Vrijeme u kojem živimo po mnogočemu je – neobično. Neobično, ne samo po globalnim tehničkim i svim inim do sada jedva naslućivanim ostvarenjima ljudskog genija, nego čak i po političkim događanjima u jednoj tako maloj zemlji kao što je ta naša predraga nam domovina Hrvatska.

I dok nas prethodno natuknuta globalna svjetsko-genijalna ostvarenja iznenađuju i oduševljavaju, ona tipično naša, hrvatsko-politička, trenutačno su toliko nakaradna da se još imalo normalan čovjek mora zapitati, jesmo li mi Hrvati još uopće normalan narod, s kakvom-takvom perspektivom za oporavak, ili su svakodnevni apsurdi, kojima svjedočimo, očiti putokaz u nestanak i konačno ništavilo.

Pa da se ne zgražamo samo nad apsurdima ovoga trenutka, hajde da se malo prisjetimo barem nekih od onih, koji su ovima današnjima prethodili i na taj ih način zapravo i omogućili. Pritom ćemo ih, radi kakvog-takvog pregleda, ali i vanjske simbolike, označiti rednim brojevima od 1 do 13, što nipošto ne znači da i prije ovih, za vrijeme njih, pa i poslije ovdje navedenih, nije bilo i drugih, jednako svakom imalo normalnom ljudskom razumu neshvatljivih, a za nas, domoljubne Hrvate – zapravo jednako poražavajućih. Hrvatska je puna zloslutnih apsurda:

Apsurd broj 1:
Zahvaljujući samo Božjoj Providnosti što smo u tom najsudbonosnijem trenutku naše dosadašnje povijesti, u svojim redovima imali čovjeka vizionara, vojskovođu i političara dr. Franju Tuđmana, hrvatski je narod uspio ne samo ostvariti svoju vjekovima željenu samostalnost, nego ju i u domovinskom ratu od velikosrpskog agresora obraniti. Nažalost, ubrzo zatim hrvatski je narod, odlukom svojega biračkoga tijala, vlast nad svojom, krvlju i mnogim životima obranjenom domovinom, predao u ruke onima, koji su prilikom glasovanja u Hrvatskom Saboru bili protiv samostalnosti Hrvatske, te su u znak svojega neslaganja s tom odlukom, napustili sabornicu. Taj se apsurd, dakako, ne može odvojiti od apsurda, da poslije toliko godina, i nakon bezbrojnih, ničim oborivih dokaza o stravičnim zločinima, hrvatski narod još uvijek živi u ulicama i trgovima, te prolazi pored spomenika, posvećenima Josipu Brozu, ne samo najvećem zločincu nad hrvatskim narodom, nego ujedno i jednim od 10 najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća uopće.

Apsurd broj 2:
Gore spomenuti dvostruki apsurd urodio je novim, gotovo bismo morali reći trostrukim apsurdom, kada je taj isti hrvatski narod, najprije zbog pomanjkanja političke zrelosti, a onda zaveden veleizdajničkim lažima, u dva navrata izabrao za predsjednika svoje države prevrtljivog Stipu Mesića, da bi tom istom Stipi Mesiću, kojega je u međuvremenu Hrvatsko Nacionalno Etičko Sudište (HNES) osudilo za veleizdaju, hrvatski narod, za hrvatske prilike basnoslovnim iznosima, trajno plaćao „Ured bivšeg presjednika“, uključujući i njegova (privatna) putovanja po malone cijelom svijetu. Nešto slično kao što hrvatski narod još uvijek nemalim iznosima i financira razne tzv. „nevladine“ udruge i glasila, od kojih se, prema mnogim pokazateljima, većina njih uglavnom bavi – protu-hrvatskim aktivnostima.

Apsurd broj 3:
Za Mesićevog nasljednika hrvatski narod izabire jugonostalgičara Ivu Josipovića, sina Titovog upravitelja zloglasnog komunističkog kazemata „Goli otok“, čovjeka koji za vrijeme svoje vladavine jedva da je ikada izustio bilo koji pojam u kojem bi bio sadržan idiom „hrvatski“, da bi se u izbornoj kampanji za drugi mandat upravo blamirao sloganom „Naprijed Hrvatska“. Uostalom i Ivo Josipović je od gore spomenutog HNES-a također osuđen za veleizdaju, dok se hrvatski narod za propust njegova svojevremenog izbora, prilikom najnovijih izbora ipak „iskupio“, davši taj puta svoje povjerenje predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, a ne njemu, dotadašnjem predsjedniku.

Apsurd broj 4:
Poslije nesretne i nespretne vladavine stranke HDZ pod predsjedanjem Ive Sanadera i Jadranke Kosor, a s obzirom na njihove bezbrojne promašaje, sam ponovni izbor komunistički orijentirane ljevice i ne bi se smjelo nazvati apsurdom, kada baš ta vlada ne bi bila prožeta apsurdima koji su se redali kao na tekućoj vrpci. Jedan od najvećih proizašao je iz činjenice da je ljevičarska vlada Zorana Milanovića koalirala između ostaloga i sa strankom HNS, koja očito niti je tada bila, a niti je danas, niti „hrvatska“, niti „narodna“. No, za Milanovića, kakvog smo ga u međuvremenu imali nesreću upoznati, bila je baš to dobrodošla prilika da drugarici Vesni Pusić, čelnici te stranke, povjeri ministarstvo vanjskih poslova, iako ta drugarica svoje protuhrvatstvo ni danas ne krije, tvrdeći (i u Hrvatskom Saboru) da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH. I njezina osuda HNES-a za veleizdaju nije, dakako, mogla spriječiti njezino dalnje protuhrvatsko djelovanje i na drugim poljima.

Apsurd broj 5:
A kada je već riječ o Vesni Pusić ne možemo a da ne spomenemo kao jedan od najvećih mogućih (ovdje bi bilo bolje reći „nemogućih“) apsurda, činjenicu da ju je vlada Zorana Milanovića, nota bene, kada je, i iako je već znala da je nove izbore izgubila, ipak imenovala za kandidata za mjesto glavnog tajnika UN-a. Mjereno kriterijima vjernika, za ovaj bi se grijeh moglo reći da je „u nebo vapijući“! O toj posramljujućoj činjenici u svojim se kolumnama nisu oglasili dežurni protuhrvati kao što su Ante Tomić i Jelena Lovrić, da ne nabrajamo i sve ostale, i to ne samo što ju je, praktično tada već nepostojeća vlada kandidirala, nego i što ona osobno za tim teži, uprkos tome što zna da ju niti nova vlada, a niti predsjednica države, na toj funkciji, ne žele. Ovdje, nažalost, moramo napomenuti, da ni iz kojeg medija nismo mogli razabrati da su se te institucije i javno izjasnile protiv njezine kandidature.

Apsurd broj 6:
Nažalost, taj „u nebo vapijući grijeh“ bivšeg predsjednika vlade Zorana Milanovića, nije bio jedini takve vrste i takvih dometa. Sjetimo se samo
– one u nekoliko navrata prijeteće „stisnute komunističke pesnice“
– onog očitog izrugivanja najvećoj svetinji svakoga Hrvata povicima „Hrvatska, Hrvatska…“ kada je bilo svakome jasno da to čini podcjenjivački i sa željom da povrijedi, ne one koji su tome prisustvovalii, nego one koje će to, izgovoreno tako i od toga čovjeka, zaboljeti
– onih isto tako za svakoga Hrvata do srca bolnih obraćanja prisutnima s „drugarice i drugovi“, kada je također bilo svakome jasno da to čini zajedljivo i samo da bi provocirao „one druge“
– pa sve do onih brojnih prostakluka, ne samo na račun političkih suparnika, nego posebno i na račun Predsjednice, bez obzira što je pred njom u takvim prigodama ispadao – neodgojenim uličarom.

Apsurd broj 7:
Da je takav čovjek ovih dana ponovno izabran za predsjednika SDP-a, ne samo da je apsurd, nego i zabrinjavajući sumrak te stranke, ali i dodatni otrov na hrvatskoj političkoj sceni, i to bez obzira na političko opredjeljenje promatrača. Jer, ako ta stranka u svojim redovima danas nema čovjeka zdravijih i kulturnijih manira, bojimo se, bez obzira što ta stranka nije i naša opcija, da su naši razlozi za zabrinutost nad dalnjim događanjima u Hrvatskoj još opravdaniji.

Apsurd broj 8:
Već smo prethodnim apsurdom ušli na posve „aktualni teren“, na kojem nam se apsurdi, upravo radi njihove aktualnosti, čine još teže probavljivima. Bez pretenzije da ih redosljedom spominjanja ujedno i vrednujemo, ovdje kao prvoga od tih „s aktualnih terena“ moramo nažalost navesti samu novu hrvatsku vladu, njezino konstituiranje i – dakako – nefunkcioniranje! Jer apsurd te vlade postoji upravo u njoj samoj, u njezinoj – jedva ikada i igdje do sada viđenoj – „koaliciji“., koja to, naravno, nije i koja kao takva zapravo niti ne može funkcionirati. Dojučerašnji provincijski politički amateri, skupljeni pod imenom „MOST“, odjednom su se „ni krivi ni dužni“ dokopali državničke vlasti, za koju kao da misle da će ju najbolje obnašati ako one koji su od njih jači i koji su na izborima kako-tako pobijedili, što više koče i sprečavaju. Da apsurd bude savršen i možda i u svijetu jedinstven, partneri (nota bene, ne možda „koalicijski“ nego kao u neku ruku „kartaški“) doveli su si za svojega zajedničkoga čelnika čovjeka, koji je doduše očito vrstan stručnjak za ekonomiju i financije, ali koji izgleda kao da nema pojma ne samo o tome kako se nekom „vladom vlada“ nego i o mnogim mogućim zakulisnim političkim igrama i možebitnim spletkama i onih s kojima bi morao surađivati kao i onih kojima bi se morao suprotstavljati.

Apsurd broj 9:
Među apsurde koji su gotovo normalna posljedica apsurda pod brojem 8, i ovdje opet bez želje da time i vrednujemo, na prvo mjesto stavljamo apsurd imenom „Intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, Frljić“. Čovjek usred Hrvatske, bez ikakva stida i obzira prema bilo kome i bilo čemu, javno napada i pljuje po svemu što je hrvatsko i nesmetano nastavlja upravljati kulturnom ustanovom kao što je Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci. Ali, čak ne niti samo to: Kao nekom čudnom „igrom slučaja“ grad u kojem taj Frljić „frlja“ – zamislimo – u konkurenciji Dubrovnika, Osijeka, Pule i Zagreba, biva proglašen „Evropskim gradom kulture za 2020. godinu“. Da čovjeku pamet stane!? Naravno, čisti slučaj! Kao što je i čisti slučaj da niti o tome (osim, naravno, o proslavi u Rijeci) nema posebnih osvrta ni komentara svekolike hrvatske „kulturne“ ljevice.

Apsurd broj 10:
Ali zato istodobno ta „(ne)kulturna ljevica“ ne prestaje s hajkama na novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji joj vjerojatno najviše ide „na živce“ baš time što im svojom mirnoćom i argumentima samo što ne odgovara onom poznatom: „Psi laju, a karavane prolaze“, na čemu mu, u znak naše svestrane podrške i na ovom mjestu – od srca čestitamo!

Apsurd broj 11:
Još jedan, gotovo do fizičke boli prisutan apsurd, proizlazi iz apsurda pod 8: Prema svemu što čujemo i čitamo izgleda da su i predsjednica države i predsjednik vlade kao i oba podpredsjednika, te većina ministara i njihovih pomoćnika, za većinu svojih savjetnika (ili u najmanju ruku najbližih suradnika) preuzeli kadrove iz redova bivše vlade. Pritom mi ne ulazimo u stručne sposobnosti i ljudske vrline tih ljudi, niti ih ikome od njih želimo osporiti, ali u očito nepomirljivoj ideološkoj podijeljenosti ne samo političara, nego i cjelokupnog hrvatskog društva kao takvog, upravo takvi potezi pravi su rasadnik svih apsurda u kojima živimo i koji nas sve više obilježavaju i sputavaju.

Apsurd broj 12:
Zar jedan od takvih apsurda nije i nedavna famozna krađa svakom običnom čovjeku jedva zamislive količine strane valute i zlata, ne možda nekom starčeku u nekoj zabaćenoj ulici na periferiji, već usred grada, u „srcu policije“, u samom „sjedištu kriminalističke policije u Zagrebu“. Naravno, nezahvalno je komentirati nešto, što još nije dovršeno, ali nas ovdje završetak ove priče, ma kakav on bio, zapravo uopće ne zanima. Nas zanima fenomen same mogućnosti ovog, u normalnim okolnostima zapravo jedva mogućeg čina. Jer, nije isključeno da je i taj apsurd, na ovaj ili onaj način, ipak posljedica jednog ili i više apsurda koje smo već i do sada naveli, s razlikom, da bismo po ovome na daleko i široko mogli postati predmetom općeg ismijavanja.

Apsurd broj 13:
U Hrvatskoj su na djelu prilično opširne teoretske i praktične pripreme za popravak vodotornja u Vukovaru. Mi već samu tu ideju smatramo apsurdnom, jer bismo njezinom realizacijom, a bez ikakve prave potrebe ili koristi, uklonili jedan od najuvjerljivijih simbola herojskog otpora i svjedoka velikosrpskog divljaštva prilikom njihove agresije na jedinu nam domovinu Hrvatsku. Dopuštamo da u ovom trenutku ne raspolažemo sa svim saznanjima potrebnim za sveobuhvatnu i objektivnu prosudbu, ali ne možemo a da ne upozorimo na onu, po našem mišljenju, štetnu stranu te zamisli. Uostalom, s obzirom na poznatu srbočetničku „istinoljubivost“, nije isključeno da bi možebitnu realizaciju toga projekta (odnosno drugim riječima uklanjanje toga simbola otpora i dokaza velikosrpskih zločina ne samo u Vukovaru, nego i u cijeloj Hrvatskoj), sadašnja četnička garnitura u Beogradu zloupotrijebila kao dobrodošlu priliku za nove laži u svoju korist, a na našu štetu.

I da završimo: Zar svih tih 13 navedenih, kao i onih još možebitno postojećih, a sada ovdje ipak nenavedenih apsurda, nisu preozbiljan razlog da se ne samo zapitamo, nego i duboko zabrinemo nad opravdanošću našega pitanja: Jesmo li mi Hrvati još uopće normalan narod?

Rudi Tomić / Toronto

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save