Hrvati su ga dozivali dok ga nisu dozvali: (veliko)srpstvo je ugmizalo polako i promišljeno, najprije pod pokroviteljstvom SPC i dinastija Karađorđevića i Obrenovića.

Izdašnu „pomoć“ dobili su od Britanaca pogotovo nakon smjene srbijanskih dinastija, kad su britanske službe preko Apisa i „Crne ruke“ sjekirama sasjekli Obrenoviće i na srbijansko prijestolje doveli Karađorđeviće, britanske vazale.

Zazvali su Ilirirci prekodrinskog zavodnika obilno i ponosno, u ilirskim vremena Preporoda. U početku je zloduh ugmizao laskanjem i pohvalama; disciplinama tako omiljenim gladnim hrvatskim ušima, a poslije, pogotovo nakon 1918. I 1944. godine, neviđenim nasiljem i zločinima. Na primjer u gradu Rijeci (sa Sušakom), danas utvrdi srpstva i četništva, neposredno prije I. svjetskog rata evidentirano je 84 Srbina, daleko više bilo je Engleza, Nizozemaca i Francuza – i to je prava europska multietičnost. Popisom iz 2011. popisano je 8 446 Srba! U nepunih sto godina 100 puta više i to nije multietičnost već srbizacija hrvatskih gradova i invazija na hrvatske prostore! Svrha je pokušaj inscenacije „krimskog scenarija“ u Rijeci. U jednom trenutku „će srpska Reka da pozove“ Srbiju zbog “ugroženosti srpske nejači u ustaškoj Rijeci”. I približan je ugmiz srpstva po svim hrvatskim gradovima i selima.

U okruženju uz tvrde Austrijance, nerazumljive Mađare i nametljive Talijane, Srbi su govorili ono što su Hrvateki željeli čuti: silno su laskali i obilno povlađivali. Pa u tom susretu/srazu između srbijanskog laskanja i hrvatske gladi za pohvalama – Hrvati su dovabili i ugostili velemajstore laži te dobili punu porciju bizantinske zaraze koje se do danas nisu oslobodili.

Ne treba uroniti previše u prošlost, u 19. stoljeće ili razdoblje nakon pada Austro-ugarske, makar je kraljevina Jugoslavija možda najbolji primjer sustavne i smišljene srbijanske najezde. Dovoljno je sagledati kako je to išlo nakon 1944. godine kad su četnici i nedićevci shvatili da su izgubili rat za „nebesku i judenfrei Srbiju“ pa su rašili kokarde i na njihovo mjesto prišili petokraku. Nimalo iskreno, već smišljeno s namjerom i za neko vrijeme. Velesrpstvo se za trenutak pritajilo i priključilo KPJ/KPH i do danas je ta „reformirana“ komunistička stranka pod imenom SDP ustvari Srpska Demokratska Partija, a priučeni Hrvateki poput Ivice Račana, Josipa Leke, Zorana Milanovića, Zlatka Komadine… samo su gosti i jeftino pokrivalo za širenje srpstva u Hrvatskoj. Stazići, dragosavci, stojčevići i jovanovići prava su jezgra i upravljači Partije i njene „nasljednice“ SDPartije. Njihovo mikrostanično uvezivanje što traje već preko stotinu godina pretvorilo je Partiju u (veliko)srpsku ispostavu u Hrvatskoj.

Jer tko je izašao iz Sabornice 26. Lipnja 1991. godine kad je Hrvatski državni sabor usvojio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske? Zastupnici „stranke“, koja se tada još nazivala SKH-SDP, demonstrativno su napustili sjednicu Hrvatskog sabora prije glasovanja, jer je većina u Saboru odbila njihov prijedlog da se Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske omogući novo udruživanje u nekakvu konfederalnu Jugoslaviju. Međutim tko je doista izašao: hrvatski komunisti ili četnici prerušeni u komuniste, tzv. stazići?

Uporišta srpstva imaju svoju kronologiju i svoju mrežu, svoje znakove i zaporku. Nakon 2. Svjetskog rata, i već za vrijeme tog rata, započelo je sa od Partije strogo kontroliranim NOO, poslije s Mjesnim zajednicama, a sada Mjesnim odborima. Neprestano srpsko-srbijansko ugrađivanje u sve pore hrvatskog društva; kapilarno, a onda malim slivom uzajamnog prepoznavanja u potocima i rijekama prema sindikatima, AFŽ-u, Socijalističkom savezu, Partiji, političkoj i izvršnoj vlasti.

Nije sve završilo na prišivanju petokraki i sakrivanju kokardi do boljih vremena, to je bio tek početak. Prioritetna je bila likvidacija hrvatskih elita i što većeg broja hrvatskog pučanstva. Zato masovne likvidacije nakon „oslobođenja“ vojno napuštenog Zagreba, zato sindrom Dakse, tj. sustavno ubijanje elita i pismenih, a nakon britanske izdaje u Bleiburgu sljede masovne likvidacije po cijeloj Sloveniji i na Križnom putu. I u logoru Jasenovcu u razdoblju od 1945. do 1951. Goli otok je partijski logor i građanstvo u njemu nije stradalo. U isto vrijeme uz pomoć lažiranih i izmišljenih brojki ubijenih u Jasenovcu ide stigmatizacija Hrvata kao nepopravljivo fašističkog i genocidnog naroda te mehaničko doseljavanje „osloboditelja“, rašivenih kokardi u Hrvatsku. Sve radi popravljanja „krvne slike“ navodno fašističkog hrvatskog pučanstva. Sljedeća faza je sustavno iseljavanje Hrvata; odlazak na rad u inozemstvo i pretvaranje gastarbajterskih velikih deviznih doznaka u bezvrijedne topčidarske dinare.

Upravo je nevjerojatna srpsko-srbijanska disperzija i hvatanje pozicija u partijskim strukturama i represivnom aparatu ondašnje SRH. Ista je stvar u državnim službama, pogotovo u Carini, kao i u nacionalnoj strukturi direktora poduzeća. Hrvatska je ratni plijen velikosrpstva i velikosrpstvo se tako prema njoj i odnosi, kao okupatorska sila. I to ide bez imalo stida ili osjećaja za mjeru, da bi koncem 80-ih pred Domovinski rat završilo upravo kolonijalnim „sirovinskim sastavom“ izvršne vlasti u gospodarstvu: od 34 direktora (OOUR-a) Rafinerije Sisak 34 su Srbi i Srbijanci. Još je važnije da se samo za propitkivanje o nacionalnoj strukturi išlo se u zatvor, na robiju, sve po (ondašnjem) zakonu.

Zauzimanje prostora i poluga vlasti išlo je u svim pravcima od običnog „ćate“ i blagajnika u Mjesnoj zajednici i predsjednika Kućnog savjeta do generalnog sekretara CK SKH. Uvijek je riječ bila o sinekuri i kontroli informacija. Ako su liječnici, onda su napadali psihijatriju; kirurga i dijagnostičara Srba je bilo malo ili ništa. Ista stvar u proizvodnji – Srba i Srbijanaca nema, ali sindikati i partijske ćelije su ih pune. Srbi uglavnom ne studiraju strojarstvo ili Elektrotehnički fakultet, ali su „jaki“ u marksizmu, stručnjaci za ONO i DSZ. Zato su predani zagovornici marksizma, studenti kulturologije, društveni kritičari, partijski oštroperi, urednici… tzv kulturnjaci „opšte“ prakse. Upravo oni što su ove godine na Zrinjevcu slavili 10. travnja i uništili gradsko zelenilo. Dijagnozu stanja i kadroviranja u Hrvatskoj jezgrovito je izrekao Grga Novak, predsjednik JAZU-a: „uzmi Srbina i ne možeš pogriješiti“.

U Hrvatskoj je stvoreno srpsko-komunističko zajedništvo „mi“ suprostavljeno „onima“; njegovo čvrsto jezgro koje se gradilo od samosvjesnih Srba sa zadaćom, s djecom palih boraca kojima je Partija i otac i majka, od mješanih brakova, i s iniciranim krvnicima u likvidacijama “genocidnog” hrvatskog naroda u Kočevskom Rogu, Macelju, Hudoj Jami, Teznu, Jazovki… Iz tog se legla regrutiraju funkcionari na svim partijskim razinama, direktori poduzeća, načelnici u državnim službama, upravi i represivnom aparatu, ljudi od povjerenja za financiranje YUTA-e. Ne smije se potcjenjivati uloga Jugobanke u Hrvatskoj koja je Srbima davala vrlo povoljne kredite (beskamatne) za kupovanje nekretnina u Hrvatskoj?! Taj krug istog legla redovito je dobro zatvoren i u njega se stupa samo provjerom i preporukom u ratu okrvavljenih seniora. Preporučeni mora biti iz tog legla.

Dobar dio srbijanskih planova prisajedinjenja „zapadnih prostora“ ostvarivao se „mešanim brakovima“ kako bi sve nastalo u tom braku disalo srpski; ne samo djeca, nego i kućni ljubimci. Ti su brakovi pomno smišljeni, jer je li slučajno da je velik dio hrvatskih političara, ondašnjih funkcionara i javnih osoba oženjeno Srpkinjom; današnji dužnosnici, na primjer, Ivo Josipović, Stipe Mesić, Zoran Milanović… i ponekad da bi se dobilo valjano objašnjenje ne treba u pripovijetci „potražiti ženu“, već potražiti Srpkinju, njihove supruge ili majke, i enigma postupaka i ponašanja postaje razvidna i predvidljiva.

Ali kruna velikosrpskog uspjeha svakako je ugradba Srba za konstituitivni narod u Ustavu SRH i materijalizacija diskriminacionih privilegija uvijek zbog ugroženog srpstva i genocidnih Hrvata što ubiše kralja Aleksandra 1934. Taj je privilegij izgubljen srpsko-srbijanskom agresijom na Hrvatsku 1991. i sljedeći cilj Srpske Demokratske Partije (SDPartije) je srpsko-srbijanskoj privilegiranoj manjini vratiti status konstitutivnog naroda i vratiti se na pozicije koje su Srbo-srbijanci imali u SRH, a sve samo s jednim ciljem: da se Hrvatska kao Socijalistička Republika Hrvatska vrati u majčinsko krilo Beograda.

Srpstvo u Hrvatskoj nije manjina, to je u najvećoj mjeri velikosrpski politički virus i stanje uma, infekcija bizantizmom i Jugoslavijom, jednostavno neizlječivo.

Ivan Poropat/hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save