OBRTNICI ‘ANTIFAŠIZMA’: Beskrajna životinjska mržnja prema Hrvatskoj
Inicijativa Kulturnjaci 2016. organizirala je u nedjelju, na obljetnicu proglašenja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), prosvjed u središtu Zagreba, na kojemu su okupljeni „kulturnjaci“ crnom ceradom prekrili skulpturu „Prizemljeno sunce“ Ivana Kožarića u Bogovićevoj ulici, u – kako prenose mediji – simboličnoj gesti osude „pomračenja svijesti i savjesti“ hrvatskoga društva.
„Tom smo gestom htjeli upozoriti na to da živimo u danima u kojima se počinje ponavljati ono što je počelo prije 75 godina, a to je reustašizacija društva. Tim činom želimo simbolično izraziti da se nad našu kulturu, ali i cijelu zemlju nadvija ista vrsta mraka kakva se nadvijala i onda“, kazala je „kulturnjakinja“ Iva Babaja, referirajući se na proglašenje NDH 10. travnja 1941.
Ako malo pomnije pogledamo pisanje tiska desetog travnja, onda možemo vidjeti da su jugoidni ljevičari zapravo jedini koji su obilježili obljetnicu proglašenja NDH. U Hrvatskoj ne postoji fašizam, ali zato postoji proizvodnja nepostojećih „fašista“ i industrija „antifašizma“ od koje mnogi dobro žive. Istina je kod naših „kulturnjaka“ i ostalih obrtnika „antifašizma“ ta da njihova kritika hrvatske države i hrvatskog društva nije konstruktivna i usmjerena popravljanju anomalija, nego se radi jednostavno o – mržnji. „I prvi bi oni bili strašno nesretni kad bi Rusija odjednom postala beskrajno bogata i sretna. Onda ne bi imali koga mrziti, ne bi imali na koga pljuvati, kome se izrugivati. Sve je to ništa drugo nego životinjska, beskrajna mržnja prema Rusiji, koja im je ušla u krv…“ – piše u „Bjesovima“ veliki Dostojevski. Ono što je Dostojevski u 19 st. pisao o Rusiji vrijedi vrijedi i za današnju Hrvatsku.
Politikanti kojima nije do pijeteta žrtvama
Ove će se godine u Jasenovcu održati tri komemoracije. Uz onu službenu zakazanu za 22. travnja, Koordinacija židovskih općina Hrvatske komemoraciju će upriličiti tjedan dana ranije, 15. travnja, a tzv. Savez antifašističkih boraca 24. travnja. Prema pisanju Davora Ivankovića, novinara „Večernjeg lista“, predstavnici manjina i žrtava kao glavni uvjet za zajedničku komemoraciju traže ostavku ministra kulture dr. sc. Zlatka Hasanbegovića. Umjesto da Jasenovac, kao i sva druga stratišta, bude mjesto iskrenog pijeteta i mjesto šutnje (a ne politikantskih govorancija) jasenovačka komemoracija i općenito problematika jasenovačkog logora i dalje se politički instrumentalizira na najvulgarniji način, što nam jasno govori da tzv. antifašistima u Hrvatskoj – a zapravo zagovornicima komunizma i jugoslavenstva – nije do pijeteta žrtvama, nego do najprizemnijeg politikanstva. A da stvar bude gora i opasnija, isti ti politikanti Hrvatsku denunciraju u inozemstvu, a vladajući političari umjesto da na takve poteze odgovore aktiviranjem hrvatske diplomacije, po n-ti put drže pokorničke govore, demonstriraju podanički mentalitet i perpetuiraju obrazac nacionalnog mazohizma. Hrvatska je jedina zemlja iz bivše sfere utjecaja Osovine u kojoj političari imaju svake godine potrebu ispričavati se za ono za što su se ispričali već nebrojeno mnogo puta.
„Dok drugi narodi svoje grijehe i zločine nastoje umanjiti i prikriti, Hrvati kao da uživaju ne samo razgolititi se pred čitavim svijetom, nego na svoja pleća natovariti i zločine koje nisu počinili. Uvijek kod nas ima jedan sloj koji uživa u puzanju, koji strasno želi da nas ponižavaju i ucjenjuju. Upravo to i jest svrha takvoga nacionalnog mazohizma: ne priznanje grijeha radi kajanja i ispravljanja pogrješaka, nego priznanje grijeha radi političke ucjene, radi golih tuđih interesa“ – zapisao je svojedobno dr. sc. Tomislav Jonjić.
Kao prilog hrvatskom nacionalnom mazohizmu predlažem da se svaki punoljetni građanin Republike Hrvatske mora najmanje jednom godišnje okupati u „antifašističkoj“ kupki koju će prirediti Slavko Goldstein, Stipe Mesić, Milorad Pupovac i Efraim Zuroff. Za hrvatske pak političare treba uvesti obvezu da barem jednom mjesečno moraju jedan sat klečati na „kuruzi“ – uz naricanje i plač – kako bi tako egzemplarno osudili ustaške zločine počinjene pred 75 godina. Tko se ne pokori navedenim zakonskim obvezama zakonski je gledano fašist, a kaznenopravne mjere prema fašistima odredit će posebno tijelo koje će konstituirati Savez antifašističkih boraca Republike Hrvatske, Incijativa mladih za ljudska prava, Inicijativa kulturnjaci 2016., Documenta, Građanski odbor za ljudska prava Srpsko narodno vijeće te još nekolicina uglednih intelektualaca predvođenih Žarkom Puhovskim. Smrt fašizmu – bunda Jovanki!
Ruski specijalci u tzv. Republici srpskoj
Moskovska policija će policiji tzv. Republike Srpske pomoći u obuci specijalaca, dogovor je šefova Ministarstva unutrašnjih poslova tzv. RS i Uprave policije Moskve s nedavnog sastanka u Banja Luci. Rusija u Republiku Srpsku šalje elitnu jedinicu „Spetsnaz“ koja se smatra fizički najspremnijom na svijetu. „Ćeraćemo se još“, rekao bi (veliko)srpski akademik Matija Bećković.
Udar na same temelje “antifašističke” Europe
Na sjednici Vlade ukinut je ured bivšeg predsjednika Stjepana Mesića. Udar je to na same temelje „antifašističke“ Europe i dokaz puzajuće fašizacije hrvatskog društva.
Berlin preuzeo ulogu Londona
Prema pisanju „Jutarnjeg lista“, iz Berlina je poručeno Hrvatskoj da će u slučaju blokiranja srbijanskog ulaska u EU ostati bez novca iz EU fondova. Slične prijeteće poruke svojedobno se nisu slale maloj Sloveniji, što je jedan u nizu dokaza da je prošla vlada u potpunosti uništila hrvatsku vanjskopolitičku poziciju. Dakako, Nijemci u ovoj pripovijesti imaju i svoje interese. Očito je da je Velika Britanija (barem privremeno) odustala od „Zapadnog Balkana“ i Srbije kao balkanskog žandara (što najbolje pokazuje Rezolucija o Srebrenici i činjenica da su poslali zastavu na proslavu 20. obljetnice „Oluje“), te da Berlin želi preuzeti britanski obrazac građenja utjecaja i vladanja „na ovim prostorima“, a sve kako bi razbio inicijativu Jadran-Baltik koja je geostrateški usmjerena protiv Rusije, ali i protiv Njemačke (povezivanje Njemačke i Rusije noćna je mora angloameričke škole geopolitičkog mišljenja). Ne treba zaboraviti da je Njemačka šurovala s Rusijom unatoč nametnutnim sankcijama EU i da upravo Srbiju moguće vidi kao poveznicu prema Moskvi.
„Njemačka kancelarka još od vremena Croatia summita iz 2014. godine je jasno dala do znanja da je prioritet njemačke vanjske politike na ‘Balkanu’ pridobiti Srbiju na svoju stranu. Bez obzira koliko to razni Kovači, Oreškovići i drugi pokušavali osporiti, Njemačkoj je trenutno najvažniji partner jugoistočne Europe Srbija i Njemačka će sve napraviti kako bi se taj njen interes ostvario. Upozoravali smo pravovremeno o zaokretu njemačke vanjske politike još od vremena rusko-ukrajinske krize, a koja je kulminirala u zadnjih 12 mjeseci kada je za potrebe njemačkog koridora Berlin – Istanbul žrtvovan schengen, jedinstvo Europske unije, sigurnost u članicama Europske unije te stagnacija gospodarskog razvoja Hrvatske i cijele južne i jugoistočne Europe koja se slomila pod snažnom njemačkom kancelarkom“ – piše Milan Glavinić u analizi za portal novipogledi.hr.
Odnosi u Europi i svijetu i savezništva brzo se mijenjaju, a ako Hrvatska hitno ne aktivira diplomaciju i ne pozicionira se u Srednjoj Europi (Višegrad) slijede nam nova desetljeća lutanja i puzanja bespućima balkanskog blata.
“Profesor” Milanović održao predavanje članovima Partije o povijesti komunizma u Hrvatskoj
Predsjednik Partije Zoran Milanović izjavio je na Izbornoj konvenciji SDP-a kako njegova partija ne će dugo ostati u opoziciji, već će se vratiti na vlast i vratiti Hrvatskoj „osmijeh i skinuti ovu grimasu“. Predsjednik Partije održao je i predavanje iz povijesti, pa je tako nazočne članove Partije poučio kako je u Hrvatskoj komunizam bio samo 10 godina nakon Drugoga svjetskog rata te kako se poredak iz 60-ih i kasnijih godina ne može smatrati komunističkim.
Drug Milanović se je ovom izjavom, kao i svojedobnom izjavom da mu je Tito draži od Tuđmana, jasno deklarirao kao politički Jugoslaven i mentalni komunist. No, ova izjava je i dokaz da sirotom Milanoviću nisu poznate elementarne povijesne činjenice ili da je, alternativno, pokvarenjak. Jer, ako nepostojanje višestranačja, Goli otok (1), UDBA i likvidacije političkih neistomišljenika nisu obilježje komunizma, onda su te povijesne činjenice dokaz čega? Humanizma jugoslavensko-komunističkog sustava? Jugoslavenski disident Milovan Đilas u knjizi „Vlast i Pobuna“ piše da jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“, a Savka Dabčević Kučar u knjizi „Hrvatski snovi i stvarnost“ ističe da je „morala postojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja ja bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koju se morala uhvatiti svaka slobodnija misao“. Prema izvješću Amnesty Internationala Jugoslavija je krajem osamdesetih imala najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi. Vjerojatno je i taj podatak dokaz humanizma komunističke Jugoslavije u koju su strasno zaljubljeni drug Milanović i ostali jugobolnici.
Davor Dijanović/hkv.hr
(1) Novka Vuksanović je bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u doba Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (Dragoslav MIHAILOVIĆ, Goli otok, NIN Politika, Beograd, 1990., 229. – 230.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (Đuro BILIĆ, Goli otok i Dabravine. Logori jugoslavenskog socijalizma, Zagreb, 1998., 183.).
