Hoće li neojugoslavensko huškanje ikada postati govor mržnje?
Neojugoslavenstvo i govor mržnje
Na primjeru famoznog govora mržnje i uporabe ove sintagme u Hrvatskoj, jasno se ocrtava sva moć medija kao sredstava koja ne zrcale stvarnost, nego ju stvaraju. Postavlja se pitanje kako je moguće da u isto vrijeme dok “štancaju” neuvjerljive dokaze o fašizaciji, ista ta sredstva javnog priopćavanja prelaze preko nedvojbenih verbalnih i fizičkih napada ljevice, kao da se ovi nikada nisu ni dogodili. Dovoljno je pregledati internetske naslove u proteklih dvije do tri godine pa ćemo, doduše na marginama glavnih internetskih izdanja ili još češće na slabo čitanim portalima, pronaći dosta ove skandalozne “prešućene povijesti”.
Ako krenemo od ovih dana aktualne “zabrinutosti” stranih veleposlanika za medijske slobode u Hrvatskoj, ne će nam dugo trebati da pronađemo vijesti o šikaniranju i politički motiviranim otkazima novinarkama HTV-a Nadi Prkačin ili Heleni Krmpotić, a iz istih je razloga bez posla ostala i Helenina sestra Gabrijela, koja doduše nije novinarka, ali je svejedno žrtva istog političkog progona.
Crvena je ideološka metla također ukinula emisiju Pola ure kulture koja je prebrodila sve političke mijene od Tuđmana naovamo, ali ne i Milanovićevu eru. Je li itko tadašnju vlast optužio za totalitarizam kad je zabranila emitiranje epizode “Tito zauvijek” serijala “Zločini komunizma”, ili kad je smjenjivala desetke urednika na HTV-u prigodom preuzimanja vlasti? Ili možda kad su, uz prijetnje “ustašama”, nepoznati počinitelji poharali prostorije Hrvatskog tjednika u Zadru? Kako to da njih nitko nije doveo u vezu s Milanovićevom vlasti, dok su za pljačku stanova Frljića i djevojke mu, bez i najmanjih indicija, odmah potegnuti argumenti političkog zastrašivanja i prozvane najviše institucije vlasti? Iz svega je jasno da sadašnje bezobrazno držanje veleposlanika najutjecajnijih država u Hrvatskoj nije stvar principa, nego golih interesa kojima ne odgovara aktualna vlast.
Zamislimo potom da Haag kojim slučajem traži izručenje još jednog Hrvata, a da ovdašnje vlasti promijene zakon ne bi li to onemogućile. To je naravno teško i uz najluđu maštu, jer takva bi akcija naišla na jednodušnu osudu svih unutarnjih i vanjskih “demokrata”. No upravo takav potez svojedobno je povukla garnitura suprotnog političkog predznaka u slučaju Perković. Spomenuti je slučaj, nakon nešto stidljivog njemačkog rogoborenja doduše završio povlačenjem spornog zakona, ali bitno je da u čitavom tom skandalu nije bilo ni traga histeriji međunarodnih i domaćih krugova, kakva je pratila recimo svaki hrvatski prigovor Haagu i kakvoj svjedočimo ovih dana. Nitko ni u državi ni izvan nje, nije zbog Perkovića državu prozivao da skandalozno štiti zločine (što prethodna vlast zaista jest bestidno činila), niti docirao o potrebi suočavanja s prošlošću itd., kao što se dociralo prigodom progona hrvatskih branitelja kad je dizana prava moralna panika.
Dvostruki kriteriji
Govori se ovih dana i o poštivanju žrtava ustaškog režima, čemu se Hrvatska ne protivi, dapače, ali je unatoč tomu, a zbog toga što neki intelektualci inzistiraju na raspravi o nekim još otvorenim pitanjima iz tog vremena, ne samo optužena nego već i osuđena za fašizam i pribijena na stup srama. S druge strane nije nikakav problem kada Mate Kapović nepojmljivo primitivno i sirovo vrijeđa bleiburške žrtve, niti se itko uzrujava kad Stazić sve bleiburške žrtve poistovjeti s ustaškim zločincima. Što bi bilo kad bi netko sve jasenovačke žrtve doveo u vezu s četničkim koljačima, dio kojih je tamo nedvojbeno pobijen? To bi u skladu s dvostrukim kriterijima bio skandal, dok je omalovažavanje žrtava jugoslavenskog komunizma, valjda demokratska pouka.
Antifašistima je osim toga bez ikakva utemeljenja u činjenicama dopušteno i umanjivati broj stradalih u bleiburškoj tragediji (Jakovina je brojku smanjio na 30 tisuća), dok je svako, ma kako argumentirano preispitivanje lažnih imena na jasenovačkom popisu nedopustivi revizionizam.
Kako bi se domaći i svjetski progresivci postavili da Tomislav Karamarko kaže kako se nada da optužbe Srpkinja koje su silovali pripadnici Hrvatske vojske, “valjda neće voditi procesuiranju prozvanih”? Njegova bi karijera zasigurno (i sasvim opravdano) bila zapečaćena, ali to se nije dogodilo u slučaju Milorada Pupovca koji je povodom optužbi za silovanja koja su počinili pripadnici srpske paravojske, izjavio upravo to. Pa neće valjda silovatelji na sud, bubnu Milorad, i ostade zaštitnik ljudskih prava i mirotvorac, jednako kao i (nakon pjevanjačetničkih pjesama) “mirotočivi”Porfirije. Nasuprot tomu, Kaptol i Bozanića se ovih dana proziva da su ne samo nacionalisti, nego ultranacionalisti. A ne tako davno zagrebačkog su nadbiskupa zbog sintagme o “grijehu struktura” izgovorene krajem devedesetih, uzdizali u svece.
A što tek reći o politički motiviranim fizičkim napadima na predstavnike nacionalne opcije u Hrvatskoj? Hrvatska braniteljica Bojana Kaurin je pretučena, Ružica Ćavar je pretučena, a prigodom kampanje koja je prethodila referendumu koji je organizirala udruga U ime obitelji, zabilježena su i nasilja spram volontera navedene udruge. To naravno nije bio znak prevladavanja poremećenih vrijednosti u društvu, kao ni to kad je, tadašnji pomoćnik ministra Glavašević, govoreći o (većinom) hrvatskim žrtvama Domovinskog rata, upotrijebio naziv “pošpricani”. Što bi bilo da netko na taj način i uz patološki smijeh, govori o Srbima stradalima u Oluji? Bili bi ispisani silni traktati o “poremećenoj desničarskoj psihologiji zla”, a takav bi ispad bio zapamćen za sva vremena.
Izljevi verbalne mržnje
Što tek reći o silnim izljevima verbalne mržnje, poput izjava političkog aktivista Močilca da po HDZ-u “treba šmajserom” ili izvjesnog psihopata (koji je nažalost po struci psihijatar) koji “žali što 1945. nije trajala duže…”. U istu cjelinu spada i povremeno ispisivani grafit mladih antifašista “domovina u srcu govno u glavi” koji ne uzrujava ama baš nikoga. Zasigurno ne bi bilo tako da umjesto domovine tj. Hrvatske koja je također ustavom štićena kategorija, u navedeni natpis stave ZAVNOH, ili da navedeno tijelo ili možda antifašistička vojska budu dijelom neke karikature u kojoj bi bili prikazani kao vampiri koji kolju hrvatske žene. Za to bi se našlo podosta povijesnih opravdanja poput onog bleiburškog, nasuprot činjenično neutemeljenoj”satiri” koja je na taj način, u Pupovčevim Novostima prikazala hrvatske vojnike.
Ipak, za sve navedeno ne smijemo kriviti, u našem političkom životu već uobičajenu, praksu dvostrukih kriterija. Odnosno, ta pojava jest problem, ali pitanje je koliko smo joj svojom nesposobnošću sami pridonijeli? Tko nam je kriv što osim nekoliko volonterski ustrojenih i dragocjenih, ali ne pretjerano utjecajnih internetskih portala i jedne TV emisije, nemamo ama baš nijedno drugo glasilo? Tko nam je kriv što na očite uvrjede i omalovažavanja, umjesto građanski, uglađeno i argumentima, odgovaramo uzvicima i bijesom, zbog čega nas je lako diskvalificirati kao ekstremiste? Nije naravno sva krivica na nama, nego i na onima koji su 1945. zatukli nacionalnu intelektualnu elitu zbog čega sve do danas ne postoji organizirana snaga koja bi uspješno i sustavno artikuliralainterese nacionalne Hrvatske. No sve to ne smije biti opravdanje za prihvaćanje današnjeg stanja.
Egon Kraljević/hkv.hr
