IVICA ŠOLA: Srbi, terorizam i (ne)zdrav razum
Terorizam je noćna mora Europe. Osim policije i tajnih službi, angažirani su i stručnjaci, od teologa do psihijatara, kako bi istim službama pomogli ući u mozak, u motivaciju bombaša samoubojica. Kao jedna od važnih motivacijskih točaka je i religija koja, vele, za takav (samo)ubilački čin nudi kompenzaciju na nebu.
Legenda o 72 djevice koje u dženetu (raju) spremne čekaju podariti im kao nagradu izobilje seksa, svakako zvuči kao dobar “motivacijski trening”. Ipak, kako je svojevremeno donio Christoph Luxenberg u svojoj znanstvenoj studiji o Kur’anu, moglo bi biti da se tu radi o nesporazumu, o krivom tumačenju riječi “hur”, a koju se s arapskog prevodi kao “hurija”, što na sirijskom znači nešto kao sušeno grožđe. Ne znam ni arapski niti sirijsko-aramejski, pa ne mogu reći je li tomu tako, niti ulaziti u Luxenbergovu teoriju geneze Kur’ana. No zamislite razočarano lice bombaša samoubojice kada shvati da je bio žrtva onoga što se zove “izgubljeni u prijevodu”, pa mu umjesto zamamne djevice u dženetu ponude zdjelicu grožđica. Toliko krvi za par bobica…
Orwellov poučak
Sigurno je da obiteljima žrtava bombaša samoubojica nije do smijeha, no kada je u pitanju demaskiranje zla, onda je humor, pa i u vidu jezičnog istraživanja, prikladno oružje protiv zagriženih zločinaca i onih koji njima manipuliraju indoktrinacijom.
Što se tiče “normalizacije odnosa” između Hrvatske i Srbije sve se više čini da bi tu puno više koristili satiričari od političara ili intelektualaca. Pogotovo što u posljednje vrijeme bujaju stvari koje nemaju veze sa zdravim razumom. A zdrav razum je kao dezodorans, uglavnom ga ne rabe oni kojima je najpotrebniji.
Kao grom iz vedra neba pukla je tako informacija o požaru koji je na pravoslavni Uskrs progutao crkvu svetog Save u New Yorku, a za koju su implicitno optuženi Hrvati, kao znak odmazde za odgađanje kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca u “režiji” Srpske pravoslavne crkve i njihovih pritisaka na papu Franu. To nije rekao Vojislav Šešelj niti neko laprdalo sličnog tipa s onu stranu Dunava, već bivši srpski diplomat Dušan Bataković, danas direktor famozne Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Dakle, čovjek je intelektualac. U jednoj sličnoj situaciji Orwell je napisao: “Mora se biti intelektualac da bi se povjerovalo u takvo što, jer običan čovjek ne može biti takva budala.” Uistinu, milijardu puta je bolje imati zdrav razum bez visokog obrazovanja, nego imati visoko obrazovanje bez zdravog razuma. Znatan dio intelektualaca su ovo drugo. Jer zdrav razum, kako je pisao Viktor Hugo, postoji unatoč obrazovanju, a ne kao njegov rezultat. Uostalom, srbijanska agresija nije krenula iz krčme u Čačku, već iz SANU-a i famoznog Memoranduma, koji već ima i svoju drugu verziju. Nešto kao Rocky 1, Rocky 2.., i tako u lošu beskonačnost.
Jasenovački mit
U svemu tome posebno je važno stalno podgrijavati jasenovački mit, mit u smislu razmjera zločina, jer da je i jedan Srbin ondje stradao, nekmoli dijete, bilo bi previše. Tako je zaklada “Prijatelj Božji” koju vodi jedan srpski obraćenik iz Kanade, uz potporu srpskog patrijarha Irineja, nedavno promovirao dokumentarac “Irodovi sinovi”, koji govori o ustaškim zločinima nad srpskom djecom tijekom NDH.
Samo budale u Hrvatskoj, a takvih je par naših “Šešelja” koje ovdje nitko ne drži ozbiljno, idu relativizirati zločine NDH, kao i njen sveukupni zločinački karakter, no snimiti dokumentarac u kojem se sve pripadnike jednog naroda ide nazivati djecom biblijskog kralja Heroda nije više u funkciji rasvjetljavanja zla, već zagovaranje novog: potkusurivanje i instrumentaliziranje žrtava zločinačkog Pavelićevog režima u dnevnopolitičke svrhe, pa je, logično, “zločinac” Stepinac jedna od glavnih “zvijezda”.
Naravno, film počinje sa 700 tisuća žrtava u Jasenovcu. Dalje čovjek nema volje gledati iz samo jednog razloga, vrijeđa zdrav razum. Naime, nakon što je još 1998. u Sarajevu objavljen materijal o žrtvama 2. svjetskog rata na području Jugoslavije, koje su sastavile same jugoslavenske vlasti u Beogradu 1964. godine, a koji je držan u tajnosti, govoriti o 700 000 žrtava u Jasenovcu je historiografski podvala, manipulacija, a ljudski bezočnost, jer se nevinima služi kao monetom za potkusurivanje. Naime, Savezni zavod za statistiku u Beogradu te 1964. godine utvrdio je da su na području cijele (!) Jugoslavije za 2. svjetskog rata stradale ukupno 597.323 osobe.
‘Samogenocidan narod’
Ako bismo bili “bezobrazni”, kao i prema bombašima samoubojicama, među sugovornicima u tom dokumentarcu su i osobe koje dijele mišljenje bivšeg direktora Istorijskog arhiva Srbije Jovana Pejina, kako su Hrvati zapravo pokatoličeni Srbi, onda proizlazi da su Srbi “samogenocidan narod”. Hrvati, po njima, ne postoje.
Eto, kada nestane zdrav razum, a zavladaju intelektualci i loši prevoditelji, onda se i povijesne tragedije na koncu pretvore u “komedije”, a zamamne djevice u šaku suhog grožđa.
Izvor: slobodnadalmacija.hr
