Kako naći zrelu ljubav u Splitu: tko radi problem, oni ili one?

Ovo je živa istina, i dogodila se ima tome neko vrijeme u Splitu. Dakle, u srednjim su godinama, dobro ajde, njemu možda još koja više. Oboje još uvijek relativno dobrodržeći i, što je važno za ovu našu priču, slobodni kao ptice na grani.

U crnohumornoj Dalmaciji bi na to rekli još jedna tužna stara momčetina i žalosna curetina. I izišli su vani na piće, on je zvao nakon što ju je kibicirao jedno 25 godina, sa šanka svih relevantnih splitskih diskoteka u bližoj povijesti.

Ona je nakon toliko milogleda to jedva dočekala, s dubokom čežnjom i nadom u romantičnu noć koja nikada završiti neće. A i ima već dugo mjeseci, neće da prizna, ali mi iz okolice znamo da je prije tome koje stoljeće, kako s nekim potencijalnim vani izašla nije.

– I tako smo mi izašli. Obukla sam se ono O.K., pristojno, ništa nametljivo, da ne ispadne da se nešto ka nudin. Nek se nude ove mlade. I tako, pričali, ovo, ono, malo o životu, više o boleščurinama. To ti dođe s godinama. Pa o onome di je ko od naših završija. Pa jel ko od naših umra. I tako primijetim ja, škrt je brate da škrtiji ne može bit – govori ona za potrebe ovoga teksta, ali nećemo je imenovati, ipak u Splitu svatko svakoga znade, pa da ne bi bilo, a ovo je ona bakica šta bi tila nać tipa, a mogla bi već unuke gojit.

– Škrt? Pa radi, ima nešto love, živi u svom stanu, jel, znači kredit niks, ima i solidnu motorizaciju. Na što troši? – pitamo.

– Nemam pojma, nije reka. Pojasnio je da je racionalan. Naglasio je i riječ vrlo. Nisan skužila šta to znači dok nismo naručili piće. Ja pivo, a on kavu. U devet navečer. Tad sam shvatila da je racionalnost drugo ime za škrtost. Aj dobro nije ni to za zamirit, promislila sam, imat će nešto zaleđa za starost – kazuje ona, nazovimo je Ana.

– E, i… – nestrpljenje nam je raslo.

– E, i šta. Onda je reka nešto preko čega ne mogu proć. Da imam dekolte, da mi dobro stoji. I ne, nije to bija kompliment. Nije, jer ja tu večer uopće nisan obukla dekolte. Obukla sam gore crnu dolčevitu. Razumiš, vrat mi je bija zatvoren. Ništa se vidilo nije. Ali zato san imala šlic na suknji. A on mi je šlic nazva dekolteom! Ej! Hebeš tipa koji takvu razliku ne zna, a 50 mu je skoro. Taj se žena puno naguštira nije, osin šta ih je ćiribimbija iz daljine. I šta će mi takav? Ni jedna ga nije tila, pa ne triba onda ni meni. Luđak. Di izgubin 20-ak godina gledanja – reče ona dok su lađe njezine tuge pred nama plesale.

Realnost zna biti gruba. Posebice u tim ženskim godinama, znači iza 40 i neke, kada je veća vjerojatnost da će vam se iz uličnog grma, evo recimo usred Pujanki, ukazati Gospa i cijeli anđeoski zbor, nego da ćete onako već životno iscrpljeni u traženju nekoga baš po svojoj mjeri i zamislima, za one koje stvarno traže nekoga, takvoga i susresti. Ipak, na sreću, ima tih pojedinki, ima ih, vjerujte nam na riječ, kojima se Bog u tim srednjim godinama ipak malo, onako sramežljivo nasmiješio, pa im na put namjerio nekog Suđenog.

Da se nasmiješio šire, kao opet nekim rijetko rijetkim sretnicama, možda ne bi bili rastavljeni, prosijedi, proćelavi, pomalo boležljivi, izmoreni, i uglavnom ko limun isciđeni alimentacijama. Ali ima i ono, bolje i rastavljeni, pa već i pripitomljeni, nego nikad ne oženjeni.

Ajd šalu na stranu, sve zlo bilo u tome, kada prava ljubav stigne, pa i u takvim godinama, nadilazi ona sve te male nebitne stavke. A i ne zaboravimo, muškarci ne stare, oni sazrijevaju, njihove su sijede šarmantne, a drobčići muževni. A i alimentacija, ako je već tu, neće trajati vječno.

Da, teško je ostvariti zdravu vezu, pronaći O.K. tipa u srednjim godinama. Zapravo lako je naći tipa. Ali teško je naći nekog normalnog, vridnog, radišnog, zanimljivog, neopterećenog. Pa ako već možemo birati, i zgodnog. I zato našim gradom hoda puno lijepih žena, njegovanih, elegantnih, pametnih, sposobnih, zanimljivih, učenih, ali i samih, nikada udavanih.

One traže i ne traže, voljele bi, ali ih možda više i nije toliko briga, nadaju se, i teško im je za Božiće, umjetne dane zaljubljenih, Nove godine i osobito fešte na kojima se nađu parovi, a one vječno samuju. Takve su nam ovo ispričale:

– Ovako stoje stvari, do 25. smo svi al pari. Sve su opcije otvorene, svi su u igri. Ajde može i do 28., 29. A kada dođe 30., već se moraš zabrinit. Jer mi tada gledamo vršnjake i dalje, a oni idu put dole, prema ženama od 20. I već pomalo gubiš – kaže nam jedna splitska djevojka, u 30 i nekima.

Sama je, izlazi vani i nadalje, ode subotom s curama u neki od podmarjanskih okupljališta. Sve joj više smeta i duvanski dim, i natečeni prsti u cipelama na take, fali joj i zraka kada se utegne, a najviše je boli, iako je to teško priznati, mladost koja izvire li izvire. Ona i njezine prije ih zovu klonovima na izvolte, u dekolteima, ali na pravom mjestu, s izbačenim poprsjima, u opakim minjacima, tacima ko Ajfelov toranj. Rekle bi pomalo zavidne starke – vidi njih ko izvorne cajke.

– Ne mo’š se s tim nosit. Ja gledan njega, vršnjak mi je, a on tamo neku mulicu šta bi mu ćer mogla bit. I tako prođe večer. I sad da bi njoj ja parirala, moraš se isto tako golicat. Ali nije fer, meni se godine vide, ja gledan di ću ubost botoks na grupni popust, a ona zategnuta ko vojničko šatorsko krilo. Jedino mi je gore još od toga vidit babe starije od mene šta se s njima natječu. Vata me i smij, i žaj mi ih je koliko se jadne trude. Jebiga, ma nisam ljubomorna, realna sam. Ali isto ne znan di bi u ovom gradu našla tipa. Nekog normalnog. Da na nešto liči, da je zdrav, i da radi. Takvih je malo, i ti uglavnom ne izlaze – kaže naša sugovornica.

E da, ruku na srce, Rojs je bio u pravu. Ko je jamio, jamio je. One s više sreće, a možda i pameti, mudro su u 20-ima našle čovjeka po mjeri. U tim godinama i po zakonu vjerojatnosti svaka se žena može poistovjetiti s ribom u oceanu.

Muških tada ima kao pljeve, a tvoje je da u tom obilju budeš dobra oka, glave više-manje, i nađeš sebi partnera. Što na takvoj trpezi teško nije. A ako puno biraju, i godine prođu li prođu, dogodi im se budućnost u skladu s izrekom “izbirač nađe otirač”. I onda si tu di jesi. U nekom međuvakuumu.

– Zašto nemam tipa? Zato šta ga ne mogu nać. I ne znan di bi ga tražila? Oni šta vride su zauzeti. Ovi slobodni iza 40 ili su ranjeni od neke prijašnje luđakinje ili su ludi sami od sebe. A možda i ima koji šta vridi, ali di ću ga upoznat – kaže nam jedna slobodna 40-godišnjakinja.

Predlažemo joj splitski sajam auta na Dračevcu. Eto lokacije broj 1. Jednom smo o tome i pisali, i lijepo naveli da se na tom kultnom mjestu svaka žena osjeća kao kraljica. Nema te rive, kafića i gradske špice koji mogu parirati ovom testosteronskom defileu.

Muških na sve strane, ženska konkurencija zanemariva, po zakonu velikih brojeva ima i slobodnih, štoviše brojni to odmah i daju do znanja. Za neke što prodaju pancetu i ostale đakonije od dima, odmah ćete znati da gladne nikada biti nećete. A ima nade i za one što padaju na pokretnine, uz auto odmah mogu naći i slobodnog vozača.

– Lako se nekome šta se snaša sad zajebavat. A ka da je lako nać u Splitu tipa. Već od 35. postaje problem. Znaš koja je karakteristika ovoga grada? Ta da muškarci ne prilaze. Stoje u čoporima, bleje, bulje, komentiraju i ne prilaze. Godinama se s nekim možeš gledat. I sada ako ti se koji i svidi, ispada da ja moran prić njemu. A to mi je glupo da gluplje ne može bit. A ove mlade, one upadnu bez problema. Nema to srama. I tako ih skupe. E, ali vidiš, kad odem u Bosnu, Srbiju, Crnu Goru, napadaju muški ko ludi. Nemo’š se od njih obranit. Znači, nije problem u meni, nego u njima – eto nam još jedne gradske priče.

A odmah i štacije dva za berbu kojeg slobodnog, Potencijalnog, možda i budućeg Zakonitog. Otoci i Zagora. Tu se krije neistraženi eldorado. Ima on i svoga junaka, imotskog provodadžiku Gangstera, kojem smo na obradu prije godinu dana, eto priko veze, poslali jednu našu tužnu prijateljicu.

Žao nam je bilo da joj njezina majka svaki puta kada na njih naletimo, sva u smrtnoj žalosti pokraj nje najživlje, prozbori onu već kultnu: “Ne mogu je više gledat po kući, jel imate šta muža za ovu moju pogrbljenicu.” Tako smo i ugovorili susret s dikom iz Runovića, a on njoj nekoliko kava s nekoliko slobodnih.

– Bili smo i na janjetini. Donija je ovaj s Brača, stara momčetina. Pribacija je to janje oderano priko ramena ko šugaman. Ma nema šanse, janjetina mi smrdi ko kuga. Ne bi je okusila za sve pare na svitu, a kamoli čuvala. A bija je jedan i gore od Imotskog. A on je odma odredija plan, ujutro kopanje kumpira, pa blitva, pa motika, pa kumpir, pa raščika. Iman ja toga i u dućanu kraj kuće, i to bez freze. Ja bi tila jednog iz Splita – kaže nam ona.

I želi ga ona već brat bratu jedno 30 i nešto godina, ali ne ide. Nudili smo joj preko opet tih naših dobrih veza i poznanstava i odlazak na Vis, Lastovo, na kojem starih momaka ima toliko da bi stadion mogli napunit. Ali neće. Neće. Ovoga puta razlog je bio u trajektu. Smeta joj nemirno more, a nije baš ni za hidroavione. A i falile bi joj kave na Rivi i šoping na Pazaru. Eto, pa nije baš da su i muškarci uvijek u krivu.

– Ima dobrih muškaraca, ja virujem da ih ima. Ali ne izlaze, ili malo izlaze. Eventualno ti može pomoć da ti neko baš nekoga svoga preporuči. U ovim godinama ti je takva preporuka važnija od svega. Možda da probam malo više ić u crkvu. Na jutarnje mise nediljom, tu bi moga doć neki ozbiljniji, šta ne banči i luduje vani navečer. Možda kateheze, neka druženja, koje hodočašće. Znam sto posto da takvi brakovi budu baš zdravi i lipi. Ili možda po sprovodima? A ima i portala za upoznavanje. Ma probala sam i to. I kada smo se konačno našli na kavici, pita me on šta mi se čini, kako mi izgleda.

Ja sam bila pristojna i rekla mu da je O.K. Nisam mu htjela odma reć da je niži od mene i da ima drobinu. A pitam ja njega, onako iz čiste radoznalosti, kako izgledam ja njemu. A on meni bez pardona: “A imaš veliku glavu. Nisam to očekiva, volija bi da je manja.” To nam je bila prva i zadnja kava – kaže nam jedna naša sugrađanka, jedno predivno stvorenje puno radosti, veselja u zrelim godinama koje još ne dijeli s ljubavlju svoga života. I pardon, uopće nema veliku glavu, skroz joj je normalne veličine.

Dakle, konstatirali smo. Ima predivnih cura. Ima i predivnih momaka. Možda prolaze svaki dan jedni pored drugih a nikada se pogledima ne susretnu. A možda je trebaju malo i dignuti, i malo spustiti kriterije, pa ti možda dođe i onaj famozni Božji smiješak. Možda ne treba puno očekivati, možda treba izaći vani, početi se družiti… Možda jednostavno treba zaboraviti da ti dolaze godine u kojima ti početak zaboravljanja postaje sastavni dio života. Šalimo se, “love is in the air”. Možda samo treba pružiti ruku, za tako nešto godine uopće nisu važne.

Izvor: Slobodnadalmacija.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save