Reforma zdravstva!? (Osvrt 1.)

Doc. dr. sc. Marko Jukić

Postojeći zdravstveni sustav u Republici Hrvatskoj je neodrživ! Dokaz za ovu tvrdnju je gubitak od jedne milijarde do 1,5 milijardi kuna godišnje, duge liste čekanja, neadekvatni radni prostori, nezadovoljni korisnici usluga i nezadovoljni zdravstveni radnici. Periodične sanacije (svako 3do 4 godine) zdravstvenoga sustava, a bilo ih je barem deset u zadnjih 40 godina, nisu dale rezultata pa je nužno cijeli sustav postaviti na realnije temelje. Karakteristike hrvatskog zdravstvenog sustava su:

1. Sustav nije informatički povezan na razini države, ima previše nepotrebnog administriranja koje ničemu ne služi. Zbog nemogućnosti kontrole pojedini korisnici dupliraju pretrage i preglede u zdravstvenim ustanovama.
2. Svi građani po zakonu o zdravstvenoj zaštiti imaju ista prava bez obzira da li i koliko doprinose sustavu.

Sustav je socijalan ali krajnje nepravedan jer svi imaju ista prava bez obzira na doprinos sustavu, nije određeno koliko se može potrošiti na karticu dopunskog osiguranja. U Republici Hrvatskoj zdravstvena zaštita se zasniva na načelima dostupnosti, pravičnosti, učinkovitosti, kvaliteti te na načelu osiguravanja sigurnosti građana pri korištenju zdravstvene zaštite. Zdravstvena zaštita stanovništva provodi se na načelima sveobuhvatnosti, kontinuiranosti, dostupnosti i cjelovitog pristupa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a specijaliziranog pristupa u specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti. (Zakon o zdravstvenoj zaštiti).U praksi je prema prostornim, tehničkim i kadrovskim mogućnostima, prema novčanim mogućnostima!

3. Odgovornosti svih čimbenika je nedostatna. Treba razmotriti odgovornost: Ministarstva zdravstva, uprava zdravstvenih ustanova, liječnika pojedinačno i pacijenata kao korisnika usluga.Pojedini radni prostori su ispod propisanog standarda, dio opreme je zastarjeo, u sustavu zdravstva nedostaje (prema procjenama) 2.500 liječnika i 8.000 medicinskih sestara.

Reforma zdravstvenog sustava je nužna jer je Republika Hrvatska članica međunarodne zajednice u kojoj postoje pravila, interesi i mogućnosti međunarodne zajednice da natjeraju neku zemlju na poštivanje njihovih pravila. Hrvatska ne odlučuje sama o svojoj sudbini već mora svoje ponašanje uskladiti s drugim državama i međunarodnom zajednicom (novčarskim institucijama, bankama). Kolika će biti cijena barela nafte, koliki će biti tečaj dolara, kolika će biti cijena zlata, čak ni o cijeni mlijeka (zakoni EU tržišta) Hrvatska ne odlučuje samostalno pa samim time i ne može samostalno voditi svoju gospodarsku politiku već je mora uskladiti s međunarodnim institucijama. Ako neka država ne poštuje međunarodne financijske i druge institucije slijede upozorenja pa nakon toga slijede sankcije. Sankcije mogu gospodarski uništiti neku zemlju ili je toliko oslabiti da u konačnici pristaje na sve što joj se nameće. To je realnost današnjega svijeta i o tome se mora voditi računa pri raspravi i donošenju odluka.

Žitelji Republike Hrvatske moraju voditi računa o realnim mogućnostima države te moraju svoje želje uskladiti s mogućnostima države. Nerealne želje ne vode boljitku već ostvarivanje nerealnih želja vodi u propast.Treba podsjetiti da je bruto inozemni dug Hrvatske dosegnuo 47,7 milijardi eura, što je 108 posto BDP-a. Javni dug RH je veći od 295 milijardi kuna, svaki zaposleni građanin je dužan više od 190 tisuća kuna. To je realnost, to su činjenice o kojima se mora voditi računa pri vođenju države i raspravi o nužnoj reformi zdravstvenog sustava.

Kada se raspravlja o zdravstvenom sustavu RH mora se voditi računa o slijedećem:

1. BDP Republike Hrvatske je 10.147 eura po stanovniku.
2. Hrvatska izdvaja za zdravstvo 7,8% BDP-a (6,6 % javni sektor i 1,2% privatni izvori).
3. Javni udio izdvajanja za zdravstvo u RH je 85% (u Europi je prosjek 72%).
4. Hrvatska izdvaja za zdravstvo 18% državnog proračuna.
5. Troškovi u zdravstvu rastu 5% godišnje.
6. Udio starije populacije u Hrvatskoj, iznad 65 godina, je 18% pa su i troškovi za zdravstvenu skrb znatno veći.
7. Prosječna mjesečna bruto plaća u RH je 8.024 kuna (godine 2014.), izdvajanje za zdravstvo 1.203 kuna mjesečno (15% bruto plaće), što je 14.436 kuna godišnje (prosječno po zaposleniku).
8. Za zdravstvo se u Hrvatska izdvaja od 660 do 720 eura po stanovniku godišnje. U Europskoj uniji se za zdravstvo u prosjeku izdvaja 2.171 euro godišnje po glavi stanovnika.
9. Ukupno godišnje izdvajanje za zdravstvo je 25 milijardi kuna (21,5 milijarde javni sektor i 3,5 milijarde privatni sektor).
10. Omjer između stanovništva koje ne plaća doprinose u sustavu zdravstvenog osiguranja i zaposlenih iznimno je nepovoljan, otprilike 2:1.
11. Samo 30% stanovništva plaća doprinose (oko 1,35 milijuna zaposlenih) za 4,3 milijuna osiguranih, a samo 55% stanovništva podliježe dopunskim plaćanjima zdravstvenih usluga. Dakle struktura osiguranika je izrazito nepovoljna.
12. Dodatna plaćanja koja u Hrvatskoj iznose samo 1% ukupne zdravstvene potrošnje među najmanjima su u Europi.

U tablici 1. su podatci o izdvajanja za zdravstvo u Hrvatskoj i nekim europskim zemljama.

Tablica 1. Izdvajanje za zdravstvo u 2014. godini u EU i Hrvatskoj:

Vidljivo je da npr. Njemačka izdvaja 4,9 puta više za zdravstvo, da susjedna Slovenija izdvaja 2,1 puta više nego Hrvatska pa je logično da razina zdravstvene zaštite u Hrvatskoj ne može biti na razini zemalja koji izdvajaju nekoliko puta više sredstava. Također treba navesti i podatak da odnos uspješnosti zdravstvenih sustava i godišnje izdvajanje za zdravstvo po stanovniku nisu u koleraciji. (tablica 2.).Tako su SAD na devetom mjestu po uspješnosti bez obzira što su na prvom mjestu po izdvajanju za zdravstvo po stanovniku , što nam govori da je profit na prvom mjestu u SAD-u (tablica2.)

Tablica 2. Odnos uspješnosti zdravstvenih sustava i godišnje zdravstvene potrošnje po stanovniku u tisućama dolara

Kada se raspravlja o reformi nužno je uskladiti mogućnosti države, mogućnosti zdravstvenoga sustava s potrebama i željama građana. Udruge pacijenata ne prihvaćaju zdravstvenu reformu jer bi to smanjilo zdravstveni standard većine stanovništva ali ne nude nikakvo rješenje. Državna ili županijska zdravstvena ustanova ne mora zarađivati ali ne smije biti na gubitku. Loše poslovanje zdravstvene ustanove netko mora nadoknaditi, platiti. Dosadašnji model štednje na plaćama zdravstvenih radnika je neprihvatljiv, štetan i polučuje loše rezultate (odlazak zdravstvenih radnika u inozemstvo).

U tablicama 3., 4. i 5. navedena je usporedba cijena dijagnostičkih postupaka i operacijskih zahvata u privatnim poliklinikama (prema Slobodnoj Dalmaciji) i cijene HZZO-a. Cijene HZZO-a su upola manje od privatnih.

Tablica 3. Usporedba cijena dijagnostičkih pretraga u privatnim poliklinikama i cijena koju plaća HZZO

Tablica 4 Usporedba cijena kirurških zahvata u privatnim poliklinikama i cijena HZZO-a

Dakle operacija mrene u privatnoj ustanovi košta 3 puta više nego što HZZO plaća javnoj zdravstvenoj ustanovi. Jednodnevnu kirurgiju mrene HZZO plaća 2.929 kuna, a operaciju mrena s boravkom 2 ili 5 dana u bolnici plaća 2.175 kuna! Nadalje ista je cijena ako se ugrađuje leća od 320 kuna i 2.200 kuna (torična, JK 004)! Cijena usluge koju plaća HZZO je preniska da bi pokrila sve troškove i zato nastaju gubitci. Drugi primjer: osoba doživi prometnu nesreću i bude zbrinuta u KBC-u, napravi se dijagnostika (CT glave, mozga) i izvrši operacija nakon koje se bolesnika smjesti u jedinicu intenzivnog liječenja. Drugog dana se napravi novi CT, kontrolni, kojega HZZO ne plaća jer je kontrolni. Tako možete napraviti nekoliko kontrola niti jedna neće biti plaćena! Novi CT će HZZO platiti samo onda kada se radi o komplikaciji! Zdravstveni djelatnici pišu što je sve potrošeno od potrošnog materijala ali to se ne naplaćuje! Zašto pišu? Zašto troše papir i vrijeme? Iz navedenih primjera je jasno da sustav nije dobro postavljen. Svaka usluga se mora platiti! Cijena mora obuhvatiti rad, materijal, amortizaciju uređaja i sve režije jer ništa nije besplatno! Javna zdravstvena ustanova ne mora stvarati profit ali ne smije poslovati s gubitkom!

U tablici 5. navedeno je koliko HZZO plaća anesteziološke usluge.

Tablica 5. Kako nas plaća HZZO?

Svaki komentar je suvišan ako se navedene cijene usporede s cijenama usluga u uslužnim djelatnostima. Iz navedenog je jasno da su cijene HZZO-a nerealne i da zbog toga nastaju gubitci u javnim zdravstvenim ustanovama. O cijenama usluga se ne može pregovarati, one su nametnute od strane HZZO-a!

Košarica usluga je nužna

Čekanje na CT i MR pretagu je kod nas predugo. Razlozi dugih čekanja na pretragu su premali broj dijagnostičkih uređajau javnom zdravstvu i previše beskorisnih pretraga. Bespotrebnim pretragama se stvaraju duge liste čekanja, opterećuju zdravstveni radnici i nepotrebno troše sredstva koja bi se svrsishodnije mogla iskoristiti u sustavu zdravstva (vidi Osvrt 2.).

Danas nitko ne kontrolira koliko je osiguranik potrošio preko Police dopunskog osiguranja! Moraju postojati limiti i svrsishodnost trošenja.

Jasno je da reformu zdravstvenog sustava treba provesti. Treba zadržati socijalno osjetljivo javno zdravstvo koliko je to moguće ali se mora uvesti red i pravedniji sustav raspodjele. Neograničena socijalna osjetljivost nije održiva i ugrožava cjelokupno društvo. Reforma se ne može provesti preko noći već u jednom vremenskom periodu (3 do 4 godine ili dulje). Rasprava o reformi mora biti intenzivna i ne treba da bude duža od dva mjeseca (ako 2 mjeseca nisu dovoljna tada ni 6 mjeseci ne će biti dovoljno, nesposobnima ni više godina ne će biti dovoljno). Nakon rasprave se tijekom slijedeća 4 mjeseca mora donijeti i usvojiti program reforme kojega treba provesti tijekom 3 do 4 godine. Mora se odrediti tim koji će pratiti provedbu reforme i pomoći onima koji se ne snalaze. Program reforme mora biti dugotrajniji i ne smije se dogoditi da dolaskom druge političke opcije reforma bude zaustavljena.

Kako provesti reformu?

            Temeljna postavka reforme je pitanje odgovornosti. Odgovornost Ministarstva zdravstva za planove, zakone, pravilnike. Postavljanje visokih standarda (prostorni, tehničkih i kadrovskih) koji se ne mogu provesti u praksi nije opravdano pa zakone, pravilnike treba uskladiti s hrvatskim prilikama. Nužno je donijeti postupnike za rad i zaštiti liječnika kada liječnik radi u skladu sa stručnim postupnicima inače će liječnik trošiti mnogo više nego je potrebno, da bi se zaštitio od prozivanja, progona i sudskih tužbi.

Odgovornost liječnika u sustavu je jako velika ali bez potpore Ministarstva zdravstva i Hrvatske liječničke komore nije moguće normalno raditi. Liječnik mora imati potporu Ministarstva i Komore ako radi prema usvojenim standardima i preporukama. Nužno je donijeti od strane Ministarstva zdravstva i Hrvatske liječničke komore smjernice i postupnike (gdje je to moguće) da bi se zaštitilo liječnike od neutemeljenih medijskih i drugih prozivanja. Je li opravdano svaku, baš svaku, glavobolju poslati na CT mozga? Jasno je da nije i zbog toga se ne smije prozivati liječnika.

Odgovornost je pacijenata da ne traže nemoguće, da ne idu na bespotrebne dijagnostičke pretrage i da ne uzimaju beskorisne lijekove. Nije svrha sustava zdravstva da ispunja želje pacijenata već da stručno i racionalno brine o zdravlju svih žitelja zemlje.

U sustavu zdravstva jedna četvrtina (14.226) zaposlenika se bavi administriranjem što je neprihvatljivo. Prema jednoj analizi Svetske banke broj administrativnih djelatnika u sustavu hrvatskoga zdravstva bi trebalo smanjiti za 50%!

Što napraviti (što predlažem)?

1. Žurna informatizacija i umreživanje cjelokupnog zdravstvenog sustava u Republici Hrvatskoj da bi se moglo pratiti davanje usluga, potrošnju i pojedinačno korištenje usluga od strane korisnika.Sustav treba postaviti prema mogućnostima a ne prema željama.
2. Napraviti košaricu zdravstvenih usluga koje su dostupne svima bez obzira na doprinos sustavu. Postoji OIB građanina i temeljem njega se može kontrolirati koje usluge su pružene i koliko je to koštalo. Stalnim praćenje i analizom rada može se sustav učiniti svrsishodnijim, racionalnijim i prevednijim.
3. Cijene HZZO uskladiti sa stvarnim troškovima i izbjeći gubitke koji su rezultat nerealnih cijena!
4. Obvezno sustav napraviti pravednijim (javno, socijalno osjetljivo zdravstvo da ali ne neograničeno). Uvesti više razina zdravstvenog osiguranja.
5. Predlažem da 70% izdvajanja za zdravstvo koje zaposleni izdvajaju ide kao i do sada HZZO-u a da 30% ide na račun osiguranika. Kada osiguranik hoće nadstandard, hoće više i bolje, on će koristiti sredstva sa svog zdravstvenog računa. Sredstva se mogu trošiti samo za zdravstvene usluge. Kada osiguranik umre sva sredstva ostaju HZZO-u za javnu zdravstvenu skrb.

Kako pronaći novac za zdravstvenu skrb?

Odgovor je jednostavan: Smanjimo administraciju, na razini države, za 30 do 40 % ! Treba li jedan otok koji ima 14.434 žitelja (popis iz 2011. godine) imati jedan grad i sedam općina? Koliko to košta i kakvi su učinci?. Ako neko malo mjesto hoće imati općinu neka je ima ali neka žitelji mjesta to posebno financiraju. S jedne strane nema novca za zdravstvenu skrb, školstvo, đački prevoz, hitnu helikoptersku medicinsku službu ali ima za nepotrebnu administraciju. U gradu Splitu je broj zaposlenih u Općini Split 1994. godine bio 326 a danas ih ima 463! A učinkovitost je katastrofalna!

Iz navedenih primjera se vidi da novac umjesto za zdravstvenu zaštiti trošimo na neučinkovitu administraciju!

Jedno od temeljnih pitanja je: Želimo li mi, kao društvo, reformu državne uprave, zdravstvenog sustava ili ne želimo? Želim li mi čiste račune, pošten i pravedan odnos države (zdravstvenog sustava) prema svima? Ako želimo čiste račune, pravedan i pošten odnos moramo napraviti reformu državne uprave i zdravstvenog sustava!

Napomena: ovaj osvrt ima i nastavak Reforma zdravstva – Osvrt 2.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save