Zaključak je jasan: masovni ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločin genocida, počinjeni na Bleiburgu i Križnome putu, počinjeni su sa znanjem, privolom i naredbom najvišeg državnog vrha Demokratske Federativne Jugoslavije, predvođenim vrhovnim zapovjednikom jugoslavenske vojske i glavnim sekretarom komunističke partije Jugoslavije, maršalom Josipom Brozom Titom.

Bleiburški pokolj

O Bleiburgu i Križnom putu, o logorima, stratištima, masovnim grobovima komunističkih žrtava nije se smjelo govoriti ni pisati za vrijeme komunističke totalitarne vladavine, sve do demokratskih promjena 1990. godine. Jedna od tih tabu tema bio je i pokolj na Bleiburgu nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Zločina je bilo na svakoj strani zaraćenih na području Hrvatske u tome ratu, ali dok su ustaški zločini prokazani i zločinci kažnjeni, partizansko-komunistički zločini su u Titovoj Jugoslaviji bili prešućivani i minimalizirani, a zločinci ostali od završetka rata sve do danas nekažnjeni. Radi toga je Skupština Vijeća Europe rezolucijom od 25.1.2006. o osudi zločina komunističkih totalitarnih režima, kao i ranijom rezolucijom od 27.6.1996. preporučila, da zločini počinjeni za vrijeme vladavine komunističkih totalitarnih režima budu kažnjeni, čak i kada je kazneni progon zastario. Citirana rezolucija iz 1996. također traži, da se zbog uvođenja demokracije u zemlje koje su bile pod komunističkim režimom provede lustracija i dekomunizacija.

Svrha lustracije nije kažnjavanje osoba za koje se predmnijeva da su odgovorne, to je dužnost suda u kaznenom postupku, nego da se spriječi šteta od okorjelih komunista u novouspostavljenim demokracijama. A svrha dekomunizacije je čišćenje društvenog ozračja u zemlji koja je naslijedila masivne naslage komunističkog totalitarnog mentaliteta. U Hrvatskoj ni jedno ni drugo nije provedeno. Upravo radi saznanja povijesne istine, što je zahtjev pravednosti i preduvjet moralne katarze hrvatskoga naroda, prikazati ćemo ovdje iz britanskih i komunističkih izvora bleiburšku tragediju hrvatskoga naroda.Harold Alxander,

Što se dogodilo na Bleiburgu 14.,15. i 16. svibnja 1945.?

Prema britanskom vojnom arhivu Bleiburgu se primicalo ukupno 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000 civila da bi se predali Britancima i stavili pod njihovu zaštitu. Ovi su ljudi stigli pred Bleiburg u popodnevnim satima 14. svibnja. Tu je zapovjedništvo HOS-a na čelu s generalom Herenčićem stupilo u kontakt sa zapovjedništvom tamošnje britanske postrojbe i izjavilo, da su se došli predati britanskoj vojsci i staviti pod njihovu zaštitu civilno pučanstvo. Britanski zapovjednik je odgovorio, da je obaviješten o hrvatskom dolasku, i da će Hrvati sutra moći krenuti dalje prema zapadu zadržavši svoje oružje. Međutim sutradan 15. svibnja cijela se situacija na terenu izmijenila. Do obrata je došlo nakon što je Harold MacMillan, politički savjetnik vrhovnog savezničkog zapovjednika za sredozemlje feldmaršala Harolda Alexandera, i izravno odgovoran predsjedniku britanske vlade Winstonu Churchillu, 13. svibnja usmeno naredio u Klagenfurtu zapovjedniku 5. korpusa britanske 8. armije generalu Charlesu Keightleyu, da „veliki dio otpadničkih jugoslavenskih trupa, izuzev četnika, izruči jugoslavenskim partizanima.”

Ta je zapovijed bila u suprotnosti s obećanjem koje je dao feldmaršal Alexander predstavniku Svete Stolice, kada je papa Pio XII., zamoljen od kardinala Stepinca, intervenirao kod savezničkog zapovjednika da spasi hrvatski narod u bijegu pred komunistima. Dana 14.5. u 9 sati hrvatski časnik za vezu židovskog podrijetla Deutsch-Maceljski ponudio je britancima predaju dviju hrvatskih armija, koje su se sa civilnim pučanstvom povlačile prema Austriji, i koje su brojile 17 divizija, tj. preko 200.000 ljudi. Treba napomenuti, da je Drugi svjetski rat već bio završen. Britanci su otezali s pregovorima sve dok partizanski pregovarač komesar Milan Basta, i britanski pregovarač brigadir Patrick Scott, nisu uspjeli prevariti i prijetnjama prisiliti generala Herenčića, da hrvatska vojska položi svoje oružje i podigne bijele zastave, Predaja komunistima započela je 15. svibnja u 16 sati. Prema izvješću očevidca dominikanskog redovnika Drage Kolimbatovića, za vrijeme predaje engleski su vojnici ležali po rubovima livade uz mitraljeze okrenute prema Hrvatima. Kolimbatović nastavlja:”Uslijedilo je gorko iskustvo koje smo mogli očekivati od divljih Bušmana, a ne od kulturnih Engleza. Njihovi vojnici, pod izlikom provjeravanja skrivamo li kakvo oružje, izvršili su pravu pljačku. Oteli su svu zlatninu i sve dragocjenosti što su ih pojedinci nosili sa sobom da im pri dolasku u strani svijet posluži kao daska spasa. Umjesto utočišta u Englezima nađosmo krvnike, ” zaključuje Kolimbatović („Glas Koncila 13.5.2007.).

Da britansko vjerolomstvo bude još veće, feldmaršal Alexander šalje Titu strogo povjerljiv brzojav 16.5., dakle dan nakon izručenja Hrvata Titovim komunistima, da bi Britanci željeli predati hrvatske zarobljenike Titu i pita njega, slaže li se on s tim prijedlogom, na što mu Tito odgovara 17. svibnja da prihvaća prijedlog sa zahvalnošću. Sve se ovo događa nakon što su Hrvati već bili predani Titovim komunistima, i mnogi od njih već pobijeni. No vratimo se popodnevnim događajima na dan 15.svibnja. Kada je hrvatska vojska položila oružje, i kada su partizani bili sigurni da se njihove žrtve više ne mogu braniti i da Britanci ne namjeravaju intervenirati, partizanski komesar Milan Basta, lički Srbin, izdaje zločinačku zapovijed. Što je nakon toga uslijedilo mogu opisati samo oni koji su bili nazočni tom apokaliptičkom pokolju. Evo svjedočanstva jednog očevidca:”Muškarci, žene i djeca padali su u svežnjevima dok su partizani kosili svojim mitraljezima lijevo-desno po otvorenome polju. Vrlo brzo je toliko ljudi bilo pobijeno, da su se partizani usudili spustiti među preživjele, pa su ih s vidljivom nasladom stali na smrt tući, udarati čizmama, i probadati bajunetama.” (Izjava očevidca Teda Pavića u knjizi „The minister and the massacres” Nikolaja Tolstoja, London 1986. str.104.). Drugi očevidac, Jure Raguz, izjavljuje, da je u svojoj blizini vidio očajna hrvatskog časnika kako ustreljuje svoje dvoje male djece, dječaka i djevojčicu, potom suprugu i zatim sama sebe (isto mjesto citata). Kada je sutradan 16. svibnja bio dovršen pokolj na Bleiburgu, preostala masa razoružanih i prestravljenih Hrvata bila je gonjena u Jugoslaviju prema Kočevskom rogu i dalje u kolonama smrti zvanima Križni put.

Slovenac Franc Perme u svojoj dokumentiranoj knjizi „Prešućeni grobovi i njihove žrtve” dokazuje, da je u prvim danima nakon završetka Drugoga svjetskoga rata samo na području Slovenije, dakle izvan austrijskog Bleiburga, pobijeno 189.000 Hrvata, a daljnjih 144.500 Hrvata da je pobijeno u kolonama Križnoga puta od slovensko-hrvatske do rumunjske i bugarske granice. Što se nakon Bleiburga događalo na Kočevskom rogu neka posluže od mnogih samo ove dvije slike. Prema iskazu Ivana Gugića, u to vrijeme pripadnika 11. partizanske dalmatinske brigade, stiglo je naređenje štabu te brigade da izaberu najpouzdanije komuniste za ubijanje zarobljenika. Gugićeva 3. četa bila je određena za pratnju i osiguranje ove ubilačke jedinice koja je brojala 60-70 ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić , a glavni je komandant bio Sima Dubajić rodom iz Kistanja kraj Šibenika. Ova je ubilačka četa iskrcana 25. ili 26. svibnja pred logorom Šent Vid pokraj Ljubljane gdje je bilo mnoštvo zarobljenih vojnika i civila, žena, djece i cijelih obitelji. Članovi ubilačke čete ulazili su u logor i pljačkali satove, nalivpera, prstenje, zlatninu i sl. Svjedok je vidio kako partizani svlače i vezuju žicom dva po dva skupine od 50-ak zarobljenika. Zapovijedali su im da pjevaju „sijeno slama, kuća jama”. Svaki sat je stizala od prilike po jedna tura zarobljenika, cijeli dan ukupno 40 kamiona. Ubijani su nad jamom i to uglavnom metkom u zatiljak, a da se pucanje slabije čuje, stavljani su na engleske strojnice prigušivači. Neke su žrtve skakale u jamu duboku barem 50 metara. Mnogi nisu još izdahnuli nego su strašno jaukali u jami, na što su partizani povremeno bacali u jamu ručne bombe. Krvnici su se svake večeri hvalili da su toga dana ubili 800 do 1000 ljudi. Ubijanje je nastavljeno po nalogu Dubajića dalje od Ljubljane u šumi zvanoj Kočevski rog, da lokalno pučanstvo ne čuje pucanje i jauke. Prema iskazu svjedoka Gugića za vrijeme njegova boravka od 8 dana u Kočevlju ubijeno je 30 do 40 tisuća ljudi nad dvjema jamama. Muškarce su odmah svlačili i gole ubijali nad jamom, dok žene nisu odmah svlačili, nego tek nad jamom, gdje su ih prije ubijanja silovali.

Evo još jedne slike onoga što se događalo odmah nakon Bleiburga. Koncem svibnja 1945. partizanski komunisti su nasilno ugurali 4000 ustaša, domobrana i civila u protuzračno sklonište tvornice „Impol” u Slovenskoj Bistrici (20-ak km od Maribora), a zatim minirali ulaz u sklonište. Žrtve su umirale gušeći se u stravičnim mukama. Komunistički režim je 1948. otkopao njihove kosti i spalio ih u pećima tvornice „Impol”. Otkopavanje i spaljivanje su obavili zatvorenici osuđeni na smrt, koji su nakon obavljenog posla likvidirani.

Je li Tito znao za ove zločine?

Nesporno je da su na Bleiburgu i na marševima smrti nazvanim Križni put, koji su nakon Bleiburga uslijedili, partizanski komunisti počinili kaznena djela ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti. Tu je počinjen i zločin genocida opisan i sankcioniran u Konvenciji o genocidu iz 1948. godine, jer su mnogi od tih zločina počinjeni u namjeri da se ljudi unište kao pripadnici hrvatskoga naroda, čime se stekla kvalifikacija čina i namjere zločina genocida. Postupak britanskih zapovjednika izručenjem u sigurnu smrt hrvatske vojske i civila koji su im se predali skoro nema presedana u povijesti civiliziranih naroda, i taj se čin protivi svim propisima međunarodnog konvencijskog i običajnog ratnog prava.

Nevjerojatno zvuče riječi koje je Stjepan Mesić izgovorio na skupu u Jasenovcu 2005., da su ubijeni na Bleiburgu žrtve, ali da nisu nevini za druge zločine. Pitamo se, koja to krivnja tereti djecu, žene, starce i mnoge hrvatske vojnike, od kojih su neki bili tek vojni pitomci, koji su bez suda ubijeni na Bleiburgu, Kočevskom rogu i drugim postajama Križnoga puta? Isto su tako zapanjujuće riječi Stjepana Mesića , da su na Bleiburgu pobijeni oni koji su odgovorni za Jasenovac. Iako se moraju osuditi ustaški zločini počinjeni u Jasenovcu, kao i partizanska zlodjela počinjena u tom istom Jasenovcu nakon pada NDH, tvrditi da su civili, žene i djeca, i svi hrvatski vojnici pobijeni na Bleiburgu i nakon Bleiburga odgovorni za ustaške zločine u Jasenovcu, netočno je, uvrjedljivo za te žrtve, i duboko je nedostojna izreka čovjeka koji je tada bio predsjednik Hrvatske. Osim toga, vrlo je opasno tvrditi da su pobijeni na Bleiburgu bili žrtve nužne osvete, jer ako prizovemo duha mržnje i osvete, hrvatski bi ga narod vrlo lako mogao zaposliti da otpuhne one preživjele komunističke brodolomce koji su taj narod više od pola stoljeća tlačili.

A sada odgovorimo na pitanje, je li Tito znao za ova zlodjela? Iz dostupnih dokumenata može se zaključiti, ne samo da je Tito znao za ove zločine, nego da je on idejni začetnik kolona smrti i masovnih likvidacija, da je nadgledao njihovu provedbu, naredio uništavanje svih pisanih dokumenata vezanih uz masovne likvidacije, i da je uveo drakonske kazne za sve one koji bi na bilo koji način progovorili o žrtvama. Od mnogobrojnih dokaza spomenimo samo one tiskane u nedavno objavljenim knjigama o Titu autora Pere Simića i Zvonimira Despota, te u tajnim dokumentima britanskog ratnog ureda iz vremena Drugoga svjetskoga rata. Radi ograničenog prostora ovdje navodimo samo par tih dokaza. Najprije, tu je Titova zapovijed koju je on uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica u ožujku 1945. godine, dakle dva mjeseca prije Bleiburga, a koja je glasila: “Ovih dana pružit će se prilika, da komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države.

Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti”. (Tiskano u: „Politički zatvorenik”, svibanj 2007. str.182.). Dakle, likvidirati u par dana, dapače u par sati, sve neprijatelje bez suda i presude. Nadalje, u svibnju 1945. godine u svome govoru na mitingu u Ljubljani Tito je rekao: “Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.” Evo i jedne izjave Zdenka Zavadlava, bivšeg zamjenika načelnika OZNA-e za područje Maribora: “Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate predavali smo ih 3. armiji. Tada je baš u dvorcu Borl (kod Maribora u svibnju 1945. – moja napomena) bilo zapovjedništvo 3. armije jugoslavenske vojske koja je ondje došla nakon oslobođenja.

U rovovima oko dvorca oni su ubijali hrvatske domobrane, ustaše i civile, žene, djecu, starce.” Na pitanje kako su mogli bez suđenja masovno ubijati ljude Zavadlav je odgovorio:” Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh. Rečeno nam je, da neprijatelja treba ubijati bez suđenja, jer da revolucija još traje. Rekli su nam, da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata druga faza.” („Nedjeljni jutarnji” od 25.5.2003.). Čujmo i izjavu zapovjednika ubilačke čete Sime Dubajića koju je dao listu „Svet” u srpnju 1990. godine.”Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. Kad sam 25.maja 1945. godine došao u Ljubljanu referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, von Löhra i zapleni zlata. Pre toga sam 13. maja dobio od Tita depešu, da niko ne sme dirati ni jednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni.

Govorilo se, da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama… Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku niko nije mogao doneti sem Tito. Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu.” (Marko Lopušina, „Ubij bližnjega svog”, Beograd 1997., str.122-123.). I na kraju navedimo i izjavu Milovana Đilasa, do 1954. potpredsjednika Jugoslavije, predsjednika Narodne skupštine i člana Politbiroa CK KPJ, koju je on dao u intervjuu u prosincu 1979. listu „Encounter” o žrtvama nasilno vraćenim u Jugoslaviju. Đilas je među ostalim tom prigodom rekao: “Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali. U „Wartime” (Đilasova knjiga- moja opaska) ja nisam skrivao svoje mišljenje, da su ta ubojstva bila besmisleni čin gnjevne osvete.” Na mišljenje novinara Georgea Urbana, da se masovna strijeljanja tisuća ljudi nisu mogla izvršiti bez izravne Titove naredbe, Đilas je odgovorio: “Je li Tito dao za to izravno naređenje ili nije, to nitko ne zna, ali je sigurno to, da je on bio za jedno radikalno rješenje iz pragmatičnih razloga, isto kao što su i Britanci imali pragmatične razloge da vrate izbjeglice. Jugoslavija je bila u stanju kaosa i raspadanja… Nije bilo pravilno uspostavljenih sudova… Tako je najjednostavniji izlaz bio da ih se sve pobije i riješi problem.”

Zaključak je jasan: masovni ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločin genocida, počinjeni na Bleiburgu i Križnome putu, počinjeni su sa znanjem, privolom i naredbom najvišeg državnog vrha Demokratske Federativne Jugoslavije, predvođenim vrhovnim zapovjednikom jugoslavenske vojske i glavnim sekretarom komunističke partije Jugoslavije, maršalom Josipom Brozom Titom.

Prof. Branimir Lukšić/Braniteljski portal//Hrvatsko nebo/dravovoljac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save