Ante Tomić i antifašistički džihad
“Trenutak u kojem podupiratelj pokreta ‘Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku’ udara šakom Ružicu Čavar na Cvjetnom trgu u Zagrebu i nanosi joj teške ozljede ruke, po tom unutarnjem antifa – kodeksu nije niti izbliza usporediv sa otimanjem šešira Anti Tomiću. Tada se ‘kulturni kulturnjaci’ nisu osjećali pozvanima pojasniti javnosti o čemu se tu zapravo radi, iako se radilo o ženi, o starijoj ženi, o osobi koja je mirno izražavala svoje drugačije uvjerenje”, objavio je na svom Facebooku Krešimir Miletić.
Tekst prenosimo u cijelosti:
Kada novovjeke antife do koštane srži izvrijeđaju, blate, difamiraju, povezuju s koncentracionim logorima (Stazić) ili Eichmanom (Nikša Spremić) Željka Markić ili građane okupljene oko U ime obitelji, onda to nije ‘fašizacija’ društva. To je onda festival ljubavi i cvijeća, mira i tolerancije.
Tada novovjeki antifa zapravo, u srži ništa drugačije od bombaša samoubojice koji provodi neki svoj đihad, brani neku svoju istinu i ugrozu tekovina antifašističke borbe.
Toliku količinu pažljivo uzgajane i usmjeravane mržnje trebalo je nekako sam sebi objasniti; da to nije zapravo čista mržnja, u svome esencijalnom izdanju, čisti koncentrat zloće, netrpeljivosti, gnušanja, gađenja – koje će u odsutnosti korektiva završiti u određenim povijesnim okolnostima i u obliku fizičkih likvidacija poput one Bleiburške. Jer, za novovjekog antifu mržnja prema drugome i drugačijem ispada krepost, a likvidacija istih iz društvenog ili političkog života ultimativni zadatak.
Taj antifa-đihad primjerice izvire iz glasnica i nosnica jedne pravobraniteljice kojoj smeta krštenje djece ili kompletne smijenjene garniture voditelja s HRT-a koji su jednog ministra bez da trepnu okom nazivali fašistom, a referendumsko izjašnjavanje birača – homofobnim i sramotnim.
Tada se može zapaliti štand, može se trgati knjige za prikupljanje potpisa, može se rigati uvrede i klevete – jer ‘sloboda izražavanja’ u unutarnjem etičkom antifa-kodeksu podrazumijeva da se radi tek o nježnom preodgoju društveno neprihvatljivog ponašanja u odlučnoj zaštiti tekovina antifašističke borbe.
Trenutak u kojem podupiratelj pokreta “Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku” udara šakom Ružicu Čavar na Cvjetnom trgu u Zagrebu i nanosi joj teške ozljede ruke, po tom unutarnjem antifa – kodeksu nije niti izbliza usporediv sa otimanjem šešira Anti Tomiću. Tada se ‘kulturni kulturnjaci’ nisu osjećali pozvanima pojasniti javnosti o čemu se tu zapravo radi, iako se radilo o ženi, o starijoj ženi, o osobi koja je mirno izražavala svoje drugačije uvjerenje.
Kakav je tretman, prisjetimo se, imala Judith Reisman?
Čak se može primjetiti da su najbrutalnije medijske hajke i napadi ovih navodno zaštitnika ženskih prava bili upravljeni prema – ženama (Željka, Judith, Karolina, Marijana Petir, sestre Husar, Blanka Vlašić, Nina Badrić, …). Zanimljivo.
Svako nasilje je neprihvatljivo. I da, Hrvatska treba imati nultu toleranciju na nasilje. Nasilje nije samo kada se napadne ‘moj’, onaj koji misli kao i ja, nego kada se napadne bilo koji čovjek, ljudsko dostojanstvo.
Ali, daleko ste vi, gospodo, od mirotvoraca i zagovornika ljubavi, mira i tolerancije. Daleko su i sve one kolumne nakon kojih raste netrpeljivost i mržnja prema onima koji zagovaraju drugačije stavove.
Onog dana kada se ispričate Željki, Marijani, Judith, Karolini (…), ali i tisućama drugih (svećenici, Crkva, politički neistomišljenici, …) prema kojima se u vašim medijima ili kroz javno djelovanje raspiruje i potiče mržnja – tada će i u Hrvatskoj moći biti bolje, drugačije. Do tada, nema tog šešira koji bi mogao prekriti ili prikriti vaše licemjerje.
