ekipo, bez brige, rodit ću brzo, moja vojska anđela je uz mene, ne brinite za moje potpise.“
Tako je i bilo. Peti je brzo došao na ovaj svijet, ali s omotanom pupčanom vrpcom oko vrata. Uz molitvu – rođen je živ, rođen je predivan dječak, anđeo, s jednom teškoćom, ali predivnim srcem i dušom. Toliko je poseban da zapravo on mene uči kako da budem strpljiva, kako da budem smirena, kako da ne primam puno, ali da ipak puno dajem, kako da budem ponizna.
On je dijete koje daje svu ljubav ovog svijeta, a ništa ne traži za uzvrat – niti nošenje, niti uspavljivanje, ni nunanje ni pjevanje – ništa njemu ne treba. Čak i kada je toliko bolestan da jedva gleda, dobaci iz svog krevetića predivan osmijeh i milostiv pogled koji topi sve oko sebe.
Pobačaj je nešto najgnjusnije što možeš učiniti sebi i svom djetetu koje prebiva u tebi i povezano je s tvojom dušom i srcem.
Koliko god se u nekom trenutku stvari oko tebe čine loše, crne, nemoguće – postoji vrijeme kada one postanu dobre i bijele, moguće – one koje daju svjetlost.
Nikad nisam čula ijednu majku da je požalila što je rodila. Nikad! Ali zato sam čula mnoge koje su požalile što su pobacile, mnoge koje danas jedva žive s tim činom.
Ne mogu ni zamisliti što bi bilo i kako bi bilo da sam se i ja slučajno odlučila za taj korak. Ne znam kako bih živjela s time a da znam ovo što znam danas.
Koliko bogatstvo i blagoslov sam dobila s tim djetetom i to ne samo ja, već cijela obitelj – i moj muž i djeca i svi djedovi i bake, stričevi i strine. A najbolje od svega je da uvijek, ali baš uvijek kada donesem odluku u skladu s Božjom voljom, Bog se pobrine za mene, za nas – danas imamo automobil koji je skoro autobus, a novi dom strpljivo iščekujemo, na vidiku je!
Ono što sam shvatila iz raznih priča žena koje su učinile pobačaj jest da je to kao da ostatak života stojiš pred jednim vratima, koje si trajno zaključao tim činom. Možda te neće zanimati neko vrijeme što je iza tih vrata, no prije ili kasnije, sustigne te neopisiva želja virnuti kroz njih, samo malo odškrinuti i vidjeti što se događa iza.
Ali ne možeš… ne možeš vratiti vrijeme i ispraviti grešku.
PS 139,14
“Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao!”
Izvor: Narod.hr
