Udbaški „modus operandi“ i svjetlo na kraju tunela
Njemački savezni tužitelj u slučaju udbaškog ubojice Krunoslava Pratesa, 2006.godine, Wolf-Dieter Dietrich žestoko je napao hrvatske institucije, prvenstveno Državno odvjetništvo, zbog nesuradnje i opstrukcije u postupku protiv Krunoslava Pratesa, optuženog u slučaju likvidacije hrvatskog emigranta i bivšeg direktora Ina Marketinga Stjepana Đurekovića 1983. u Wolfratshausenu kraj Münchena.
U uvodu završnoga govora na suđenju pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu Dietrich je istaknuo kako dokazi u ovom postupku nisu prikupljeni zahvaljujući suradnji s hrvatskim i srpskim institucijama, već upravo suprotno.
– Glavno državno odvjetništvo u Hrvatskoj nije zainteresirano za rješavanje ubojstva, a unatoč zahtjevima i obećavanoj suradnji, samo smo zasipani bezvrijednom dokumentacijom. Hrvatska s jedne strane pokušava provesti reforme i postati članica EU, ali s druge strane stari komunistički kadar još ima velik utjecaj na hrvatsko pravosuđe – izjavio je savezni tužitelj.
Kao glavni nositelj svih opstrukcija u slučaju Prates označen je tadašnji predsjednik Stevan Mesić, uz Manolića, stvarni vladar i zapovijednik kompletnog obavještajnog sustava u Hrvatskoj. I ne samo to! U slučaju Prates, nakon njegovog uhićenja, u Njemačku i druge države, poslan je cijeli odred, oko 150 najbolje obučenih hrvatskih i jugoslavenskih, udbaških agenata s jednim jedinim zadatkom. Opstruirati dokazni postupak protiv Pratesa, ukloniti sve moguće dokaze i onemogućiti sve moguće potencijalne svjedoke i spriječiti nove procese protiv udbaških ubojica i nalogodavaca.
No, udbaška meta nije bio samo Krunoslav Prates, već svi slučajevi udbaških ubojstava na tlu Njemačke i Europe čije bi otkrivanje vodilo u raspad udbaškog obavještajnog sustava što bi neminovno rezultiralo lustracijom glave udbaške hobotnice. Specijalno obučena skupina udbaških specijalaca infiltrirala se stoga u kompletan Njemački obavještajni sustav i postala je latentna opasnost za državnu sigurnost Njemačke. Neke članove te skupine Njemačka tajna službe je uhitila i u mukotrpnom, nemilosrdnom ispitivanju došli su do priznanja o kakvoj se operaciji radi, a sve to potvrđuje nam visoko pozicionirani, umirovljeni izvor iz Njemačke tajne službe.
Bilo je zabranjeno o tome pisati, izvjestiti javnost, jer zbog ovakve urote, ukoliko bi bila razotkrivena padale bi visoke političke glave u Njemačkoj. Stvari izgledaju još puno radikalnije kada znamo da je javna tajna kako su hrvatska i njemačka tajna policija radile zajedno na nekim klasičnim političkim ubojstvima. Radi se o konkretnom slučaju ubojstva Ljubomira Magaša-Zemunca kojega je usmrtio izvjesni Vuković u hodniku Frankfurtskog suda sa šest hitaca iz pištolja. Sve je prikazano kao mafijaški obračun mafijaškog zemunskog klana, no svjedočanstva insajdera govore sasvim drugačije.
Ljubo Zemunac bio je dvostruki agent!
Kada ovo činjenično sagledamo lako je vidjeti da su prva slova zakona „Lex Perković“ zapisana još 2006. godine rukom Stjepana Mesića i notornog Manolića! Nakon uspješne Njemačke akcije čišćenja svog korumpiranog obavještajnog sustava i udbaških infiltrata, nakon činjenice da Perković i Mustač konačno mogu biti izručeni bez posljedica za Njemačku državu, stjerani pred zid, kmeri donose „Lex Perković“ i šalju Njemačkoj poruku.
„Još smo uvijek jaki, ne dirajte nas“!
Nasuprot Mesiću stajao je Tomislav Karamarko, a svi analitički pokazatelji dokazuju da je upravo tako. Mesić se Karamarka riješava ubrzo nakon dobivenih izbora 2000-te godine, s Pantovčaka ga premješta u Jurjevsku na mjesto predstojnika UVNS-a. Zatim ga onemogućava u izboru kadrova i najbližih suradnika, veže ruke Karamarku i prisiljava ga na odlazak s te pozicije nakon čega, kako kažu svjedoci, Karamarko s Mesićem prekida svaku komunikaciju na duže razdoblje.
Svjedoci tvrde i kako se Karamarko žestoko posvađao s Mesićem radi progona Gotovine i Markača.Imenovanje Karamarka u dogovoru Mesića i Sanadera, na čelno mjesto SOA-e, Karamarko je prihvatio iz pragmatičnih razloga, a nedugo zatim, donošenjem novog zakona o tajnim službama i na tom položaju bile su mu svezane ruke. Obavještajno podzemlje koje nitko nije mogao kontrolirati bilo je u punom zamahu, obavljajući za Mesića najprljavije poslove uključujući i progon hrvatskih generala.
Bože Vukušić i Roman Leljak, danas su najdragocjeniji svjedoci u otkrivanju udbaških zločina i zločina komunističkog režima. Veći su i hrabriji domoljubi od svih domoljuba dajući nemjerljiv doprinos oslobođenju Hrvatske i završetku njezinog stvaranja. Jedino oni, kao insajderi znaju pravu istinu.
Predsjednik Tuđman, Titov general, komunista i da ne nabrajam sve njegove funkcije u komunističkom sustavu, gotovo je sigurno, nikada ne bi stvorio Hrvatsku ni dobio Domovinski rat bez dubinskog poznavanja svih neprijatelja i ugroza iznutra.
Bilo bi pretenciozno uspoređivati Karamarka s Tuđmanom, jer svi političari današnjice mogu biti samo učenici velikog učitelja, ali poveznica je moguća. Tomislavu Karamarku može se štošta prigovoriti u jednom normalnom,demokratskom kritičkom osvrtu u ovom totalnom, uvjetovanom političkom ludilu, ali on je jedini čovjek u Hrvatskoj koji dubinski poznaje problematiku obavještajnog sustava. On je jedini kompetentan s obzirom na svoj položaj u Vladi koji može detektirati i riješiti najvažniji problem hrvatske unutarnje politike i nacionalne sigurnosti, riješiti problem udbe i udbaških kadrova koji štite mentalnokomunističku hobotnicu. Štite ih od lustracije.
Čovjeku sa znanjem, iskustvom i kompetencijama oduzeta su ponovo sva oružja i zapravo je podpredsjednik Vlade bez ikakvih alata upravljati i raditi na onome što mu je posao. Nakon ovih izbora u HDZ-u i nakon gotovo 100 000 glasova bezrezervne potpore, vrijeme je da Tomislav Karamarko radikalno zaoštri pitanje svojih ovlasti i kompetencija i da u skladu s tim krene odlučno s jednom novom politikom, s novim nekompromitiranim kadrovima u MUP-u i SOA-i.
Karamarkov novi program, proklamirani odmak od ideoloških tema i znakovita najava „žestokog domoljublja“ dobra je strategija za očuvanje ukupnosti biračkog tijela od desnog centra do krajnje desnice demokršćanskog korpusa hrvatskog naroda. Domoljublju je potrebno vratiti domoljubne sadržaje, potrebno je promovirati te sadržaje u javnom prostoru kroz sve dostupne medije, jer domoljublje bez sadržaja je isprazno domoljublje.
Dokaz, koliko su Hrvaticama i Hrvatima važni ti duhovni, domoljubni audio-vizualni sadržaji upravo smo dobili posjetom sv. Leopolda Hrvatskoj. Predsjedniku Tuđmanu i svim hrvatskim velikanima potrebno je vratiti sjaj kroz pjesmu, film, književnost, povijesne knjige i školske uđbenike.
Iskreno, sadržajno domoljublje, uz nužne kadrovske promjene u važnim službama, pomest će s povijesne scene mentalnokomunističke ugroze.
Kazimir Mikašek-Kazo
