Turska nam je potrebna za konačan obračun s velikosrpskim zloduhom

Erdogan i današnja Turska su za hrvatske nacionalne interese nezaobilazan faktor rješavanja otvorenog pitanja hrvatskog naroda u BiH, te stvaranja zone stabilnosti umjesto zone nerada u toj zemlji, koja je duboko geostrateški u utrobi Republike Hrvatske u svakom smislu.

Treba li se Hrvatska plašiti Erdoganove Turske i turskih otomanskih ambicija?

Hrvatska, ona nacionalna i kršćanska se ne treba bojati Erdogana, niti se treba bojati više od običnoga respekta njegovih „dubinskih strategija“ i namjera obnove otomanske sfere utjecaja.

Danas, u ovakvoj Hrvatskoj, pametno državno vodstvo može Erdoganove ambicije u ovom dijelu Europe i u Europi jako dobro iskoristiti za zauzdavanje jedinog relevantnog hrvatskog neprijatelja, a to je velikosrpska politika. S druge strane,ono što bi Hrvatska mogla „dati“ Erdoganu za uzvrat, on i onako ima i bez Hrvatske, a i može postići bez Hrvatske. Samo s većim rizicima.

Turska nazočnost danas, nekoliko stoljeća nakon Osmanlija, na Balkanu, može imati posve suprotan učinak od osmanlijskog.

Erdogan i današnja Turska su za hrvatske nacionalne interese nezaobilazan faktor rješavanja otvorenog pitanja hrvatskog naroda u BiH, te stvaranja zone stabilnosti umjesto zone nerada u toj zemlji, koja je duboko geostrateški u utrobi Republike Hrvatske u svakom smislu.

Ukratko, novu Trusku strategiju racionalna hrvatska državna politika može iskoristiti kao snažnu zapreku razvoju velikosrpskih ciljeva i interesa – zapadno od Drine. Točno onako kako je nekadašnja Hrvatska bila predziđe kršćanstva pred turskim nasrtajima, danas Erdoganova Turska može s lakoćom i vrlo realno biti predziđe prema srpskom političkom bizantizmu i svetosavskom pravoslavlju. Ako je to, a jest, komplementarno turskim interesima u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Makedoniji te na ovom dijelu visokog Mediterana u koji spada Hrvatska svojim položajem, onda je to – prihvatljivo Hrvatskoj.

Uz to, Erdoganova islamizirana državna politika u Turskoj, pa i u muslimanskom svijetu, neusporediva je s radikalnom i opasnom politikom islamske invazivnosti iza koje stoje rigidne feudalne monarhije Saudijska Arabija, Katar, Kuvajt i ostale satelitske državice, koje danas nastoje pod svaku cijenu staviti šape nad muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Erdoganovo koketiranja s radikalnim islamom instrument je stavljanja pod nadzor panislamskih silnica u arapskom svijetu.

To donosi i rizike i moć Turskoj, pri čemu su sa stajališta Hrvatske rizici europski, pa manjim dijelom i hrvatski, a moć takve Turske Hrvatska može uz ozbiljnu suradnju snažno iskoristiti za svoje interese.

Činjenica je da se Tursku na Balkanu nikako ne može izbjeći, zbog toga ju je bolje pokušati imati kao saveznika.

Erdoganova Turska nije prijetnja Hrvatskoj, izvan eventulane prijetnje cijeloj Europi. Takav rizik s Erdoganom današnja Hrvatska, može i smije preuzeti.

Hrvatskoj može biti vrhunski interes upravo s Turskom razvijati, održavati i imati bliske i prijateljske odnose, a to ne ide bez suradnje u svim oblicima međunarodne razmjene.

I, povjerenja.

Hrvatska ne treba ni pokušati bježati od ostvarivanja turskih interesa u Hrvatskoj, jer te interese, kao i svake i svačije druge, može i mora iskoristiti i – kao svoje. Nema partnera bez zadovoljavanja obostranih interesa. Jedini vanjski interes koji je smrtonosan za hrvatske interese u ovom trenutku, kao i nazad stotinu, kao i nazad pedeset, dvadeset i kao što će biti za dvadeset godina je – velikosrpski.

Jedino s velikosrpskim interesom hrvatske ne može zadovoljiti svoj interes.

Ili ga mora uništiti, ili će biti uništena.

Hrvatska nije na meti islamizacije, niti je strateški realan faktor destabilizacije Hrvatske i hrvatskih nacionalnih interesa muslimanski korpus u BiH. Jest u ovakvim odnosima, i pogotovo ako taj muslimanski korpus bude, kao od početka devedesetih godina, igračka, kao i Hrvatska, prije svega britanskih i srpskih interesa i ciljeva. Taj muslimanski korpus može biti problem i u slučaju nesmetanog razvoja utjecaja Saudijske Arabije i njenih satelita, gdje se radikalni vehabizam nameće kao smrtna opasnost autentičnom europskom islamu bošnjačkog naroda.

Realno, u ovome dijelu Europe, iako islam ima uporišta u nekolicini novonastalih država, on nije, niti strateški može postati trajni faktor sukoba i destabilizacije. Jedini relevantan faktor destabilizacije na Hrvatskoj interesantnom dijelu Balkana je – Srbija.

Hrvatska može savezništvom s Turskom jako profitirati.

Prije svega, dosadašnji izvanjski ali i poveliki dio unutarnjih problema pod oznakom antifa, u Hrvatskoj uvijek su bili posljedica nedovoljnoga interesa Sjedinjenih Država, koji je zbog strateške suradnje prepuštao Britancima prekrajanje i modeliranje Balkana, uvijek na štetu hrvatskih i na korist velikosrpskih interesa.

Zbog toga usprkos neprirodnoj tišini na antifa pozornici u Hrvatskoj, njihova hodajuća toljaga i dežurna politička budaletina Ranko Ostojić danas nije mogao odoljeti poslati otrovnu strelicu državnom vrhu o „poklonu pred Sulejmanom“. Sumnjam da je to izraz svijesti o svim elementima Erdoganove posjete, prije će biti da se radi o egzistencijalnom instinktu pred ozbiljnom ugrozom zbog slutnje o promjenama i potencijalnom gubitku – utjecajnog gazde.

To je autorefleks svih stvorenja, a pokazuju ga samo ona najneinteligentnija.

Iako Turska slovi kao ključni anglo-američki saveznik, ključ je u ovome „američki“ a „anglo“ je u ovom slučaju zbog britanske politike na Balkanu tjekom srbijanskih agresija nestao iz sintagme savezništva s Turskom na području Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije, te Hrvatske kao organske cjeline s Bosnom i Hercegovinom.

Jedini način pacificiranja velikosrpksih interesa i ciljeva, te vraćanje Srbije istočno od Drine, je snažnan hrvatsko-turski savez, jer bi taj savez po definiciji imao američki pečat. To je ta garancija, čak i u slučaju ulaska Srbije u euroatlantske integracije.

A mahanje Rusijom kao nekakvom opasnošću je besmisleno, jer srpska oaza u potpunom i dubokom okruženju prije svega NATO saveza, Putina zanima samo kao – šleper kukuruza na stočnoj tržnici.

Samo u tom slučaju ni Britanija, ali nijedna druga europska velesila neće imato odriješene ruke na Balkanu, jer je Amerikancima Turska strateški daleko bitnija od svakog pojedinačnog europskog interesa na Balkanu.

To Hrvatska može i mora iskoristiti, jer hrvatskoj državnosti je još iz devetnaestog stoljeće ključni neprijatelj – velikosrpska ideja.

Upravo to i paralizira današnju Hrvatsku.

Iaskreno se nadam da službeni posjet turskog predsjednika nije samostalna inicijativa Kolinde Grabar Kitarović, a koliko je njeno ponašanje moguće ocjenjivati – i nije. Ako iza toga stoji američki rukopis, konačno bi malo svijetla moglo obasjati i hrvatske nacionalne interese na Balkanu.

Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr

1 comment

  1. Domagoj Lovrić

    Odličan, profesionalan članak sa smislom i argumentima. Bravo!

Odgovori

Skip to content