PREŠUTNA AMNESTIJA UDBAŠKO-DOUŠNIČKOG MENTALITETA: Prelazi li lustracija iz političke, u sferu nadnaravnoga!?
Hrvatska, dakle, ostaje na začelju kolone od svih bivših komunističkih zemalja kad je u pitanju provedba političke lustracije starih kadrova, stupova obavještajnog i partijsko-boljševičkog sistema. Među „fenjerašima“ tumara „bespućima povijesne zbiljnosti“ i još sa svjetiljkom u ruci traži – čovjeka.
Lustracija je na koncu ostala tek ideološka floskula, strašilo za nečiste savjesti, ali ipak samo strašilo u kojemu se gnijezde vrapci. I ništa više. O lustraciji se govorilo kao o političkoj stilskoj figuri, služila je za retoričko zaoštravanje koje je samo podiglo paniku i poplašilo staro jato koje tjednima već viče o oživljavanju zombija fašizma.
Nitko se, zapravo, lustracijom nije htio pozabaviti ozbiljno i sustavno. Lustracija nije samo političko i zakonodavno pitanje, ono je prije svega moralno pitanje, i pitanje duhovne i mentalne higijene jednog društva. Prešutna amnestija udbaško-doušničkog mentaliteta nanijela je veliku štetu Hrvatskoj.
Istinsku demokraciju nije mogao izgraditi oportuni građanin Titova socijalističkoga sustava, bez stava i mišljenja. Ili koji se boji i dan danas imati svoj stav i mišljenje, i izraziti ga. Kod nas je uvijek vladala logika: šuti, nikad ne govori ono što misliš; misli jedno, govori drugo i čini treće.
Zašto se lustracija pokazuje neprovedivom za političke elite? Zbog nečistih savjesti. Mnogi su „umočeni“. Elite različitih predznaka imaju jedan zajednički interes: da se o njihovoj prošlosti ne govori. A lustracija bi otvorila govor o prošlosti i grijesima koje mnogi žele zaboraviti. U kakvoj god stranci se našli, uvijek ćemo naići na mimikriju „starih“ kadrova, na njihovu sposobnost transformacije i preživljavanja. Stari duh u novom ruhu. Kako da Hrvatska krene naprijed?
Bez zakona o lustraciji svaki razgovor o lustraciji je tek simbolički. Ostaje pitanje savjesti pojedinca kao prijelomno. Na žalost, rijetki su iskreni udbaški pokajnici koji bi bili spremni pred svojim i Božjim licem preuzeti odgovornost i vlastitom gestom raskajana čovjeka postati snaga obraćenja koja opominje i poziv na promjenu. Takav jedan glas bi imao veliku snagu, ali nije se još pojavio čovjek toliko jake savjesti i karaktera. Očekivati od takvih javno pokajništvo i svjedočanstvo ravno je čudu Božjemu.
Zato pitanje lustracije iz političke sfere prelazi već u sferu nadnaravnoga. A to znači realno politički nedohvatljivoga ili drugim riječima, neka nam dragi Bog pomogne!
Autor: Zoran Vukman
