Ima li još bijelaca u Londonu?
BBC-jev dokumentarac koji bi se trebao emitirati 24. ovog mjeseca zove se “Posljednji bijelci u East Endu”, i pokazuje, prema onima koji su ga vidjeli, kako taj dio grada danas “izgleda kao Bagdad”. A taj dio grada je nekoć bio svjetska ikona, simbol radničke Britanije.
Treba li to ikog čuditi, ako znamo da samo 45% stanovnika Londona danas čine bijelci? Novi gradonačelnik Londona, koji je smijenio karizmatičnog i nekonvencionalnog, ali svakako uspješnog Borisa Johnsona, je musliman, sin imigranta iz Pakistana, iz dijela Londona koji je davno još prozvan Londonistan. Sadiq Khan je sin pakistanskog vozača autobusa, jedno od osmero djece u svojoj obitelji, a pobijedio je na izborima konzervativca – milijardera Zaca Goldsmitha, koji je pak – židovskog porijekla. No dok je Goldsmith, bogati nasljednik, prilično arhetipski Židov, Sadiq Khan nije tipični pakistanski imigrant. On je od onih koji su se uklopili, diplomirao je pravo, a već je, kao vrlo mlad čovjek, u tridestim godinama, bio ministar u laburističkoj vladi.
Poput našeg ministra Hasanbegovića, on je ponosni musliman. I ne predstavlja prijetnju niti problem za društvo. No već kad pogledate čelnika BBC-ja za religiju i etiku, Aaqila Ahmeda, stvari ne izgledaju tako dobro. On je jučer izjavio, u internom dokumentu koji je sad na razmatranju kod generalnog direktora BBC-ja Lorda Halla, kako je BBC “previše kršćanski” i kako bi trebalo povećati broj programa za muslimane, Sikhe i hinduse, kako bi se “izbalansirala disproporcija u pokrivanju kršćana”. Možda je ipak malo neprilično da čovjek koji nije kršćanin daje takvu izjavu – jer, kad bi koji bijelac na BBC-ju izjavio da je “BBC postao previše muslimanski”, sutradan bi ga sigurno na stolu dočekao otkaz, a o osudi medija i javnosti da se ne govori. A za BBC bi se moglo reći dosta toga, kao što je rekla njihova bivša zvijezda Jeremy Clarkson, koji je izjavio da, ako želite raditi na BBC-ju kao voditelj, morate biti “crna lezbijka muslimanske vjere”, jer tako na BBC-ju žele “izbalansirati” prisustvo “plavih heteroseksualnih muškaraca”. A rekao je i kako su mu se više puta šefovi žalili da njegova ekipa, sastavljena od tri bijela Engleza, i to heteroseksualna muškarca, nije dovoljno multikulti / multietnička / multi-bilo što. No teško da bi se moglo reći da je “previše kršćanski” – iako nedjeljom ujutro emitira religijski program “Songs of praise”, BBC zapravo na neki način predvodi sveti križarski rat protiv kršćanske etike, u interesu nove, multikulti-LGBTQ Britanije, i tako zapravo širi anglosaksonski kulturni imperijalizam u interesu britanskih elita.
No je li to baš i interes britanskog malog čovjeka iz radničke klase? On od svega toga nema ništa – osim što je istjeran iz kvarta u kom su mu preci živjeli generacijama. Umiveno, kulturno i civilizirano lice britanskih muslimana koje predstavlja Sadiq Khan je ono koje se pokazuje javnosti kao reklama multikulturalnosti Londona. Skriveno ostaje ono drugo, koje BBC prikazuje u dokumentarcu “Last Whites of the East End”. Londonski čuveni “cokneys” su nestali pred poplavom imigranata. A nekoć su bili simbol zemlje, najbolje oslikani u seriji “Mućke” gdje je tipičnog predstavnika britanske radničke klase – koji doduše nikad nigdje nije radio, jer smatra da je rad za budale i konje – prezentirao legendarni Derek “Del Boy” Trotter.
Danas je drukčije, a promjena je bila i više nego nagla. Barking i Dagenham su londonske četvrti u kojima su 2001 po popisu više od 80% stanovnika činili bijeli Britanci. 2011, oni su postali statistička manjina – preostalo ih je tek 49%. Danas ih je još upola manje. U Delovom Peckhamu bijelaca je 2011. bilo tek 25,7%, a do idućeg popisa 2021. će vjerojatno pasti ispod 10%: likove poput Triggera i Boycieja tamo više nećete naći, sad tamo žive Jamal i Ahmed. Dokumentarac je fokusiran uglavnom na četvrt Newham, u kojoj danas bijelaca ima tek četvrtina. Više od polovice bijelog stanovništva je u posljednjih 15 godina bilo napustilo Newham, otkriva dokumentarac. I dok se britanska javnost zabavlja pričama o rasizmu kojem je kao dječak bio izložen novi gradonačelnik, koji se zbog neprijateljstva prema strancima zajedno s braćom učlanio u boksački klub, onaj rasizam koji polako i neizbježno istjeruje bijele ljude iz njihovih domova prolazi neprimijećen: o tome nije pristojno govoriti. Život u muslimanskim četvrtima za domicilno stanovništvo nije nimalo ugodan, kamoli siguran: izloženi su šikaniranju, provalama, pljačkama, pa i maltretiranju djece u školi.
Cockney nije samo naziv određenog naglaska, već na engelskom tradiconalno označava stanovnika istočnog Londona, onog iz kojeg sad seli i Bilićev West Ham, čiji je sad već bivši stadion Boleyn ground upravo u Newhamu. Cockneyem se smatraju oni rođeni unutar granica u kojima se čuju Bow Bells, zvona crkve Svete Marije u Cheapside okrugu. A ime Boleyn Ground je i rečeni stadion dobio jer se smatra da je imanje na kom je podignut pripadalo Anne Boleyn, supruzi kralja Henrika VIII koju je dotični dao smaknuti. Jedan od simbola četvrti je i crkva Svih svetih (All Saints), starija od tisuću godina. U Newhamu je živio i Charles Dickens, tamo je napisao svog “Olivera Twista”, a u kući u kojoj je živio se nalazi i njegov muzej. Nekoć naseljena gotovo isključivo bijelom radničkom klasom, ta četvrt u blizini londonskog olimpijskog parka danas ima najniži postotak bijelaca u cijelom Londonu, i cijeloj Engleskoj. Prema “Last Whites of the East End”, 73 posto lokalnog stanovništva danas čine ne-bijelci, a vjerojatno će uskoro, nastavi li iseljavanje bijelaca istim tempom, to biti “etnički očišćen” kraj.
U dokumentarcu su intevjuirani neki od preostalih. Leanne Oakham je šesta generacija “cockneya”, i trenutno živi u istoj ulici u Newhamu kao i njena majka i sestra Amy. Ona je rekla BBC-ju da uskoro planira odseliti, kao i ostatak njene obitelji. “To više nije stari East End gdje je svatko poznavao svakog, i gdje smo vrata kuće ostavljali otvorena. Sad je stvarno zastrašujuće”, rekla je.
Peter Bell vodi “East Ham Working Men’s Club”, koji je postao posljednje utočište izumiruće cockney-kulture, i nalazi se samo nekoliko metara od spomenutog stadiona West Hama na Upton Parku. “Ljudi koji godinama nisu na stadionu dođu, i kažu mi: “Ne mogu vjerovati što se ovdje dogodilo, ovo bi komotno mogao biti Bagdad.” Jedan od ljudi u klubu kaže u dokumentarcu: “Teško je danas u Newhamu naći nekog tko govori engleski. Mi smo uvijek bili zemlja u kojoj je imigracija imala bitnu ulogu, ali ne u razmjerima koje vidite danas”. Da, britanska povijest svakako jest povijest imigracije, od germana i romanskih naroda, saksonaca i normana, vikinga, do mladih ljudi iz cijele Europe i bogatih Arapa koji danas masovno naseljavaju London. I sama britanska kraljevska kuća nema engleske krvi – prestolonasljednik Charles je Nijemac po majci, i Grk po ocu. No, Britanija je uvijek uspijevala apsorbirati imigrante u svoju kulturu: sad, reklo bi se, oni apsorbiraju Britaniju.
“Između Aldgatea i Barkinga preostalo je tek nekoliko engleskih obitelji”, kaže u dokumentacu 29-godišnji Darren Lovejoy, koji je iselio iz Newhama s obitelji. Prisjećajući se svojih dana na sveučilištu u četvrti, kaže: “Sjećam se kako su mi trojica vikala ‘Bijeli dečko! Spusti svoj mobitel i odšeći’. Bez uvrede, no mislim da sam ja bio jedini bijelac na koledžu.”
Trenutno, u Newhamu se govori 147 jezika, a jedna lokalna osnovna škola ima učenike koji govore 43 različita jezika i nova djeca koja ne govore ni riječ engleskog pristižu svaki dan. U četvrti je 66 osnovnih škola, a prije samo 20 godina većina učenika su bili Englezi. Jedna od tih škola, Drew Primary iz Docklandsa, sad ih ima samo – troje po razredu. I dok s jedne strane bogati Arapi kupuju sve što se prodaje u centru Londona, s druge izbjeglice i imigranti naseljavaju socijalne stanove u sirotinjskim četvrtima. Samo u prvoj dekadi ovog stoljeća, između 2000. i 2010., broj bijelih stanovnika Londona se smanjio za nevjerojatnih 620.000 – skoro za cijeli jedan Zagreb. Njihov udio je danas manje od polovice stanovništa, i naglo opada. U SAD i Americi postoji izraz “white flight” – bijeg bijelaca. Domicilno stanovništvo je sve češće prisiljeno napustiti svoje četvrti i gradove, pod pritiskom ne-bijelih imigranata. Oni, čak i kad nisu izravno suočeni s nasiljem i prijetnjama, u tim četvrtima više ne vide mogućnosti za prosperitet. No gdje nestaju bijelci, odlaze li u druge krajeve Engleske? Dijelom, da: u istom razdoblju se broj bijelaca u ostatku Engleske povećao za 220.000, no još ostaje razlika od 400.000 ljudi. Ti ljudi su uglavnom emigrirali, a dio otpada na niži natalitet domicilnog stanovništva od došljaka. Svakako, do najkasnije polovice stoljeća, nebijelo stanovništvo, pretežno muslimansko, će činiti većinu u Britaniji. A to će donijeti ogromne promjene na svim poljima, i teško predvidive. Jer, kako raste broj muslimana, nužno će rasti i njihova radikalizacija: što ih bude više, to je sociološki dokazano i neizbježno, to će biti agresivniji spram preostalih bijelaca. To nema izravne veze s Islamom kao takvim – jednostavno, tako stvari funkcioniraju otkad je svijeta i vijeka, došljaci su uvijek kudikamo agresivniji, a agresivnost raste s brojčanom premoći.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
