Rušenje hrvatskih ‘fašista’ za deblokadu poglavlja 23
Zadnjih nekoliko tjedana intenziviraju se napadi na hrvatsku vladu. Dok nekima smeta njihova sporost u provođenju reformi, drugima smeta navodni ‘fašistički’ karakter hrvatske vlade.
O sporosti u provođenju reformi koje su trebale biti provedene davno, možda onda kad se mudrovalo o obnovi fasada, s pravom možemo raspravljati. Što se fašističkog karaktera vlade desnog centra tiče, trebalo bi biti jasno da u hrvatskoj političkoj areni, posebno poznajući modus operandi aktera, cilj nije borba protiv fašizma nego svrgavanje aktualne vlasti i ponovno uspostavljanje vlasti lijevog centra. Najavljeni pakao Zorana Milanovića nekima doista postaje pakao.
I dok su izmišljene ‘ustaške zmije’ bile smiješne onda kad je o njima pričao bivši predsjednik Josipović ovaj put imamo nekoliko elemenata koja ukazuju na početak histerije iz oporbenih redovima. Hrvatska, u skladu s Člankom 49 Ugovora o EU, o napretku i članstvu država kandidatkinja odlučuje s drugim državama jednoglasno, što omogućuje članicama da štite svoje interese. A interes Hrvatske je da Srbija ne postane dio EU s postojećim zakonom o jurisdikciji. Ili, kako Ujedinjenom Kraljevstvu, Finskoj, Belgiji i Nizozemskoj 2009. nije bilo u interesu otvoriti 23. poglavlje s Hrvatskom jer nije „u potpunosti surađivala s Haaškim sudom“ te nije „uložila značajne napore“ kako bi pronašla topničke dnevnike, tako i Hrvatskoj nije u interesu primiti Srbiju s takvim zakonima. Zato non-paper, navodno s ljeta 2015., s kojim Jutarnji list plaši javnost nema nikakvu težinu: Hrvatska je ravnopravna s drugim članicama u odlučivanju o napretku Srbije.
Ta se priča poklapa sa sjećanjem na ustaške zločine u Jasenovcu. Bilo je za očekivati da će nakon hajke na ministra Zlatka Hasanbegovića oporba pronaći razlog za bojkot zajedničkih obilježavanja. Stalno ponavljanje da se radi o klerofašističkoj vladi zaprimilo je korijene ne samo u domaćim, nego i u stranim medijima. Tako je već mjesec dana nakon formiranja vlade u EUobserveru, kojeg čitaju deseci tisuća europskih studenata i profesora, Dejan Anatasijević Hrvatsku proglasio neliberalnom demokracijom. Svoj pesimizam Anatasijević temelji na činjenici da je Božo Petrov „bivši pripadnik rimokatoličkog klera“ na kojeg utječe, kako kaže, „desni ekstremist kardinal Bozanić“. Naravno, u članku se ističe i prošlost neizostavnog ministra Hasanbegovića te da je „vlada Petrova i Karamarka je proeuropska koliko i vlada Jaroslawa Kaczynskog i Viktora Orbana“.
Ovaj stav prekopiran je od domaćih komentatora. Prisjetimo se kako je 31. siječnja za NIN Ante Tomić opisao vladu: „Jedan je potpredsjednik bivši špijun, a drugi je otišao iz sjemeništa da bi se upisao na Medicinski fakultet u Mostaru. I taj je vjerojatno jedini kadrovski pogodak. Bolje je zaista da je čovjek u Vladi, ni najcrnjem neprijatelju ne biste poželjeli da ga on liječi. Ja bih, recimo, da nedajbože obolim, prije otišao hodži da mi napravi zapis, nego se dao u ruke nekome što je završio medicinu u Mostaru“. Nakon napada na Tomićev šešir uslijedila je hajka na vladu: kako je moguće da se ne poštuje sloboda medija? Djeluje li to cenzura i na satiru u fašističkoj Hrvatskoj? Jer satira je samo kad Tomić izvrijeđa tisuće mostarskih studenata i kad Montirani proces HRT-a Nenadu Staziću dopusti odgovor na naručeno pitanje o ljetovanju na Brijunima za 7 kuna.
Prekopirani stav moguće je pročitati i u renomiranom Huffington Postu. U članku Natashe Srdoc s Adriatic Institutea čitamo da vladajući temelje politiku na Tuđmanovoj, organiziranom kriminalu, korupciji i trgovini ljudima posebno za vrijeme postojanja tzv. balkanske rute. Nakon toga BBC piše kako su židovske, srpske i antifašističke organizacije bojkotirale ceremoniju u Jasenovcu zbog porasta „neonacističkog sentimenta“. Naravno, BBC ne spominje da se Nacionalno vijeće Srba protivi odluci Pupovčevog SNV-a, da unutar korpusa srpske manjine postoji pluralizam te da se ne svodi sve na jednoumni etnički biznis.
Zabrinuta je i Njegova Ekselencija Andreas Wiedenhoff: austrijski veleposlanik odlučio je 15. travnja zajedno s jednim savjetnikom bivšeg ministra branitelja posjetiti predstavu ‘Trilogija o hrvatskom fašizmu’ Olivera Frljića u Rijeci. Za pretpostaviti je kako je uz čašu finog crvenog vina razumio tko su oni koji ne mrze a tko su oni koji mrze. A kako bi se uvjerio sa svojim partnerima da Hrvati mrze organizirao je sastanak veleposlanika kako bi sami sebe uvjerili da u Hrvatskoj postoji cenzura. Licemjerno je da veleposlanici u Hrvatskoj razgovaraju o cenzuri u zemlji u kojoj su vlasnici medija strani divovi kao CNN, J&T, Adriatic Media, CME, pa i Marijan Hanžeković.
Izgleda da HRT ipak nije toliki problem. Iz Kanade je stigao Tom Henheffer, direktor udruženja Kanadski novinari za slobodu izražavanja. Kaže da postoji šansa da postanemo kao Turska, jer je napad na medije počeo na isti način kao i u Hrvatskoj. Već zamišljam Oreškovića s Erdoganovim brkovima kako naređuje policiji da privedu novinare koji ga vrijeđaju na Twitteru, a sudovima naredi da ih osude na 2-3 godine. Henheffer je za portalnovosti.com otkrio nešto zanimljivo: nakon razgovora s ministrom kulture nije se složio s politikom na HRT-u, složio se da „Vlada nema obavezu financirati medije, ali kada postoji dobar model za financiranje neprofitnih medija, a takav je ovdje postojao, onda je pogrešno takav model ukidati“. Čini se da je promjena politike prema neprofitnim medijima koja je pokrenula priču o cenzuri rana koja će se teško zacijeliti. Nezahvalno je povlačiti paralele s prethodnom vladom, ali kad je Josipović primio fašistički časopis Zenit, ministar Željko Jovanović gledao kako na stadionu gori hrvatska zastava, ministar Tihomir Jakovina, kako piše Kuljiš, osumnjičen za ratne zločine, tad nije bilo ‘cenzure’. Ipak, iz svijeta nisu stizale glasine o zločinačkoj vladi i o fašističkom potezu predsjednika.
I dok se izvan zemlje proučavajući Hrvatsku na Twitteru čude otkud uopće jednoj malešnoj državi jugoistočne Europe pravo na nacionalne interese i dok strani diplomati preispituju stupanj demokracije uz ‘Trilogiju o hrvatskom fašizmu’, mi se trebamo vratiti na početak: cilj svake oporbe je srušiti vlast. Da Hasanbegović nije u vladi meta bi bio netko drugi. Napadi bi išli i dalje preko sjemeništarca Bože Petrova, preko ‘neoliberalnog’ Kanađanina Tihomira Oreškovića i ‘friških nacionalista’ iz Metkovića. Rezultat je uvijek jednak: o hrvatskoj desnici uvijek će se govoriti kao o ‘klerofašističkoj’ desnici.
Ivan Pepić/vecernji.hr
