Prvobraniteljica za djecu bi nadbiskupu Barišiću zabranila poučavati nauk Katoličke Crkve
Nakon prilično velike bure u javnosti koju je izazvala uskrsna propovijed kardinala Bozanića, još jedan pomalo bizaran obračun s uskrsnom propovijedi dogodio se danas kada su pravobraniteljica za djecu, Ivana Milas Klarić, i zamjenica pučke pravobraniteljice, Tena Šimonović Einwalter, osudile splitskog nadbiskupa Barišića zbog njegove izjave da uskratiti krštenje djeci znači prepustiti ih „na milost i nemilost hladnoj logici grobnoga kamena“.
Pravobraniteljica za djecu rekla je kako te riječi smatra „u najmanju ruku pretjeranim i neumjesnim“ jer „mogu doista prestrašiti dijete“ istaknuvši kako je „u suvremenom društvu od neprocjenjive važnosti tražiti ono što je ljudima različitih vjeroispovijedi zajedničko, nalaziti vrijednosti koje ih spajaju te omogućuju zajedništvo i suradnju.“
Prije nego se pozabavimo s ova dva argumenta valja reći da se Nadbiskup u svojoj propovijedi obraćao vjernicima, a ne slučajno okupljenim prolaznicima, ukazujući im na elementarnu kršćansku obavezu svakog vjernika da krsti djecu. Gušenjem prava biskupima da govore o vjeri iz perspektive svoje vjere jednostavno znači oduzimati im pravo da budu vjernici i prenose katolički nauk.
Katolički nauk, dakako, nije isti kao nauk neke druge vjere, inače ne bi bio katolički, pa je neobično da prvaobraniteljica Klarić kritizira samu činjenicu da Nadbiskup iznosi nauk koji nije zajednički s drugim vjerama. Bilo bi apsurdno da se katolik uvrijedi zato što musliman smatra Muhameda prorokom, a on običnim čovjekom. To da ja smatram da je krštenje potrebno za spas i smijem to izreći, a da, primjerice, židov smatra da je obrezanje potrebno, i smije to izreći, to je sloboda vjeroispovjesti. To da nitko od nas dvojice ne smije izreći ono što vjeruje, ako je različito od drugog, to je ukidanje slobode govora u svijetu u kojemu je različitost tobože na cijeni.
Uzevši u obzir ovo pravo svakoga da iznosi ono što je za njegovu vjeru specifično, valja istaknuti da je upravo ono bitno što je Nadbiskup naglasio svim vjerama zajedničko, a to je vjera u zagrobni život. Koliko god da se katolik, musliman i židov razlikovali u svome načinju štovanja Boga, svi oni vjeruju da grobni kamen nije kraj za čovjeka. Ako možemo tražiti neki zajednički jezik s pripadnicima različitih vjeroispovijesti trebamo ga tražiti upravo u tome da svi pokušavamo nadići ovozemaljsko koje nam ne daje perspektivu ponad sigurne i neumoljive smrti. Istinski će vjernik uvijek poštivati taj religiozni osjećaj u pripadniku druge religije, makar se ne slagao s njime oko vjerskog nauka.
Drugi argument koji je iznesen jest da se ovakvim govorom djeca plaše. Teško možemo shvatiti što je time mišljeno jer očito je da je govor bio usmjeren upravo prema tome da se ponudi nada protiv straha od smrti. Ako pravobraniteljica za djecu želi vidjeti stvarno plašenje djece ne treba čitati nadbiskupove propovijedi koje ionako, zbog medijske cenzure, dolaze do malog broja ljudi. Bit će dovoljno da uključi televizor, otvori bilo koje novine, provjeri internet, posluša pet minuta većine razgovora, pogleda bilo koji film, i shvatit će da su djeca neprestano izložena govoru o nasilju i smrti, često popraćenim za djecu neprimjerenim slikama. Brojni psiholozi odavno upozoravaju na opasnost za djecu od tolikog izlaganja nasilju na svakodnevnoj razini.
Preko ovoga se jednostavno prelazi, jer nasilje prodaje vijest, a sada je sporan govor Nadbiskupa koji je rekao da je krštenje bitno kako bi se ta smrt o kojoj toliko slušaju nadvladala. Ovaj stav pravobraniteljica je tim bizarniji budući je kršćanstvo većinom optuživano da ljudima stavlja ružičaste naočale dajući im nadu u zagrobni život. Sada čujemo da je govor o nadvladavanju groba mračan i strašan u toj mjeri da bi na djecu mogao ostaviti ozbiljne posljedice.
Kod razgovora o krštenju obično se postavi i pitanje bi li djecu uopće trebalo krstiti, ili im prepustiti da sami odlučuju o tome kada postanu punoljetni, na što je, naravno, logično odgovoriti protupitanjem bi li djeci trebalo pustiti da se odluče ići u školu tek kada postanu punoljetni, ili ih učiti da jedu žlicom tek kada shvate da zabadanje glave u tanjur nije najbolje rješenje. Odgovor je jasan. Svaki će roditelj uputiti dijete na ono što smatra za njega dobrim u onom razdoblju za koje smatra da je za njega pogodno. Roditelji koji smatraju vjeru važnom svjesni su da je mnogo bolje omogućiti djetetu od malena vjerski odgoj jer nije nevažno niti za prve godine života, a kamoli za adolescenciju, djetetu proširiti vidik iznad samo materijalnog.
Sve u svemu, može se zaključiti kako je ovo još jedan od zornijih primjera kako određeni krug ljudi s medijskim i političkim utjecajem žele vjernički govor proglasiti štetnim kao takav, s time da je u ovom slučaju, za razliku od prethodnih, Nadbiskup kritiziran ne zato što se osvrtao na neka javna događanja, nego zato što je iznosio elementarni nauk vjere.
Dok su prijašnji kritičari tražili od vjernika da se zatvore u „sakristije“, čini se da neki žele ušutkati i propovjedi u „sakristijama“.
Misao da je „religija opijum za narod“ želi se nekim modernim riječnikom pretvoriti u „religija plaši djecu“ ili nekakvu sličnu krilaticu kojom nam se želi objasniti da je religija sa „stručnog“ stajališta opasna, koliko god da argumenti stručnjakinja bili bizarni.
Ono pak što bi uistinu moglo biti opasno za djecu jest naučiti ih da su ljudske institucije: pravobraniteljske, tužilače ili sudačke posljednje na koje se možemo pozvati. Jer kakav bismo svijet stvorili kada bismo djecu naučili da pravde nema izvan ljudskog sudišta i da nema kazne izvan one koje donesu ljudski suci, pa makar i oni haški.
Autor: Ivo Džeba/Narod.hr
* Ivo Džeba diplomirani je inženjer građevine i prevoditelj. Bio je kandidat U ime obitelji – projekt Domovina na listi broj 8 u prvoj izbornoj jedinici.
