SVE POKAZUJE DA JE SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA LEGLO ČETNIŠTVA
Da bi postojali antifašisti, morali bi postojati i fašisti. Istina, u Srbiji je uskrsnuo fašizam, ali o njemu ni riječi od strane hrvatskih antifašista. No, kako fašista nema u Hrvatskoj, osim u glavama lažnih antifašista iliti oportunista, te protivnika hrvatske državnosti, otkrivamo još jednu komunističku i velikosrbijansku laž.
Štoviše, svakog Hrvata koji ne razmišlja kao oni, lažni antifašisti nazivaju fašistom, a srbijanski fašisti ga nazivaju ustašom. Istina je pak da su za vrijeme NDH postojali hrvatski antifašisti u hrvatskom priobalju koji su se borili protiv talijanskog i srbijanskog fašizma. Nitko ne može opovrgnuti da su talijanski i srpski fašisti u Dalmaciji bili saveznici i da su se protiv njih borili hrvatski antifašisti iliti partizani koji dolaze pod nadzor komunista tek nakon sloma talijanskog fašizma. Očito, hrvatski antifašisti su se borili protiv talijanskog i srbijanskog fažizma još od 1920. godine.
U miru, nakon završetka rata, hrvatski antifašisti su se suprostavili nacionalizaciji i nikada nisu postali komunisti, a zbog toga su mnogi bili progonjeni i zatvarani, dok je veliki broj njih odlučio optirati i napustiti komunističku Jugoslaviju. Dakle, hrvatski partizani su se borili protiv talijanskog i srbijanskog fažizma, ali nikada za komunizam i protiv hrvatske države. Njihovu antifašističku borbu su posvojili komunisti i orjunaši čije potomstvo je i danas zlorabi. Današnja politička situacija u RH je posljedica komunističkih i jugoslavenskih laži jer oni jedino mogu vladati uz pomoć laži i podjela u hrvatskoj zajednici. U ime partijaca i jugoslavena, danas to čine prikriveni udbaši i kosovci u medijima, te u strankama lijevog bloka. Siguran sam da ih ima i u desnim strankama, ali se ne ističu. Oni su spavači.
Komunisti i jugoslaveni su stalno tvrdili da je Istru, Rijeku, Cres, Lošinj, Zadar sa okolicom, Lastavo i Palagružu Talijanima poklonio Pavelić. Tek danas su mnogi Hrvati doznali da je taj hrvatski teritorij Talijanima prepustio srbijanski kralj Petar 1920. godine. Međutim, hrvatski antifašisti i dalje optužuju Pavelića unatoč činjenici da ovo dokazuju pisani dokumenti sa potpisom srbijanskog kralja Petra Karađorđevića. Za takve ljude ne vrijede argumenti jer su se izgubili u svojoj dogmi, bez grižnje savjesti za svoje zločine koji su u miru ponekad bili samo cinkanje iskrenih, naivnih i nevinih Hrvata, a ponekad i ubojstva.
Slično se danas ponaša većina njihovih potomaka koji nastoje prikriti zločine svojih predaka cinkajući hrvatske domoljube inozemnim tajnim službama. Nakon sloma talijanskog fašizma 1943. godine presvučeni četnici, uz pomoć Partije, preuzimaju nadzor nad dalmatinskim i ličkim partizanima. Eklatantan primjer je Simo Dubajić koji je odgovoran za smrt velikog broja hrvatskih partizana na brdu sv. Katarina kod Rijeke, a nakon sloma Njemačke i za pokolj više od 40 tisuća hrvatskih civila kod Kočevskog Roga.
Istina, pokolje su najviše počinila hrvatska dalmatinska djeca po naređenju “voljenog” druga Tita i pod budnim okom četničkog zapovjednika Sime Dubajića. Dakle, Tito i Partija su zaveli dalmatinsku djecu, usadili im mržnju prema vlastitom narodu i natjerali ih da počine najgnusnije zločine protiv svog naroda zbog čega su patili do svoje smrti. Štoviše, danas mržnju prema vlastitom narodu usađuju neki profesori u školama i na fakultetima društvenih znanosti, te većina novinara diljem Hrvatske. Oni su većinom potomci komunističkih dogmatičara koji su im omogućili današnje pozicije u hrvatskoj zajednici.
Tko su onda antifašisti? Kakvi antifašisti mogu biti Pusići? Njihov otac je bio ustaša, a majčina obitelj je bila orjunaška. Da bi postali djeca antifašiste morali bi slijediti ustaškog oca jer ustaše su bili antifašisti koji se prvi put pojavljuju u trenutku kada je srbijanski fašizam pokazao svoje pravo lice 1928. godine. Štoviše, oni su djeca majke orjunaške. Kako oni promiču lažni antifašizam utemeljen na srbijanskom fašizmu i orjunaštvu, možemo ih slobodno nazvati izdajicama i zbog toga bi morali snositi odgovornost u svakoj demokratskoj i suverenoj državi.
Njima se pridružila šačica Hrvata iz BiH čiji pedigre je komunistički, jugoslavenski, ateistički i oportunistički jer pate od bosanskog sindroma. U svim demokratskim državama ovim bosanskim antifašistima bi bilo oduzeto hrvatsko državljanstvo i bili bi deportirani u BiH sa zabranom ponovnog ulaska u RH. Toliko o jugoslavenskom antifašizmu u Hrvatskoj.
Jedini hrvatski antifašisti u RH su hrvatski branitelji i nitko drugi jer su do nogu potukli srbijanski fašizam. Ako pak Hrvatska želi ostati suverena i demokratska država, nužno je izvršiti lustraciju svih lažnih antifašista, dakle, jugoslavena, komunista, udbaša, kosovca i njihovih cinkaroša. Nikoga, osim onih koji su sudjelovali u zločinu, ne treba kazneno progoniti. Treba ih samo izopćiti iz svih sfera javnog djelovanja u zajednici ako želimo osmisliti modernu, europsku i suverenu hrvatsku državu. Lustraciju najprije treba sprovesti u medijima i školstvu jer oni promiču antihrvatski identitet i manipuliraju s učenicima i pučanstvom. Lustraciju treba ozakoniti i mora se poštivati zakon.
Kada je novinar Marko Jurić preko televizije želio pokazati kako četništvo njeguju srbijanski svećenici u manastirama i crkvama, antifašisti su otvorili hajku na njega, a gospđa Rakić je ugasila njegovu televiziju za tri dana jer se navodno radilo o govoru mržnje. Taj silom nametnut govor mržnje ljudima oduzima ljudska prava da bi moćnici manipulirali njima. Međutim, kad antifašistički novinari pljuju po Hrvatima, katoličkoj Crkvi i svećenstvu, onda je to govor ljubavi. Kakvo licemjerstvo!
Naime, iza četništva je uvijek stala SPC. SPC ulazi u Hrvatsku i BiH tek nastankom kraljevine Jugoslavije i to podmićivanjem carigradskog Patrijarha opljačkanim hrvatskim novcem prigodom zamjene austrijske krune jugoslavenskim dinarom. Kako je pravoslavna Crkva autokefalna, dakle, državna, pravoslavna Crkva u Jugoslaviji se trebala zvati JPC umjesto SPC. Tek tada se SPC počela širiti na teritorij Makedonije, Crne Gore, BiH i Hrvatske.
Neka netko dokaže da su prije toga u BiH i Hrvatskoj postojale pravoslavne crkve i manastiri. Postojale su unijatske Crkve od 1057. godine koje se danas nazivaju grkokatoličkim jer priznaju jurisdikciju Pape. Na to nas upućuje dvostrehni krov na tim crkavama. Sjetimo se samo crkve sv. Spasa koju je pokušala posvojiti SPC! Kako se četništvo budi u Hrvatskoj, Hrvati ga se jedino mogu osloboditi zakonom.
Po tom zakonu jedino slobodno djelovanje u RH bi imala HPC, koju nitko ne želi ni registrirati u RH, a djelovanje SPC-e treba zabraniti na teritoriju Hrvatske. U tome ne smije biti nikakvih nedoumica jer se moraju poštivati pravoslavni Kanoni. Hrvatskim sabornicima sugeriram da se pozabave pravoslavnom Crkvom i da shvate da SPC djeluje u Hrvatskoj suprotno Kanonu pravoslavne Crkve, dakle, ilegalno. U Hrvatskoj se napokon mora ozakoniti HPC. Čim prije to bolje.
Sam Pusić/Kamenjar.com
