IVO BANAC: Dođite i vladajte nad nama
I bez Zlatka Hasanbegovića točkice ove sada već međunarodne kampanje lako bi se dale povezati. Jedino je pitanje kako se odnositi prema Varjazima
Krležin simpatični hrvatski odrod, mnogopoštovani gospodin Doktor, napredni inteligent i hulja, nikad zapravo nije napustio ove uboge obale. On živi u mnoštvu naših milih sugrađana i društvenih uglednika, koji su uvijek “tako fatalno protivni najvitalnijim interesima svoje rodne grude” (O našoj inteligenciji, 1927.).
Sjetio sam se Krležina Doktora kad mi je, nakon mojih nedavnih javljanja na temu glupog miješanja europskih poslanstava, u ruke pao tekst Vuka Perišića, zacijelo rođenog brata našeg simpatičnog Doktora. Perišić, naime, vjeruje kako jedini “postojan i pouzdan jamac hrvatske demokracije ostaju… samo diplomatski službenici zapadnih sila…. Diplomatski pritisak nije samo jamstvo demokracije nego i minimalne razine racionalnog i civiliziranog ponašanja. Naime, da joj se zapadna diplomacija ne ‘miješa u unutarnje stvari’, Hrvatska bi odavno postala nacionalistički kalifat. Kamo sreće da se u ‘unutrašnje stvari’ miješa češće i bezobzirnije” (tportal.hr, 20. travnja). Dakle, otvoren poziv Varjazima: “Dođite i vladajte nad nama, jer smo nesposobni da sami sobom upravljamo!”
Da je poziv Varjazima doista trenutna hit-tema, nije potrebno dokazivati. Traži se bratska (i sestrinska) pomoć na raznim stranama, kod starih i novih prijatelja, kod trgovaca pravima na veliko i na malo, kod braće po oružju i sestara po crnom prstenu, kod književnika poznatih po potpisivanju peticija i kod književnika koji ih sastavljaju, kod regionalnih specijalista bez znanja “regionalnih” jezika i regionalnih specijalista s ograničenim znanjem “regionalnih” jezika. Tako je nedavno bratska pomoć pristigla od publicista Paula Hockenosa, u obliku pregrijanog članka na stranicama američkog portala Foreign Policy. Hrvatskoj javnosti promakla je Hockenosova loša knjiga “Homeland Calling” (Domovina zove), objavljena 2003. u SAD-u na temu uloge iseljenih Hrvata, Srba i Albanaca u “Balkanskim ratovima” iz 1990-ih. Nema prostora za sve što je loše u toj knjizi, ali evo jednog malog navoda koji nam mnogo govori o autorovim opsesijama: “Pojam Iseljene Hrvatske, pod ovim dobroćudnim omotom, nagoviještao je mnogo više od dragovoljna povratka nostalgičnih domoljuba. Mračnjački je dao naslutiti ‘izmjenu stanovništva’ i ‘reverznog naseljavanja’ stotina tisuća ljudi” (str. 48-49.).
Trenutni Hockenosov dopis prvi je težak medijski napad na hrvatsku Vladu u SAD-u nakon dugo vremena, a ima težinu jer se pojavio na portalu općeg interesa i centrističke linije. Časopis Foreign Policy tiska se samo šest puta godišnje, ali njegov portal mjesečno čita 2,4 milijuna posjetitelja. Drugim riječima, Hockenos i njegovi narudžbodavci dobro su odabrali svoj medij, a cilj im je bio poslati bezuvjetno negativnu poruku, jasno postavljenu u prvoj rečenici: “Hrvatska, najnovija članica EU, ima u Vladi otvorenog i nimalo stidljivog fašista, prema kojemu su desničari na vlasti u Mađarskoj i Poljskoj prave mlakonje”. Naravno da ova utuživa kleveta slabi sve što slijedi, ali dok Hasanbegović, jer o njemu je riječ, ali i Vlada, dokažu što je stvarno na djelu, kako veli prastari vic o konju i zecu – odu muda!
Uostalom, kakvi su Hockenosovi dokazi? Hasanbegović je bio “istaknuta ličnost u jednoj maloj ultradesničarskoj stranci, koja otvoreno veliča fašistički ustaški pokret iz Drugog svjetskog rata (Napustio je stranku i trenutno je [stranački] nepovezan, premda ju nikad nije odbacio)”. Ne kaže se o kojoj je stranci riječ, ali kad pritisnete termin “ultradesničarska stranka”, pojavljuje se članak o HOP-u s engleske Wikipedije. Dakle, imamo tri pogreške u jednoj relativno kratkoj rečenici: niti je Hasanbegović ikad bio istaknuti ili bilo kakav član HOP-a, niti je stranku napustio, pa se nje nije mogao ni odreći, niti je danas stranački nepovezan, jer je član HDZ-a. Na drugom mjestu spominje se da je HDZ ponovno oštro skrenuo udesno te “doveo mnoge ekstremističke djeliće nacionalnih stranaka pod svoje krilo, uključujući Hasanbegovićevu bivšu stranku”. To implicira da je ministar bio član HSP-AS, što također nije točno. Moglo bi se ovako unedogled.
Tko su Hockenosovi svjedoci? Pored portala Balkan Transitional Justice, konzorcija Europske komisije, švicarskog i britanskog MVP-a te zaklade Bosch, tu su Pupovčeve Novosti, Forum.tm, Reporters without Borders, Osservatorio Balcani e Caucaso, Dejan Anastasijević i, nećete vjerovati, čak i Hina. No, glavni su mu sugovornici samo Žarko Puhovski, Jerko Bakotin i Nenad Zakošek. Puhovski potvrđuje da HDZ nema ideja pa zato preko Hasanbegovićeve “ideološke ofanzive” stvara iluziju da nešto može. Bakotin povezuje Hasanbegovića s “mračnom prošlošću”, ali priznaje da nije korumpiran nego tek “duboko vjeruje u svoju misiju”, vjerojatno suprotno od njegovih prethodnika. Zakošek nas tješi da hrvatska desnica nije tako jaka kao Orbánova desnica u Mađarskoj. Zato će se “napredne snage morati boriti”. A što bi one drugo?
Ipak, u lovu na nepostojeće ustaše, Puhovski, Bakotin i Zakošek ne mogu se natjecati sa srpskom propagandom. New York Post, nekoć moćni glas američkog liberalizma, a od 1976., kad ga je kupio Rupert Murdoch, jedno od najogavnijih tabloida, ali s dnevnom nakladom od pola milijuna, sedmom najvećom u SAD-u, odnedavno se pustio u tumačenje hrvatske povijesti. Tako je u vezi s požarom crkve Sv. Save na Manhattanu dao prostora suludim konstrukcijama, među kojima dobro kotira ona o tomu kako je riječ o hrvatskoj odmazdi za odgodu kanonizacije kardinala Stepinca. Pisati negativno o Stepincu u gradu u kome jedna od boljih katoličkih gimnazija nosi njegovo ime malo je previše i za New York Post, ali način na koji novinari Isabel Vincent i Chris Perez to rade doista je nevjerojatan, uz epitete poput “hrvatski nacistički pristaša” i “infamni nacistički pristaša” (New York Post, 2. i 4. svibnja). Posve je jasno da je velikosrpska propagandna mašinerija iskoristila i ovaj tragičan slučaj za blaćenje Hrvatske. U člancima se autori pozivaju na Dušana T. Batakovića, velikog majstora poluistina, čija je reputacija među srpskim povjesničarima ravna njegovu šovinizmu. Bataković nije propustio ponuditi svoje viđenje “neke vrste terorističke akcije” i, dakako, Stepinčeva “suučesništva u masakrima velikih razmjera i genocidu nad Srbima, Židovima i Romima”. Začudo, nije umiješao Hasanbegovića. No i bez toga, točkice ove sad već međunarodne kampanje lako bi se dale povezati. Jedino je pitanje kako se odnositi prema Varjazima.
P.S.: Rumunjski parlament u utorak je izglasao zakon koji će ubrzati povrat imovine žrtvama holokausta i rumunjskim Židovima općenito. Riječ je o više od 40.000 potraživanja, koja su predana prije zakonskog roka iz 2003., ali su ignorirana od uobičajeno drske i bezdušne birokracije. Zakon je priznao i potraživanja svih židovskih organizacija iz razdoblja prije holokausta. Tako će se imovina 55 predratnih židovskih škola i pogrebnih društava vratiti židovskoj zajednici, kao i 40 posjeda što je komunistički režim iznudio kao “poklon” od poratne zajednice (Haaretz, 10. svibnja). Da je pameti, i naš bi Sabor riješio ovo pitanje, koje su i Milanović i njegovi prethodnici godinama zavlačili. Da je pameti, hrvatska bi Vlada pošla rumunjskim putem i inicirala međunarodnu komisiju za Jasenovac i zločine ustaškog režima, u koju bi se imenovali priznati specijalisti iz svijeta, susjedstva i Hrvatske, a ne priučeni amateri.
Autor: Ivo Banac/jutarnji.hr
