Mr. Snježana Majdandžić-Gladić: A gdje je ta rasprava o Cjelovitoj kurikularnoj reformi?
KOMENTAR VJEROUČITELJICE IZ OSIJEKA – Naši mediji nas izvještavaju kako je (navodno) otvorena (nekakva) rasprava o Cjelovitoj kurikularnoj reformi[1], nekom (navodnom) novom ustroju školstva koji bi (navodno) trebao biti realiziran u budućnosti, a na kojem su isto tako radili mnogi i mnogi (navodni) stručnjaci. Na takve navodne novosti u obrazovanju naš se novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta dr. sc. Predrag Šustar već oglasio i dao unaprijed na prazno javni blagoslov, što još dodatno stavlja pod upitnik vrijednost i transparentnost takve reforme za koju ništa ili gotovo ništa ne znamo. I ne samo on, nego je taj blagoslov javno dao i prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko, a slično je učinio i drugi potpredsjednik Vlade Božo Petrov. Upitnika je puno, a odgovora malo. Javnost bi sigurno na njih voljela dobiti odgovore.
Zašto nitko ne zna što je Cjelovita kurikularna reforma?
Iako se dosta toga oko Cjelovite kurikularne reforme tobože prezentira na web stranici Kurikulum.hr, vjerojatno prosječan, i to zainteresirani građanin, o toj reformi ne zna reći više od pet suvislih rečenica. Razlog tome nije nezainteresiranost, nego činjenica kako nigdje nema na jednom mjestu decidirano navedeno koje su to sve novine koje se predviđaju kurikulnom reformom, nego bi se do tek nekih saznanja moralo doći iščitavanjem tisuća i tisuća stranica teksta. Čini se da je to namjerno tako, kako bi se od javnosti skrile neke važne upitnosti.
Razumljivo je da svaki tekst mora imati glavu i rep, odnosno da mora sadržavati mnoštvo lijepo sročenih, ali značenjski ne previše važnih rečenica, pa je tako razumljivo i da je Cjelovita kurikularna reforma iznjedrila mnoge i mnoge dugačke dokumente, a u koje se vrlo lako mogu ugnijezditi pojedini dijelovi i pojedine rečenice koje se među ostalim tekstom uopće neće zapaziti, ali će imati presudno značenje u mogućoj ideologizaciji obrazovanja. Između ostaloga, zoran primjer takve ideologizacije vidi se u prijedlogu nacionalnog kurikula za Hrvatski jezik, koji ide za izbacivanjem iz lektire Judite i Biblije, a da bi svoje mjesto u njoj našli neki “suvremeni pisci i pjesnici” poput Miljenka Jergovića, Ante Tomića, Zorana Ferića ili Branimira Štulića (popis se nalazi oko 300. stranice).
Zašto je Cjelovita kurikularna reforma dobila izvrsnu ocjenu i prije same rasprave?
Cjelovitoj kurikularnoj reformi treba kritički pristupiti vrlo temeljito i nipošto joj davati bianco blagoslov, ne nasjedajući na tobožnju stručnost niti na šarm voditelja ekspertne skupine dr. sc. Borisa Jokića, kako se to dogodilo s ministrom Šustarom ili Karamarkom. Treba uvijek imati u vidu kako je to reforma koju neumorno i prilično agresivno guraju bivši ministar obrazovanja dr. sc. Željko Jovanović i njegovi bliski suradnici, poznati po indoktrinaciji kroz Zdravstveni odgoj i Građanski odgoj i obrazovanje, a koji su, bez imalo sumnje sada našli izvrstan put za prenošenje ideologije koju propagiraju.
Naravno, treba vjerovati kako je najveći broj onih koji sudjeluju u izgradnji Cjelovite kurikularne reforme doista stručan i dobronamjeran, ali isto tako ne treba sumnjati kako su oni iskorišteni da bi se zameo trag jovanovićevskog agitpropa. Drugim riječima, između Jovanovića i Jokića nema bitne razlike, osim što je prvi nekulturan i agresivan, a drugi profinjen i šarmantan.
“Kulturnjaci 2016” kao nositelji Cjelovite kurikularne reforme?
Jedna od jasnih potvrda da je to tako može se vidjeti i u činjenici kako neki od važnih ljudi u projektu Cjelovite kurikularne reforme pripadaju upravo tom krugu, a imenom i prezimenom su prozvani u tekstu gosp. Josipa Gajskog pod nazivom Primjese jugoslavenštine u kurikularnoj reformi, objavljenog na portalu HRsvijet.net. Riječ je o “Kulturnjacima 2016“, koje povezuje činjenica da su muzli silne novce iz Ministarstva kulture za vrijeme “dinastije” ministrice dr. sc. Andreje Zlatar Violić i ministra Berislava Šipuša, s ciljem nesmetanog uništavanja hrvatske kulture i tradicije, a što je prekinuo sadašnji ministar dr. sc. Zlatko Hasanbegović i zbog toga izazvao njihov bijes.
Pretpostavljajući da gosp. Gajski nije u svom tekstu naveo lažne podatke, pogotovo jer je jasno i precizno naveo redni broj svakog potpisnika, valja uočiti kako se (više) među potpisnicima ne nalaze Zrinka Ristić Dedić (3688), zadužena za nadgledanje cijelog projekta kurikulne reforme i vrlo bliska suradnica Borisa Jokića, s kojim je objavila više znanstvenih radova, kao ni Snježana Šišić (3821), zadužena za Engleski jezik, niti Gordana Košćec Bousfield (875), kojoj je povjerena briga za Likovnu kulturu. Ako, dakle, podaci o potpisnicima nisu izmišljeni, valja se upitati zašto su ih potpisnici tako promptno uklonili.
Dobro je i korektno skrenuti pozornost na komentar koji je ispod teksta gosp. Gajskog ostavio jedan od navedenih potpisnika – prof. Miljenko Hajdarović, urednik Hrvatskog povijesnog portala i onaj kojemu je povjerena kurikulna reforma Povijesti, prigovarajući kako kritičari Cjelovite kurikularne reforme uopće nisu pročitali prijedlog kurikula Povijesti, jer da jesu, primijetili bi kako se tek sada ukida nepravda prema zanemarivanju Domovinskog rata. Vjerujemo da će biti prilike za proučavanje i tog prijedloga pa će se moći uočiti i je li to tako ili nije, ali sudeći prema njegovu načinu uređivanja Hrvatskoga povijesnog portala, sumnja je jako velika. Ako je to ipak tako, teško je pomisliti da zasluga za to ide tom srednjoškolskom profesoru Povijesti iz Čakovca, jer njegovo javno pisanje itekako pokazuje da su mu veće i važnije one vrijednosti koje su proistekle iz 1945., nego one iz 1991. O tome svjedoči i donji komentar na njegov komentar.
Gdje je objavljena i je li uopće otvorena javna rasprava o Cjelovitoj kurikularnoj reformi?
No, sve to u ovom trenutku treba ostaviti sa strane i postaviti javno pitanje: Gdje je ta rasprava o Cjelovitoj kurikularnoj reformi i koji je način da se postave ovakva pitanja, koja su važnija od samih primjedbi na prijedloge kurikula nastavnih predmeta? Moglo se saznati iz medija da je rasprava o tome započela 29. veljače 2016. god., ali baš ništa na stranicama MZOS-a na to ne upućuje. Zašto? Kako se čini, čak nisu ni na jednom mjestu objavljeni svi prijedlozi nastavnih kurikula, nego bi ih trebalo tražiti. Koliko je pošteno, nadalje, očekivati da svatko tko je zainteresiran pročešljava prijedloge svakog predmeta, kada je riječ o tisućama (uglavnom lijepo ucelofaniranih) stranica između čijih se redova može nalaziti sve i svašta?
Navodno je (a i to se tek usputno saznaje iz medija) riječ o tzv. stručnoj raspravi, nakon koje treba uslijediti javna. Je li to tako, ostaje pitanje, a ako je, zašto to nigdje nije navedeno, zašto nema nikakvih označenih rokova trajanja rasprave, zašto nigdje ne piše kome je namijenjena, zašto nema nikakvih obrazaca, zašto nema nikakvih adresa na koje se primjedbe mogu uputiti itd…? Što uopće podrazumijeva stručna rasprava? Tko se u nju može uključiti, odnosno tko se smatra stručnim? Samo oni koji se usko bave pojedinim područjem, kao npr. profesori za svoje predmete, ili se mogu uključiti i drugi? Kada će i hoće li uopće uslijediti tzv. javna rasprava i po čemu bi ona bila drugačija od ove? Jesu li te i takve rasprave otvorene s ciljem umaranja javnosti kako bi Cjelovita kurikularna reforma što lakše prošla?
Hoće li dr. Jokić konačno objasniti javnosti što je Cjelovita kurikularna reforma, a ministar Šustar zašto je dao blagoslov toj reformi i prije javne rasprave?
Pitanja je jako puno, a do sada je vrlo malo ponuđenih odgovora. S obzirom da je riječ o dugoročnom projektu koji će nam itekako krojiti budućnost, javnost ima pravo znati odgovore na gore postavljena pitanja, a dr. Jokić bi trebao imati dužnost jasno i precizno odgovoriti na njih, odnosno izraditi i objaviti jezgrovitu prezentaciju ili kraći taksativni dokument bez nepotrebnih epiteta, iz kojeg bi bilo vidljivo što sve nudi kurikulna reforma. I dr. Šustar bi trebao imati dužnost odgovoriti na pitanje zašto je dao blagoslov kurikulnoj reformi i prije same rasprave, te ju na takav način potpuno obezvrijedio davši joj gotovo sigurno zeleno svjetlo, a pogotovo jer se stječe dojam kako uopće nije upućen u Cjelovitu kurikularnu reformu, nego je pao na komunikacijske vještine dr. Jokića.
Tek nakon toga i jedan i drugi mogu imati moralna očekivanja da zainteresirani građani pristupe iščitavanju objavljenih prijedloga nastavnih kurikula i da se uključe u stručnu/javnu raspravu, jer je sve drugo najobičnija demagogija od koje neće baš nitko imati koristi. Ali bi zato šteta mogla biti nesaglediva.
[1] Napominjemo kako izrazi “kurikulum” i “kurikularni” ne pripadaju hrvatskom standardnom jeziku (usp. Hrvatski pravopis, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2013., str. 142; Kurikulum ili kurikul), ali ćemo ipak zbog službenog naziva reforme koristiti i oblik “kurikularni”.
Izvor: vjeraidjela.com
