Smjena Radmana nije revanšizam, već iskorak u demokraciju i pravnu državu
Slučaj Radman na mikrorazini pokazuje kako je funkcionirao Milanovićev režim – namjerno koristim tu riječ, jer se tu radi o osobnom režimu, a ne o demokratskoj vladi. Radman je kadar kojeg je otpuhala demokracija devedesete, i koji se nikada nije smio vratiti na to mjesto, a to što jest, je posljedica neprovođenja lustracije, odnosno zabrane visoko pozicioniranim komunistima i agenturi KOS-a obnašanja javnih dužnosti.
Kad god SDP dođe na vlast, provede masovnu čistku zatečenih kadrova. “Demokratska” javnost to pozdravi, strukovne udruge koje uglavnom kontrolira SDP to pozdrave, mediji to pozdrave kao veliki korak prema demokraciji. Tako je bilo 2000. kad je došao Račan, tako je bilo kad je došao Milanović. 2000. je provedeno brutalno čišćenje vojske i policije od sudionika DR, a na njihovo mjesto su došli partiji lojalni kadrovi, bez ikakvih drugih kvaliteta. Provedeno je čišćenje medija od “Tuđmanovih režimskih novinara”, od kojih su neki to i bili, a njih su zamijenili ne novi, stručni, nepristrani, neovisni i slobodnomisleći ljudi, nego nelustrirani kadrovi iz SFRJ, udbaški šljam, pripuzi i uguzi kojima je davno bilo mjesto na smetlištu povijesti.
Njima treba pridodati ugledne antifašiste i njihove sinove i kćeri, pri čemu je jedini kriterij pri zapošljavanju bio lojalnost partiji i mecenama. HDZ, istina, nije bio imun na takva zapošljavanja sa svoje strane, jer je zapošljavanje po vezi, po babi i stričevima, dio hrvatske političke (ne)kulture, iako razmjeri toga ni za jedne HDZ-ove vlade, pa ni za one Račanove, nisu bili niti izbliza takvi kao oni Milanovićeve vlade. No nisu samo razmjeri problem, problem je odnos spram tog fenomena: upravo je benevolentnost medija spram hajdučije HNS-a i SDP-a po javnim poduzećima, pravdanje sječe glava “potrebom čišćenja HDZ-ovih kadrova” – pod egidom čega su najčešće micani stručni ljudi koji s HDZ-om nikakve veze nisu imali, niti ih je HDZ zaposlio – omogućila Milanovićevoj vladi da u potpunosti zatrpa Poreznu upravu, DORH, SOA-u, HRT, sva javna poduzeća, i većinu agencija i ministarstava, svojim kadrovima, u pravilu nedoraslima poslu.
Ti mediji i novinari su dizali veliku graju još za Tuđmana oko svakog zapošljavanja po vezi, da bi dolaskom “demokratske vlasti” pozdravljali sve moguće čistke. Isto, pa i gore, je bilo kad je došao Milanović. Nikakvog javnog otpora hajdučiji nije bilo. Već prije izbora, čiji se ishod znao, su se po ministarstvima raširile glasine da kreće invazija iz foruma mladih, i da su radna mjesta podijeljena već prije izbora. A onda je krenulo: po ministarstvima su zapošljavane 35-godišnjakinje bez dana staža kojima je jedina kvalifikacija što su iz društveno prihvatljivih antifašističkih dinastija, koje bi potom odmah otišle na višemjesečna putovanja po zemljama poput Mongolije. Javna poduzeća je na juriš preuzeo HNS-ov kadar profesionalnih direktora, od kojih su neki pozapošljavali – primjer iz HEP-a – sina, kćer, snahu i zeta. SOA-u i DORH su preuzeli kadrovi koje ti marifetluci sa zapošljavanjem, koji su zaudarali na kriminal intenzitetom smrada francuskog sira, ali su stavili sve svoje snage u zaštitu udbaša Perkovića koji je zaboravio sjekiru u glavi bivšeg direktora INA-e koji je svojevremeno zbrisao u Njemačku i tamo razotkrivao modalitete pljačke tadašnje komunističke vrhuške.
Milanovićeva drskost je čak išla dotle da je, kad je razotkriveno da je mimo zakona, natječaja, i morala, postavio preko ne baš prebistrog Hajdaš-Dončića na čelo Aerodroma posve nestručnog, ali lojalnog čovjeka, suočen s pitanjima novinara oko očito političkog kadroviranja, na kraju rekao da je dotični ionako državni službenik i kako ga je on “prekomandirao!” A za posve istu stvar je protiv Bandića nešto kasnije dignuta optužnica! I nitko se nije sjetio reći “Pa Milanović je isto to radio, i javno priznao da je to radio!” Još veću drskost i prezir spram zakona je pokazala Vesna Pusić, koja je rekla kako je zapošljavanje po političkim vezama, za razliku od zapošljavanja po rodbinskim vezama, posve u redu i opravdano! I to je, eto, progresivna, poštena ljevica koja poštuje zakone! Uostalom, dovoljno je pogledati stanje u APIS-u, gdje su praktički svi zaposleni u zadnjih par godina na rukovodećim mjestima, a radi se o desecima ljudi, visoko pozicioniranih članovi foruma mladih SDP-a. Dio istog Milanovićevog klana. Ministarstvo kulture postalo je mjesto za dijeljenje novca neuspješnim, pretežno bezveznim, ali lijevim portalima i “kulturnjacima”. Ministarstvo branitelja dodjeljivalo je velika prava Fredovoj kliki i sprdalo se s ostalima. Isto je bilo posvuda, a najgore na javnoj TV. Ona je paradigma svega što se događalo.
Radman je, kad je postao direktorom javne TV, bez pardona uveo strahovladu. Novinari koji su u vrijeme Hloverke prosvjedovali okolo s flasterima na ustima (i ništa im se zato nije dogodilo) su naglo zašutjeli: nova demokratska vlast je za takve ispade davala trenutni otkaz. Prosvjedovati protiv Radmana na HRT-u je postalo nemoguće, jer se za i najmanju insubordinaciju smjesta dobivao otkaz. Donesen je propis kako djelatnici HTV-a – javne institucije! – ne smiju komentirati javno ništa što se događa u toj kući pod prijetnjom otkaza, niti davati ikakve izjave za medije, čime je uveden čisti mafijaški sustav “omerte”. HRT je funkcionirao po “cosa nostra” – “naša posla” sistemu. Dakle, po principu da javnost ne smije znati što se u toj kući događa, iako javnost tu javnu kuću skupo plaća. Pod prijetnjom lihvarskog sustava utjerivanja dugova, svakom vlasniku prijemnika bilo koje vrste se otima mjesečno 80 kuna, iako nema razloga da se program HTV-a, obzirom da je kodiran, ne emitira samo onima koji ga žele gledati. A to je uglavnom populacija +60.
Prljave igre u toj mafijaškoj strukturi zaštićenoj velom šutnje su dovele i do jednog samoubojstva žene čije je mjesto trebao zauzeti netko od partiji lojalnih kadrova. Za “dorade scenarija” su se dijelile stotine tisuća kuna nenadarenim kretenušama, financirali projekti koje nitko ne gleda i koji nikog ne zanimaju, smeće najgore vrste, ali sa samo jednom svrhom – raspodjele plijena, milijardu i četiristo milijuna kuna godišnje, koliko nas košta javna TV, podobnima, uhljebima. Usporedba s mafijom nije slučajna – i tamo su temelj poslovanja maksimalna tajnost i apsolutna lojalnost. Upravo je tako, po mafijaškom modelu, Radman ustrojio HRT. Kad je on smjenjivao 40 urednika u jednom danu, čiji je krimen bio da nisu bili dosta lijevo, i postavljao razne Novokmetove i Togonale za urednike, razne Maje Sever, koji ustitraju kad vide kakvog SDP-ovca na ulici a prezirno pljunu spram HDZ-ovca, onda je to bilo košer, onda je bilo “to tako treba, ne možemo mi voditi državu ako ne postavimo svoje kadrove!” Čak su mladi iz foruma SDP-a po svojim internetskim forumima otvoreno pisali kako je u redu da država zaposli njih, smatrajući posve otvoreno kako je vlast ratni plijen. Istovremeno, ni Sanader ni Jadranka Kosor nisu, poput Radmana, počistili HTV od kadrova sebi nesklonih, dapače su oni upravo cvjetali tada, kadrovi poput Šprajca i Bage, pa i većine današnjih urednika, su i tada bili urednici. Hloverka nikad nije provela nikakvu čistku na HTV-u HDZ-u nesklonih kadrova, čak im je dala da se razmašu, i unatoč tome su je ti isti mrzili jer je “prokleta hadezeovka.”
Epilog je, kad se traži smjena Radmana, potom Lozančića u SOA-i, koji je tajnu službu pretvorio u partijsku tajnu policiju, nešto poput Milanovićevog Gestapa, kad se traže smjene u institucijama inficiranim kadrovima čija je jedina kvaliteta odanost Zoranu Milanoviću umjesto institucijama sistema, onda je to “revanšizam”, onda je to neprihvatljivo, onda se pišu pisma Zuroffu, Europskoj komisiji, onda su NGO-i na stražnjim nogama, onda se štite ljudska prava uhljeba koji su posao dobili po vezi, ne po stručnim kvalifikacijama. Jer, njihovo je pravo ukradeno radno mjesto zadržati doživotno! To je sustav koji tjera van sposobne, jer nagrađuje podobne, a onda isti koji štite taj sustav kukaju da nam mladi odlaze van!
Tu se ne radi samo o tome da ti ljudi ne rade za državu nego za partiju, radi se o tome da oni rade izravno protiv države time što uništavaju svaku nadu bilo kome tko nije prodana duša, bilo kome tko želi uspjeti sposobnošću, a ne lizanjem stražnjice. A lizanje stražnjice se ovdje nagrađuje milijunima otpremnine: Radman je, kao “capo di tutti capi” HTV-a, odlučio svoje poručnike i kapetane nagraditi milijunskim otpremninama, iako im uskoro ističu managerski ugovori. Dakle, ideja je bila produljiti im ugovore uz basnoslovne plaće, a ako ih nova vlada smijeni, e onda neka plate svakom po pola milijuna do milijun kuna. On, jasno, urednicima koje je najurio nije isplatio ništa, jer takvih kriminalnih ugovora nije bilo.
Ti ugovori su, izgleda, bili kap koja je prelila čašu. Javnost je već donekle senzibilizirana na takve stvari nedavnom presudom Koračeviću, Čačićevom uhljebu na čelu HEP-a koji je dobio otkaz od njegovog nasljednika Vrdoljaka, koji je tamo postavio svog nesposobnjakovića, pa je sud odlučio da ovaj mora dobiti milijun kuna zaostalih plaća i službeni Audi A6 nazad. Takvog ucjenjivanja, od onog emocionalnog preko dreke o “revanšizmu” do gole financijske ucjene visokim otpremninama, je bilo dosta. Ako ova vlast želi biti vjerodostojna, mora napraviti veliko čišćenje čeličnom metlom – ali ne onakvo kakvo je proveo SDP kad je došao na vlast, dakle ne smijeniti sposobne i postaviti podobne, već treba bez milosti dati otkaze svima koji su dobili posao bez natječaja, preko namještenog natječaja, ili otvoreno po partijskoj liniji.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
