Hrvatsku još uvijek davi srpska hobotnica

U danima opće konsternacije i zgražanja zbog oslobađajuće prvostupanjske presude Haškog suda Vojislavu Šešelju, u ozračju nabijenom emocijama ono bitno i pažljivijem oku lako može promaknuti. Nema sumnje, Šešelj je bio i ratni huškač, i animator i logističar četnika, i predani ideolog ideje Velike Srbije u vremenu kad se njezino ostvarenje činilo realnim.

No, prije svega, zbog brutalno iskrenog sadržaja i sirovog stila govora služio je kao strašilo i svojevrsni glasnogovornik srpskog ratnog pohoda na susjedne narode. Ipak, u kaznenopravnom smislu Šešelj predstavlja rukavac koji brzo presušuje, mali kotačić u srpskom ratnom stroju koji ne vodi jednostavno do struktura koje su osmislile i provodile plan stvaranja etnički homogene srpske države kako to u presudi povodom tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije navodi Međunarodni sud pravde u Haagu. Da je Šešelj poslužio samo kao sporedna figura za odvlačenje pozornosti od stvarnih provoditelja velikosrpske politike potvrđuje i nepodijeljena zgroženost glavnine medija i nevladinih organizacija u Hrvatskoj, sklonih tumačenju rata temeljem posljedica a ne uzroka na načelu podijeljene krivnje. Jedini haški proces koji uključuje službene strukture Srbije i može ga se povezati sa srpskim političkim vrhom je onaj dvojcu Stanišić- Simatović koje je u prvom stupnju oslobodilo sudsko vijeće pod predsjedanjem, u nas iz drugog razloga slavljenog, sudca Merona. Taj još nezavršeni postupak u hrvatskom medijskom i nevladinom prostoru prolazi neprimjetno, jer se utvrđivanje istine i cjelovitog konteksta rata nikako ne uklapa u zacrtanu politiku pomirenja.

Važnije od presuda, bile one oslobađajuće ili ne, je to što ideja Velike Srbije i dalje živi. Stavimo po strani navijača Šešelja i pogledajmo kako ju po novom memorandumu na terenu provode novi igrači i nove strukture izrasle na razvalinama starih. Naime, to što nema more Srbiju očito ne sprječava da ima hobotnicu. A poznato je, hobotnica ima osam krakova, koliko i republika i pokrajina u jugovini. Budući eseferjota više nema, kao nadomjestak sada treba stvoriti ništa manje nakaradnu naddržavnu cjelinu “Regiju”. Ona, doduše, ne će biti onako homogena kakvom je zamišlja sanjar Šešelj, već ima predstavljati neku vrstu “Srpskog Commonwealtha”. U njemu će svi narodi biti jednaki, a samo jedan narod jednakiji od ostalih – nebeski narod koji će biti njezina glava.

Glava je logično troglava

Tomislav Nikolić, nekad četnički vojvoda, sad je samo srpski predsjednik, dakle potpuno novi čovjek, osim ponekad kad mu šubara padne preko očiju. A kad se to dogodi, taj na silu damu triput ljubi i još je vreba kad razgovara s drugom damom. Potom se naprasno uključuje u razgovor da bi ga k’o neka seoska baba tračara prepričao medijima onakvog kakvim mu se snio, da bi to dalje kao po špagi od medija u glavi prenijele im ispostave u krakovima. Ali nisu maniri jedino četničko što je zadržao. Srpski Vukovar i dalje mu ne silazi s usana. A što će grobar iz Antina nego Vukovaru opet grob kopat’ kad drugo ni ne zna!

Aleksandar Vučić koji je još kao vučić kesio zube, u međuvremenu je izrastao u pravog “alfa vuka” što ne može prikriti ni tijesna mu janjeća koža koju je nevješto navukao. Što je kao “vučić” cvilio devedesetih danas je manje važno. Osvrnimo se tek na dvije crtice koje jasno pokazuju kako “vuk” danas reži. “Bez Jasenovca nije moguće shvatiti stradanja devedesetih!”, kaže Vučić. Kako to drukčije protumačiti nego kao bjanko opravdanje za sve zločine u ime srpstva, kako one već počinjene tako i eventualne buduće? Ako Boga nema, sve je dopušteno! Kako Srbi tumače Jasenovac, također! Govoreći o Slobodanu Miloševiću Vučić će se složiti da je on bio najbolji izbor za srpskog vođu u onom trenutku. Zamjera mu tek dvije stvari – politička ubojstva novinara i da nije baš najbolje izračunao kako će sve to ispasti po Srbiju. Drugim riječima, zamjera mu to što je izgubio. I ništa više!

Ruku pod ruku sa srpskim svjetovnim vlastima hodi vjerna im pratilja Srpska pravoslavna crkva. Možda i više nego poslovima duhovne prirode SPC je zaokupljena fizičkim obilježavanjem terena, temeljnim obilježjem ideologije svetosavlja. Njezin credo je: tamo gdje su srpske kosti, gdje je zemlja natopljena krvlju srpskih mučenika, to je sveta srpska zemlja. Mučenici su stradali od ruke onih koji su to učinili onako kako “ni zveri ne bi”, a kamoli srpski narod. Pa onda, kao slučajno, nabrajaju sve te načine uništenja drugog na koji “ni zveri ne bi” da bi, gle čuda, srpski narod to shvatio kao opravdanje i recept za obračun s drugim narodima. Naravno, srpskom krvlju natopljena srpska zemlja može biti samo srpska i ničija više, jer nema tu mjesta ni za kog drugog. Naime, kad su ne tako davno bili na vrhuncu snage, patrijarh i episkopi su tvrdili kako Srbi ne mogu živjeti pomiješani s drugima. Što je to drugo imalo značiti nego da netko mora otići? Na njihovo veliko iznenađenje, pokazalo se kako su se, baš kao i svjetovni im ortak, malo preračunali. Vođeni logikom svojih pastira iz nekih su krajeva morali otići upravo Srbi. Ne uvijek zato što bi ih drugi otjerali, već češće zato jer su im tako govorili oni kojima su vjerovali, pa su utekli i prije nego što su ih oni kojima su se zamjerili stigli otjerati. Lišeni volje da se suoče s brvnom u vlastitom oku u SPC-u su izbrisali vlastite poruke iz pamćenja pa sad cmizdre nad gorkom sudbinom svog naroda, te kao iz automata, umjesto metaka, sipaju poruke pune ljubavi, mira i drugih verbalnih “slatkiša”, posebice u krajevima u kojima im naum nije uspio. Također, prijetvorna ih narav ne sprječava da se danas nabacuju kamenjem na svetca pravednika kad već nisu primijenili ono što su od njega mogli naučiti dok je vrijeme to od njih tražilo.
Za ostvarenje onoga što osmisli “troglava glava” zaduženi su hobotničini krakovi. Pogledajmo na oglednom primjeru Hrvatske kako to funkcionira u praksi.

O “lalama” i Pupovcu! Ili možda ipak pupavcu?

Već i površan pogled na oblik glave Milorada Pupovca i ptice vrste pupavca odaje zamjetnu fizičku sličnost iz čega se može naslutiti kako je Pupovac povukao gen svog pretka kojem duguje prezime. Manje je poznato obilježje te ptice nesnosni smrad koji se širi iz njezina gnijezda nastao kao posljedica sekreta kojeg luče mladunci iz trtične žlijezde. No, je li bitno drukčiji vonj što ga za sobom ostaviše ona tri vukovarska “ptića” koji su nedavno umalo ubili hrvatskog mladića, ili onog “ptića” kordunaša koji je ubio dvojicu, da ne spominjemo neugodan vonj u pupavčevu gnijezdu othranjenog “ptića” mlađeg Glavaševića? Slično kako se Vučić služi Jasenovcem za opravdanje srpskih zločina nad Hrvatima, tako je, ugnijezdivši se u hrvatskim strukturama vlasti i u medijskom prostoru, Pupovac cijelu Hrvatsku zagadio nesnosnim smradom poruga, kleveta i upravo dijaboličnih laži. Odjenuvši koprenu žrtve, stvorio je pogodno ozračje za novu, pužuću, sad ne više tako tihu agresiju.

U vrijeme dok je Međunarodni sud pravde u Haagu povodom tužbe za genocid utvrdio da su JNA i srpske snage prisiljavale civile Hrvate u istočnoj Slavoniji da nose trake privezane za nadlakticu paradirao je Saborom sa žutom trakom na ruci hineći ugroženost. Drugom se prilikom gegao sa selotejpom u ruci ogorčen što pravosudni sustav nedovoljno čereči junaka Domovinskog rata. A poznato je – kome on stavi selotejp na usta, tomu više nema pristupa medijima na nacionalnoj razini što razvidno pokazuje primjer i svjedočenje Zdravka Tomca. Rusko ministarstvo vanjskih poslova nedavno je objavilo izvješće u kojem se spominje 30 000 pravoslavaca “pokrštenih” na katoličanstvo u Hrvatskoj. Zvuči poznato? Tek se broj u međuvremenu utrostručio, a i nisu više samo djeca u pitanju. Poslije redovitih konzultacija na koje sve češće Pupovac odlazi u Beograd u pravilu iskrsava neki skandal ili “skandal” koji potresa “javnost” u Hrvatskoj – tu posebnu polugu srpske moći koja u nastavku zaslužuje poseban osvrt. Iako deklarirani ateist, Pupovac se ne libi čak ni slaviti Božić. Mala je to žrtva usporedi li je se s pruženom prilikom za sinergijsko djelovanje u suradnji s lokalnim ogrankom SPC-a, sve u službi “troglave glave”.

Svetosavlje se u Hrvatskoj doista trudi pokazati svoje drugo, umiveno lice. Mitropolit zagrebački Porfirije i episkop dalmatinski Fotije dolaze iz istog sela, Čuruga smještenog u jugoistočnoj Bačkoj, u ravničarskom kraju gdje su Srbi starosjedioci (tzv. “lale”) proveli nekoliko stoljeća u doticaju s kulturom i uljudbom srednjoeuropskih naroda. S druge strane poglavar SPC-a, patrijarh Irinej je rodom iz sela na suprotnoj strani Bačke, najvećim dijelom koloniziranog tzv. “dođošima” – došljacima pristiglim iz brdovitih krajeva obraslih šumom – na kultivirana njemačka imanja. Upravo iz tih krajeva dolaze i Porfirijevi čikaški drugari koji se nimalo ne suzdržavaju dok pjevaju četničke ojkalice. I onda se dogodi da umjereni Porfirije, taj izdanak svetosavlja “s ljudskim licem”, mora u svom hramu čitati vjernicima, mahom hrvatskim državljanima, kako patrijarh Irinej “Pit Bulović” u božićnoj poslanici komada Hrvatsku na Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju, Liku, Kordun …

Domaći kolaboracionisti uporno guraju Hrvatsku u smrtonosni zagrljaj Srbije

I dok provoditelje velikosrpske politike iz prethodnog odjeljka samo uvjetno možemo nazvati domaćima (jer su se, eto, tu ugnijezdili), svrnimo pogled na one domaće u užem smislu. Primijetimo pritom kako čitava hobotnica ima strukturu fraktala tj. i najmanji njezin dio odražava strukturu cjeline. Glavna je zadaća domaće hobotnice držati Hrvatsku u stanju trajne nestabilnosti, podvojenosti i sukoba, promovirati srpsku “istinu” o ratu (“građanski rat a ne agresija”) i ispreplesti Hrvatsku sa Srbijom u svim sferama života na krilima političkog koncepta “Regije” kojeg sponzorira London, a na njega blagonaklono gleda i Berlin.

Domaće promotore srpske “istine” o ratu nije teško prepoznati. Fokusiraju se na pojedinačne žrtve rata pri čemu zanemaruju kontekst, uzroke i vremenski slijed događaja. Ne imenuju agresora ni žrtvu, niti prepoznaju njihove ratne ciljeve, već rat nazivaju građanskim kako bi se jednako podijelila krivnja na sve sudionike. Izjednačavaju pobjednika branitelja (Tuđmana) i gubitnika napadača (Miloševića), što odgovara Srbiji jer joj je lako odreći se gubitnika. S tim u vezi serviraju mitove o dogovorenom ratu i podjeli Bosne, jer se tako umanjuje odgovornost Srbije za rat, ali i njezin neuspjeh u ratu. Ravnomjernost krivnje potenciraju tvrdnjama kako je svatko svakog etnički čistio i kako se svi svima moraju ispričati. Potpuno ignoriraju sadržaj presude Međunarodnog suda pravde koji iz obrasca djelovanja JNA i srpskih postrojbi prepoznaje plan s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, dok s hrvatske strane uočava tek pojedinačne zločine.

Srpsku “istinu” o ratu, suprotnu onoj koju je utvrdio Međunarodni sud pravde, promiče komplot političara (Mesić, Pusić, Josipović, Milanović), povjesničara (Goldsteini, Jakovina, Markovina, Klasić), medija (sve televizije s nacionalnom koncesijom, te utjecajne tjedne i dnevne novine) i nevladinih udruga (GOLJP, Documenta, CMS i HHO). Njima uz bok u cementiranju te “istine” stoji strogo kontrolirano hrvatsko pravosuđe koje sudi junacima iz domovinskog rata (Norac, Glavaš, Brodarac, Merčep,…) primjenom haaških standarda o zapovjednoj odgovornosti. S druge strane srpsko pravosuđe za višestruko veće zločine (Ovčara, Lovas i Sotin) sudi samo neposrednim izvršiteljima. Ukratko, promicatelji srpske “istine” o ratu, ne samo što još jednom ubijaju žrtvu i amnestiraju počinitelja, nego žele graditi budućnost na laži, baš kako su je u prošlosti gradili oni iz čijih su skuta ispali, samo tada na laži iz prethodnog rata.

Ista ekipa je na djelu kad treba širiti moralnu paniku s ciljem potenciranja podjela u hrvatskom društvu – od širenja srpske “istine” o ulozi Hrvata u Drugom svjetskom ratu, do “drž’te lopova” interpretacije hrvatske tranzicije i privatizacije u kojoj su brk omastili prije svega pojedinci bliski tajnim službama iz komunističke Jugoslavije. Obrazac je jasan, prekomjernim medijskim “šprajcovanjem” huškaju hrvatske tukce i tuke gadeći im sve što je hrvatsko i uspješno, istodobno promičući ono ružno i neprirodno, ukratko sve ono što je u opreci s hrvatskim identitetom i kulturnim nasljeđem. Na tom valu rado će afirmirati jugosentiment, bulazneći o neslućenim dosezima kulture i gospodarstva u YU tiraniji. Nadasve je to uočljivo u kulturi, posebice u kazalištu i filmu, gdje prenemaganja jugoikona Rajka Grlića i Rade “uzet ćemo im Dalmaciju” Šerbedžije djeluju sasvim pristojno, usporedi li ih se s Matanićevim i Frljićevim opskurnim gadostima. Hrvatski sport kao žarište okupljanja Hrvata i širenja pozitivnog hrvatskog duha predstavlja poseban trn u oku te kamarile na srpskom povodcu. Razara ga se na razne načine, rušenjem krovnih institucija inspekcijama i pravilnicima, pravosudnim progonom, ismijavanjem i izrugivanjem legendi, uklanjanjem sporta s malih ekrana … Zato stalno smišljaju nove pravilnike i prilagođavaju Zakon o sportu kako bi ga kriminalizirali i zatrli ono što nisu uspjeli u prethodnom mandatu.

Ipak, bilo bi zlonamjerno i neistinito tvrditi kako samo ruše, nešto ipak i grade. Primjerice, konstruktivni su kad treba potpisati ugovor o suradnji između dviju državnih televizija (XPT i CPT), za što su se pripremili nametanjem pravopisnog standarda s jasnom tendencijom usklađivanja s nekadašnjom istočnom varijantom jezičnog standarda (“jedan jezik – jedna televizija”). Tako je jedan od najvećih dosega vladanja ministra Jovanovića (ministra u hrvatskoj Vladi) omogućeno hrvatskim studentima i nesmetano školovanje na “u belom svetu čuvenim” srpskim univerzitetima. Kako hrvatski studenti ne bi bili diskriminirani u odnosu na domaće, u zadnje vrijeme čuju se ideje o obveznom učenju ćirilice u hrvatskim osnovnim školama.

Prljave rabote domaće služinčadi za račun Srbije

U vrijeme anatemiziranja braniteljskih prosvjeda protiv ćirilice na zgradama državnih institucija u Vukovaru u središtu Zagreba se pojavio crtež stabla s obješenim ljudskim tijelima naslovljen kao Serbian Tree (srpsko stablo). Večernji list, glasilo dijelom u srpskom vlasništvu sa sjedištem u Hrvatskoj, požurio je taj skandal staviti na naslovnicu svoje elektronske inačice. U vijesti je stajalo da se crtež nalazio nekih 15 minuta na zgradi u središtu grada sve dok ga nisu skinuli ogorčeni građani. U redakciji tog biltena za propagiranje nerijetko podudarnih udbaških i četničkih ciljeva nisu se zapitali ne bi li autentični hrvatski šovinist takav crtež naslovio drukčije, recimo “Srbe na vrbe”. Jednostavno, nije im u opisu posla postavljati takva pitanja, baš kao što ih “hrvatski” mediji ne postavljaju ni za svastiku na Poljudu (ogorčeni lokalac bi valjda nacrtao “uhato U”). Analizira li se ova epizoda iz perspektive učinka, nije teško razlučiti kako se radilo o organiziranoj specijalnoj operaciji. Netko je nalijepio crtež na zgradu, snimio ga mobitelom, poslao redakcijama “hrvatskih” medija, te ga po svemu sudeći sam uklonio čim mu više nije trebao. Mediji su to rastrubili na svojim naslovnicama, da bi u konačnici te naslovnice srpsko ministarstvo vanjskih poslova proširilo po svijetu u obliku “non-papera” i tako izvijestilo o ozračju straha u kojem živi srpska manjina u Hrvatskoj (sad postaje jasno kako je natpis bio na engleskom samo zato da ga ne bi trebalo poslije prevoditi i pojašnjavati, baš kao što značenje svastike u svijetu bolje razumiju nego “zloglasno slovo U”).

I dok je napad trojice srpskih ekstremista na hrvatskog mladića u Vukovaru u “hrvatskim” medijima popraćen s pozamašnim vremenskim odmakom, k tome još mlako i nevoljko, a “hrvatska” policija sugerirala roditeljima oštećenog da ne izlaze u javnost, sasvim su se drukčije policija i mediji ponijeli u slučaju mladog Srbina ozlijeđenog u tučnjavi u Okučanima. Događaj je dignut na n-tu potenciju i odmah mu je prišivena pozadina nacionalne netrpeljivosti. Kasniji slijed događaja, a još više njegova politička iskorištenost, pokazala je kako je slučaj vrlo vjerojatno planirano isprovociran. Naime, nakon što je provocirao Hrvate srpskom krajiškom glazbom iz jukeboxa (hm… je li moguće u nekom jukeboxu u Srbiji izabrati neku Thompsonovu pjesmu?), mladi je Srbin navalio na trojicu Hrvata jednostavno kao da traži batine. U svakom slučaju, tajming je bio savršen, “hrvatski” mediji i jednako im bolesna regionalna braća su učinili svoje koristeći već opisani “Serbian Tree” obrazac. Premijeru Vučiću i patrijarhu Irineju preostalo je tek rutinski “smečirati” poput zemljaka im Novaka Đokovića u tenisu. “Čujem da se vraćaju elementi nekih smutnih vremena za koja sam verovao da su zauvek prošla” (Irinej na bogosluženju u Pakracu) ili “Problem rastućih nacionalizama na Balkanu se prećutkuje” (Vučić na Investicijskom forumu EBRD-a u Londonu).

Ipak, malo je tko učinio više za Srbiju od Zorana Milanovića, tog čudnovatog bastarda između Alana B’starda, (glavnog lika iz britanske humorističke uspješnice “Državnik novog kova” kojeg je utjelovio komičar Rik Mayall) s kojim dijeli prčevito držanje i radnu etiku i Miroslava Lazanskog (sporednog lika iz neuspješne agresije združenih jugokomunista i srbočetnika na Hrvatsku) s kojim ga vežu boja glasa i manijakalna potreba da sve objasni, s tom razlikom što su objašnjenja Lazanskog suvislija i pristojnija. Milanović je beskompromisnim (iako bezrazložnim) zatvaranjem granice sa Srbijom tijekom migrantske krize zapravo pokupio i ovce i novce. Mediji su ga u predizborne svrhe predstavili kao odlučnog nacionalnog vođu koji se čvrsto postavio prema Srbiji. S druge strane, ubrzo se povukao podvijena repa već na prvi poziv EU činovnika koji je stao na stranu zemlje ne-članice u sporu sa zemljom članicom. Time je zapravo ispucao svaku vjerodostojnost i povoljniju poziciju Hrvatske prilikom rješavanja bilateralnih sporova sa Srbijom tijekom pregovaračkog procesa između nje i EU. Može se reći kako se radi o autogolu još većeg strateškog značenja od onog Račanove Vlade kad se pohvalila i javno razglasila kako su hrvatske tajne službe prisluškivale Miloševića. Što drugo zaključiti, nego da čak ni oni ne mogu biti toliko glupi, a da svjesno ne rade na štetu Hrvatske i za račun Srbije.

Ono što neki zovu medijima a samo sebe naziva javnošću usklađeno je i kad udara u bubnjeve i kad šuti, bolje rečeno prešućuje. Kako i ne bi kad se njima upravlja iz istog središta. Koliko li su samo te beogradske agenture bile uporne i glasne u zlonamjernom tumačenju brijunskih transkripata, tog krunskog “dokaza” srpske protutužbe za genocid pred Međunarodni sudom pravde u Haagu, posebno u dijelu koji je navodno inkriminirao predsjednika Tuđmana. O lucidnom objašnjenju kojim Međunarodni sud pravde tumači taj “dokaz” rutinski odbacujući srpsku argumentaciju (jednaku onoj njezinog megafona u vidu “hrvatskih” medija) nisu ni zucnuli. I dok su “krajišnici” nekad fizički podmetali balvane u jeku turističke sezone tjerajući goste, današnji medijski “balvandžije” ih podmeću na drugi način. Tako će u osjetljivo vrijeme rezervacija sezonskih turističkih aranžmana baciti “bombu” o novoj izbjegličkoj ruti kroz Dalmaciju, a koji tjedan ranije objaviti i rezultate istraživanja tima ruskih (?!!!) i hrvatskih znanstvenika o zagađenosti hrvatskog dijela Jadrana površinskim mrljama provedeno u razdoblju između 2003. i 2013. godine. Sve pod firmom “javnost ima pravo znati”, ali ta ista “javnost” uzima si pravo i suditi.

Neformalni predsjedavajući tog “suda” je Žarko Puhovski, taj sveznadar i neporecivi moralni autoritet u Hrvata koji je svoje neupitno poštenje i moralni integritet iskovao kao profesionalni sudski svjedok optužbe u postupcima protiv Hrvata u raznim vremenima i na različitim sudovima.

Začudna velikodušnost Hrvata prema onima koji im čine zlo

Može to Puhovski spokojno činiti, jer Hrvati su uvijek bili široke ruke prema onima koji su ih lažno optuživali. Stoga ne treba čuditi kako su se Carl Bildt (podmetalo britanskih psina koje je još prvog dana Oluje istu označilo kao zločinački pothvat zbog čega je proglašen personom non grata u Tuđmanovoj Hrvatskoj) i William Montgomery (američki veleposlanik i vodeći sponzor detuđmanizacije za vrijeme Račanove retuširane petokrake) skućili upravo u najljepšim dijelovima Hrvatske (prvi na Korčuli, drugi na dubrovačkom primorju). Upravo primjer Montgomeryja, tog posilnog američke državne tajnice M. Albright najbolje pokazuje koliko se Hrvatska strmoglavila kad je spala s ponosnog i gorostasnog Tuđmana (pred kojim je i Montgomeryjeva zlurada šefica znala dati petama vjetra, pa kako ne bi i prethodnik mu “traktor diplomat” Galbraith) na servilnog i sterilnog Račana.

Ništa manje nego do zlotvora pojedinaca Hrvati drže do organiziranih struktura koje su im nanosile zlo pa tako i nepostojećih država. Čine li to iz suosjećanja jer sami dugo nisu imali vlastitu državu, ili iz patološkog sentimenta izraslog na štokholmskom sindromu nije do kraja jasno. Kako nepostojeće države, tako ni zlosretna eseferjot, nemaju proračun, građani Rijeke su se potrudili izabrati načelnika koji će omogućiti smještaj njezinog konzulata u ponajljepšem gradskom zdanju u kojem se nekad nalazilo Hrvatsko narodno kazalište. Čin je to u svojoj genijalnosti usporediv tek s preimenovanjem Ulice Stjepana Radića u Puniše Račića od strane “oslobodioca” Vukovara. Slobodno se može reći kako je srpski barbarogenij (istina u ponešto feminiziranoj inačici prilagođenoj zahtjevima vremena) u gradu na Rječini doživio klimaks. Ipak, kako eseferjot ne bi ostala usamljena u pruženim joj blagodatima, hrvatski porezni obveznici su se potrudili da i druga nepostojeća tvorevina (ereska) dobije svoje glasilo a povrh toga i pozamašni kompleks usred Zagreba. Također, hrvatske su državne institucije združenim snagama s bivšim dužnosnicima “krajine” i skandinavskim peračima vlastite savjesti sufinancirale i propagandni filmski uradak koji zločin srpskih pripisuje hrvatskim postrojbama (Dvor na Uni). Radi se o po tko zna kojoj po redu varijaciji na temu kukavičjeg jajeta, tog omiljenog srpskog specijaliteta u svakom ratu. Ma, kako i ne bi ponavljali istu fintu kad im skoro uvijek upali?

Uzevši sve to u obzir i nije tako neobično što najljepši trg u Zagrebu “krasi” ime središnjeg totema Kulta Komunističkog Krvoloka (KKK). Pa zašto se onda Hrvati ne bi odužili i lokalnom odredu Svetosavske Sljedbe (SS-a) barem nekim toplicama kako bi se njezina vrhuška mogla u miru tamo namakati vidajući rane od “(z)verskih zločina” koje su njihovoj pastvi počinila pokoljenja “ustaša”? Jednako nepodnošljivom lakoćom kojom se odužuju onima koji im čine zlo, Hrvati zaboravljaju one koji im čine dobro, pogotovo one kojima imaju zahvaliti državu.

Kud s hobotnicom, nego pod peku!

Koristeći poslovičnu mlakost i malograđansku indolenciju Hrvata krakovi srpske hobotnice u Hrvatskoj ne ustručavaju se iz beogradske centrale preuzeti samo stavove, već i kompletnu retoriku. Jasenovačkim mitom kao odgojnom palicom nastojat će utjerati u kosti osjećaj vječne krivnje hrvatskom narodu uključujući i pokoljenja koja dolaze. Branitelje pobjednike pokušat će poraziti u miru časteći ih istim epitetima kao i agresor 91′, a sličan retorički obrazac etabliran u komunizmu primjenjuju i na hrvatsku Crkvu.

Dva šovinizma, jugoslavenski komunistički i srpski četnički, danas se kriju i jedan drugog griju pod ogrtačem urbanog, a ne više šumsko-gorskog, antifašizma. Posve u skladu sa svojom dijaboličnom prirodom tako danas sebe nazivaju ta jedina dva uistinu preživjela organizirana oblika fašizma. Dvije su to strane istog novčića bile i u ljeto 1941. u Lici i Zapadnoj Bosni, kao i u završnici Drugog svjetskog rata kad su četnici kokarde zamijenili petokrakama, konačno i 1991. kako je to plastično objasnio Šešelj u političkom predavanju benkovačkim četnicima (“armija ima oružje, ali joj fali ljudstva, pa tu uskaču naši četnici koji prefarbaju petokrake na šlemovima u dvoglave srpske bele orlove”).

Tko to želi, iz povijesti može naučiti da Oni čim se uzohole i osjete se jakima uvijek prvi “povedu”. Još tamo na početku, tek što je nastupila duga, mračna i nadasve pijana novembarska noć, mentalni i biološki predšasnici antifašista započeli su svoj krvavi pir s prosinačkim žrtvama na Jelačić placu. Potom su upucali Radića i zatukli Šufflaya (albanologa i političara čije ubojstvo je provedeno na matrici u Srbiji i danas popularnog slogana “Ubij Hrvata da Šiptar nema brata”). Prvi su na okidaču bili i u travnju 41′ da bi predvidljiva repriza uslijedila u Borovom Selu 91′. A kako je danas? Vukovarski branitelj Darko Pajičić preminuo je od posljedica brutalnosti SAO (Specijalca Antifašističkog Ostojinog) milicajca, a i dva mlada Hrvata s Korduna ubijena su od srpskog noža. Potonje su se “hrvatski” mediji potrudili prikazati da je to učinjeno zbog ljubavi a ne iz mržnje. Neumoljiv je koliko i rastezljiv taj aršin “medija-sudija” – nekome se dvostruko ubojstvo nožem tretira kao prekršajčić koji se može dogoditi svakome, drugome iznošenje neugodne istine kao govor mržnje, to efikasno sredstvo za ubijanje dvije muhe – istine same i pojedinaca spremnih iznijeti ju.

Mogu Oni povesti ali nikad ne će pobijediti jer Božja je pravda nespojiva s njihovom pobjedom, ma koliko je himnom zazivali. Onakvu kakvom je zamišljaju, pravdu im može dati samo Nečastivi. I dok Oni svoju “pravdu” po običaju na silu istjeruju, mi zasad samo brojimo, strpljivo brojimo. No, hoćemo li samo brojeći u raj? Možda je ipak došlo vrijeme spremiti hobotnicu pod peku! Zadatak našeg pokoljenja je učiniti sve kako bi savez samozvanih antifašista u službi velikosrpske politike – JUČER (Jugofili, Udbaši, Četnici, Elbegeteovci, Rusoljupci) konačno postao jučer!

Grgur S./hrsvijet.net

Odgovori

Skip to content