SLAVEN LETICA: Moj brat je pretvoren u žrtvu Jasenovca

Ponedjeljak, 11 travanj 2016 13:00
Written by: milanN
1 Reply

Portal Hrvatsko nebo podsjetio je na tekst koji je sociolog, publicist i bivši saborski zastupnik, dr. Slaven Letica, objavio još 2011. godine, kao odgovor na tadašnje medijske prijetnje onima koji se zalažu za kvalitetnije istraživanje hrvatske povijesti. Prenosimo spomenuti tekst, jer čitajući ga imate dojam kao da je napisan danas.

U kratkom, pomalo bijesnom i sasvim nesuvislom osvrtu na moje sudjelovanje u emisiji HTV-a Peti dan (“S onu stranu razuma: Letica izvrće povijest i vrijeđa Dalmatince”, Slobodna Dalmacija, 11. veljače 2011.) novinar Damir Pilić javno me optužio za “prekrajanje povijesti”, zbog moje usputne televizijske izjave da bi u novim povijesnim okolnostima povjesničari trebali istražiti krajnje zanimljiv fenomen zbjega 29.199 Dalmatinaca-Hrvata u sinajski pustinjski logor El Shatt. Tom sam prigodom iznio i hipotezu kako se možda radi i o britanskom ratnom zločinu (!?)

Osobno imam barem jedan dobar razlog za sumnju u povijesne dogme o toj navodnoj “epopeji”. Naime, moj mali brat Slaven Vicent Letica rođen je za vrijeme toga zbjega (u Tarantu u Italiji, 21. siječnja 1944.), a umro je u logoru u El Shattu već 24. travnja 1944.

Falsifikati
Sama ta činjenica nije po sebi dvojbena – ljudi, pa i djeca, umiru i bivaju ubijeni u ratovima, progonstvima i izbjeglištvima, ali je i te kako dvojbena činjenica – za sve normalne ljude, možda ne i za Damira Pilića – da je ime moga malog brata, koji je skončao u sinajskoj pustinji, zajedno s imenima više stotina sinajskih pokojnika velikosrpska i komunistička propaganda pola stoljeća vodila kao žrtve ustaškoga sabirnog logora Jasenovac: o tome je vrlo iscrpno, navodeći sva imena u El Shattu umrlih Podgorana koji su vođeni kao žrtve ustaških klanja, pisala ugledna novinarka Smiljana Šunde.

Štoviše, čitatelj može još uvijek na mrežnim stranicama “Jasenovac Research Institute” pronaći ime moga malog brata – i svih sinajskih (!) pokojnika – uz falsificirani podatak da je rođen 1940. godine. Dosadašnja istraživanja povijesnih okolnosti u kojima su donesene odluke o zbjegu odvijala su se u okviru vladajuće ideologijske paradigme koja se svodila na tezu da je zbjeg organiziran “zbog velike njemačke ofenzive”.

Osobno ne odbacujem ni tu HIPOTEZU, ali bi bilo nužno provesti naknadna istraživanja, koristeći britanske i ine povijesne arhive, kako bi se precizno rekonstruirao sam proces odlučivanja o organizaciji zbjega i svi čimbenici koji su do njega doveli. Što se, pak, tiče pokušaja g. Pilića da moj navodni pokušaj “prekrajanja povijesti” stavi u širi kontekst rasprave o “masovnim grobnicama iz Drugoga svjetskog rata”, od toga se nemam namjeru braniti.

Naime, ja sam doista pripremio i u saborsku proceduru poslao “Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine”, koju je Hrvatski sabor usvojio 30. lipnja 2006.

Deklaracija
Tu sam deklaraciju napisao na temelju sličnog dokumenta koji je ranije usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Europe. Temeljna je svrha tih dokumenata stvaranje svijesti – koja je miljama daleko od svijesti Damira Pilića – da su totalitarni komunistički poreci, pa i jugoslavenski titoistički poredak, imali odlike zločinačkih poredaka.

Prema podacima “Crne knjige komunizma”, ukupan je broj žrtava komunističkih poredaka oko 100 milijuna (najveći je u Kini – 65 milijuna i bivšem SSSR-u – 20 milijuna). Radi usporedbe: ukupan je broj žrtava nacističkih i fašističkih režima oko 25 milijuna. U tom smislu, mnoge dogme komunističke prošlosti treba doista “prekrajati”. To upravo ovih dana ima prilike shvatiti i gospodin Josip Manolić. Koliko do jučer, on je zasigurno istinski vjerovao da je bio glavni tamničar “monstruoznom” ratnom zločincu Alojziju Stepincu, a danas bi možda mogao početi shvaćati da je bio tamničar jednom – budućem svecu.

Kažem “možda mogao” zbog toga što istraživanja psihologije zla pokazuju da mnogi ljudi nikad ne prekorače granicu NIJEKANJA zločina. Paradoksalna igra sudbine mogla bi samog Josipa Manolića uskoro posjesti na potencijalno zločinačku optuženičku klupu. Dakle, da zaključim. Gospodinu Damiru Piliću ne bi štetilo da vlastiti um oslobodi okova titoističkih dogmi koje nisu strane ni velikoj naraciji o Velikom zbjegu.

Što se primjedbe Jakše Miličića “Letica je lud čovjek” tiče, on svakako 1944. godine nije bio lud: dok su drugi mladići, znatno mlađi od njega, odlazili braniti Dalmaciju i Hrvatsku, on je mudro, sa 17 godina, šmugnuo u – sinajsku “epopeju”.

Prof. dr. Slaven Letica