IVA IVKOVIĆ: Mnogo je zvanih, a malo odabranih
“U samostanima je život otvoren razigranom svetosti, nesputanoj radosti, raspjevanoj molitvi… No treba se i oznojiti kad se odluči raščistiti sa starim čovjekom u sebi. Da smo na pravom putu i da je naša duhovnost u krilu Crkve, posvjedočit će naša radost. Itekako je radostan onaj koji je našao smisao svoga života.” (Duhovitost duhovnih)
Razdoblje svoje mladenačke vjerske formacije zaista bi mogla sažeti jednom riječi – radost! Radosni su bili oni koji su nas odgajali, a mi smo pronašli svoje “mjesto pod suncem”. Deset godina nakon toga, nedjelju Dobrog Pastira naš župnik je zaključio riječima: “Zaista, molite za svećenike. Zvanja je sve manje. Za petnaest godina mogli bismo zatvoriti vrata samostana jer fratari izumiru. Možda ih više neće biti u ovom kraju!”.
Mjesto koje ima veliki broj svećeničkih zvanja oduvijek se smatralo iznimno bogatim i blagoslovljenim. To se odražavalo na stanje duha svih stanovnika, bez obzira jesu li oni praktični vjernici ili pripadnici neke druge vjere. Koliko se god nastojao obezvrijediti posvećeni život, duboko u sebi znamo koliko je prisutnost svećenika, redovnika i časnih sestara utkana u same temelje naše kulture, povijesti i svakodnevnog života. Sjetimo se samo presudne uloge koju su franjevci imali za život Bosne i Hercegovine, a i Hrvatske.
Svi znamo koliko je važna ravnoteža i raznolikost eko sustava. Svaki ekosustav je značajan i poseban te može biti narušen ukoliko se ugrozi ili nestane bilo koji njegov dio. Jednako se može dogoditi i na razini duhovnosti. Ljudska društva nisu toliko osjetljiva, ali ih ipak duboko pogađaju raznorazne promjene.
Sve je manje radosti. Čitave obitelji se iseljavaju, a sve manje djece se rađa. To je znak čovjekove potrage za smislom. Znači li to da je nekada bilo puno bolje i lakše? Ne vjerujem, ali se možda radi o tome da se čovjek u krizama okretao prema Crkvi, a danas mu je pogled usmjeren, najčešće prema Njemačkoj.
Crkva je bila mjesto okupljanja, simbol nade i jačanja ljudskog duha. U ratno vrijeme su časne sestre organizirale velike priredbe u kojima su sudjelovale čitave obitelji i većina župljana, a dvorane bile pune gledatelja. U prostorijama župnog ureda, čija su vrata bila uvijek otvorena, učili su se prvi akordi najpoznatijih pop rock hitova, slavile Nove Godine i rođendani. Svake godine su se ponosno davala i obnavljala obećanja Franjevačkoj mladeži. Vrijeme nakon krizme, nije bilo vrijeme napuštanja Crkve nego vrijeme kreativnosti i inicijativa.
Čovjek se osjećao blizak Crkvi, a Crkva je bila živo prisutna među narodom. Danas ponovno živimo u vremenu duhovne, moralne i materijalne krize, no ovog puta čovjek se osjeća daleko i usamljeno u svojoj muci. Možda je stoga važnije moliti za spas čitave Crkvene obitelji, za očeve i majke te za obnovu narušenog povjerenja koje poput izgorene šume treba jako puno vremena da se obnovi. Bog će se sam pobrinuti za ostalo. Ipak Duh Sveti puše gdje hoće i kada hoće.
Nakon što se ugasio njegov red, jedan monah je u nasljeđe ostavio nekoliko životnih mudrosti koje je naučio na vlastitoj koži, a dobro mogu doći svima, bez obzira na životni poziv:
“Nemoj kod bližnjega nazivati poslušnošću ono što kod sebe smatraš osjetljivošću; kada ne uspijevaš ljubiti Božju svetost tako da budeš dobar, možeš ljubiti njegovo milosrđe kad si zločest; ako nemaš neku određenu odgovornost, to je zato da pomogneš drugima nositi njihove odgovornosti; pazi se svoga suda o onima koji te ne cijene; živi tako da u samostanu tvoje ime ne zauzme mjesto kojega sveca; ne miješaj volju Božju sa svojom; neka tvoje raspoloženje ne bude barometar zajednice; iako si borac, to ne znači da je samostan vojarna; ako otkriješ da si malen, nemoj zaključiti da si biser; uvijek drži predugim jezik koji te hvali; Duh Sveti silazi i ulazi, ti nemoj blokirati dizalo; pitaj se jesi li siguran da ne plačeš nad sobom kad plačeš nad drugima… “(Duhovitost duhovnih)
IVA IVKOVIĆ/MISIJA
