Alan Ford na Markovu trgu
Predstavnici udruga, a na snimkama se vidi kako je riječ o isključivo mladim ljudima, kao paraziti su čekali da im se da novac svih nas iako znaju u kakvoj se krizi nalazi država. Toga dana desetci autobusa punih hrvatske sirotinje krenuli su u mnoga europska odredišta. U njima su oni koji sebi ne mogu priuštiti taj luksuz da dan provedu zabavljajući se jer moraju preživjeti. Radeći, a ne “žicajući”.
Hrvatska ima i previše ozbiljnih problema i pravi je luksuz upuštati se u ideološki obojane skandale bez obzira s koje strane oni dolazili. Međutim, postoje skupine i pojedinci koji ih potenciraju. Oni, bez obzira na lijevi ili desni predznak, imaju nešto zajedničko. A to je da jedni bez drugih ne mogu. I jedni i drugi mogu preživljavati samo u ekstremno radikaliziranoj situaciji, i jedni i drugi se moraju baviti naelektriziranim ideološkim skandalima. Da se razumijemo, to nisu argumentirane rasprave već prepucavanje koje nema veze s poviješću, činjenicama, dobrim namjerama i kulturom.
Ovih dana glumac Rene Bitorajac objavio je uradak, odnosno obradbu legendarne pjesme Simona & Garfunkela Sound of Silence, preimenovanu u Mi Hrvati. Obradbom, kaže Bitorajac, poručuje da se domoljublje iskazuje i kritikom. Pa je tako u svom uratku nabrojao sve stvari koje Hrvate čine ponosnima, a po mišljenju poznatoga glumca to su loš odnos prema turistima, odnos prema homoseksualcima, ustašoidnost, vjera i crkva i slično. No, kao i mnogi u Hrvatskoj, ni Bitorajac nije shvatio bit satire, pa se onako “muški” obračunao sa – ni krivim ni dužnim – narodom. A da bi pokazao i dokazao kako je hrvatski narod primitivan, naš je poznati glumac iskoristio snimke i fotografije poljskih, grčkih i ruskih huligana za koje podmeće da su na njima Hrvati, te zapaljenu LGBT zastavu, koja je zapaljena u Americi. Prikazuje, primjerice, skupinu navijača s nacističkom zastavom ispod koje piše Mi Hrvati i slično. Za sve postoje dokazi, a mnogi portali su ih i naveli.
Osobno me neugodno iznenadilo to što je Bitorajčev uradak daleko ispod njegove profesionalne razine i talenta. Nemaštovit, nategnut, nedorečen, neduhovit. Uz činjenicu da je iskoristio snimke huligana s interneta i podmetnuo ih “zločestim” Hrvatima, njegov se uradak stvarno može svrstati u rubriku – smeće. Dakako, od kritike ne smijemo bježati. Ona je normalna i poželjna, pa čak i ako je u pitanju vlastiti narod. Ali ona mora biti racionalna, argumentirana, pa čak i pristojna da bi postigla ono što joj je cilj. Bitorajac je, na svoju žalost, daleko od toga.
Ipak, sve ovo navedeno ne opravdava linč koji ovih dana provode pojedinci, koji se vole nazivati desničarima, nad Bitorajcem i njegovom obitelji. Čak i kada bi bilo točno sve ono što je o Bitorajčevim predcima navedeno, za to sam Bitorajac ne može odgovarati. Oni koji su ga na takav način napali sebi su učinili medvjeđu uslugu, a od Bitorajca napravili zvijezdu i – žrtvu. Iako su jedine prave žrtve njegova uratka samo zdrav razum i umjetnost.
Imamo i drugih slučajeva netolerancije. Na primjer, stalno veličanje i pozivanje na komunističkog diktatora Tita. Iako, cijela demokratska Europa bez zadrške osuđuje sve totalitarne režime, pa tako i komunizam, iako i hrvatske vlasti nedvosmisleno osuđuju režim NDH, još uvijek u dijelu javnosti postoje oni koji veličaju zločinca Tita?! I što je najstrašnije takvo se što tolerira iako je i Ustavom i drugim zakonima zabranjeno veličanje i javno nošenje obilježja i simbola totalitarnih režima. No da bi mnoge udruge, lige i pojedinci mogli opstati i javno djelovati moraju izmisliti neprijatelja. U ovom slučaju fašizam. U Hrvatskoj im to lako polazi za rukom jer oni koji sebe vole nazivati desničarima i desnim “higijeničarima”, daju dostatno materijala. Ni jedna krajnost nije dobra, ali ovdje su svi zadovoljni jer ekstremno lijevi ne mogu bez ekstremno desnih i obratno. Simbioza savršeno funkcionira jer je atmosfera u društvu dovedena do usijanja. Dovoljno posla za jedne i druge. I dovoljno za njihove gluposti.
A evo još jedne. Prije koji dan predstavnici i članovi 435 udruga civilnog društva stajali su nekoliko sati u redu na Trgu sv. Marka da bi u Vladi urudžbirali nešto što su nazvali „Apel za očuvanje hrvatskog modela podrške razvoju civilnoga društva“. Ili jednostavno rečeno, njih 435 u Vladi je urudžbiralo dopis u kojem izražavaju nezadovoljstvo jer ove godine u proračunu naše prezadužene države nisu osigurana sredstva za njihove projekte. Oni bi, naime, da njihove tzv. nezavisne udruge i potpuno irelevantne projekte financiraju porezni obveznici. Podsjetili su me ti predstavnici udruga, a na snimkama se vidi kako je riječ o isključivo mladim ljudima, na likove iz legendarnog Alan Forda pa tako i na generala Wara iz Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena. No, zabrinula sam se. Nije ugodno vidjeti mlade ljude koji kao paraziti čekaju da im se da novac svih nas iako znaju u kakvoj se krizi nalazi država. Stoga ih ne moraju čuditi osude javnosti, pogotovo onih ljudi koji po cijele dane “rintaju” za mali novac, onih ljudi koji rade, a ne primaju plaću ili onih koji su prisiljeni napuštati Hrvatsku jer za njih kod kuće nema posla. Za razliku od gospode, njih 435, koji su odlučili taj dan utrošiti na predstavu na Markovu trgu, autobusi puni hrvatske sirotinje krenuli su u mnoga europska odredišta. U njima su oni koji sebi ne mogu priuštiti taj luksuz da dan provedu zabavljajući se, jer moraju preživjeti. Radeći, a ne žicajući.
Silvana Oruč-Ivoš/Hrvatsko slovo/hrsvijet.net
