KAO DA SU DOŠLI IZ SVEMIRA Hrvatska ima najbolje veslače u Europi, a mediji ih skoro ne spominju!
Hrvatska ima najbolje veslače u Europi, a u medijima su na dnu sportskih stranica, kao da se radi o drugoj rukometnoj ligi. Takvi smo već odavno. Poremećeni kriteriji zamagljuju nam vidike, pa nije čudo što često „srljamo kao guske u maglu“
Među golemom masom negativnosti koje se iz dana u dan redaju pred našim očima kroz sve vrste medija dajući maha mržnji svih vrsta od koje nitko nema koristi, povremeno se pojavi pravi biser koji nam vraća uvjerenje da i te kako ima vrhunskih i pozitivnih ljudi koji i svim ostalima vraćaju samopouzdanje. Takvi su hrvatski veslači koji su na prvenstvu Europe u njemačkom Brandenburgu naprosto pregazili svu konkurenciju. Riječ je o „skulerima“, veslačima na pariće, od kojih svaki drži po dva vesla.
Ovi čudesni dečki naprosto su projurili kroz skup najboljih europskih veslača ostavivši svu konkurenciju toliko iza sebe, da su čak i drugoplasirani izgledali kao neki nižerazredni protivnici, a posljednji su se jedva vidjeli u daljini kad su naši dečki ulazili u cilj. A radi se o finalu najjače utrke u Europi sa samo šest sudionika. Neupućeni promatrač mogao je pomisliti da to nije prvenstvo Europe nego neko lokalno natjecanje, ili da su hrvatski veslači došli iz neke druge galaksije.
Martin i Valent Sinković već su i do sada žive legende hrvatskog sporta, jer su najprije u sastavu četverca na pariće osvojili nekoliko naslova svjetskih prvaka, a onda, nakon što im je na olimpijskim igrama u Londonu izmakla zlatna medalja, četverac se je razišao, što se je pokazalo kao dobar potez. Naime, braća Sinković počela su u „double-scullu“ (dvojcu na pariće) pobjeđivati konkurenciju s takvim razlikama kakve godinama nisu viđene u toj disciplini. Dvojac na pariće je inače poznat kao disciplina u kojoj se najčešće razlike među najboljim momčadima mjere vrlo sitnim sekundama, a često i u stotinkama. Sinkovići, međutim, pobjeđuju s razlikama od 6 do 10 sekundi, što znači s prednošću od 30 ili 40 metara na ukupnu dužinu utrke od 2.000 metara. To je kao da u atletici pobjednik na 10.000 metara „ostavi“ drugoga za cijeli krug, ili da u nogometnom finalu prvenstva Europe jedna momčad pobijedi sa 4:0.
No pravo otkriće je jedan drugi Martin, ali njemu je to prezime. Vukovarac rođen samo malo prije rata (1988) a sada Zagrebčan, bio je član legendarnog, a ipak malo nesretnog četverca na pariće, tako da i njega krase medalje koje je ta ekipa ranije osvojila. No za razliku od braće Sinković koji djeluju kao da su srasli zajedno u pobjedničkom čamcu, Valent je nastavio karijeru u „skifu“ (samcu).
Veslanje u samcu je osjetljiva disciplina u kojoj je jedan čovjek u čamcu prepušten sebi u borbi protiv vode, vjetra, protivnika i samog sebe. Tu se mora biti i jak, i dobar tehničar, i mirnih živaca i otporan na vanjske utjecaje. A ti vanjski utjecaji ovaj su put bili ekstremni. Puhao je nevjerojatni „uragan“ sličan našoj buri koji je zapjenio valove na jezeru čineći uvjete za veslanje skoro neregularnim. Da stvar bude gora, puhao je „kontra“, u leđa jer veslači veslaju leđima okrenuti k cilju, a k tome još malo s boka, tako da im je neprestano rušio ionako labilnu ravnotežu u ekstremno uskim i laganim čamcima.
Istina, loši uvjeti jednako su loši svima, ali baš zato treba biti jak „u glavi“, kao kad skijašima u lice puše ledeni vjetar s jakim snijegom. Martin je od samog starta odmah preuzeo vodeće mjesto odmaknuvši konkurenciji otprilike za dužinu čamca, što znači desetak metara. U takvoj situaciji protivnici ga više nisu mogli vidjeti, što uvijek djeluje depresivno, jer kad protivnika ne vidiš, znači da je „debelo“ ispred, a ne možeš znati koliko. Litvanac ga je doduše malo „pritisnuo“ u sredini utrke, ali onda je Damir krenuo naprijed neprestano povećavajući prednost. Iako je nekoliko stotina metara prije cilja bio siguran u pobjedu, ipak je pojačao do kraja u finišu, tako da je razlika između njega i odličnog Litvanca na kraju bila nevjerojatnih 14 sekundi. Bilo bi dobro pogledati u anale prvenstva Europe i vidjeti je li ikada jedan skifist pobijedio najjačega konkurenta s tolikom razlikom.
Kako vrijeme brzo prolazi! Već su prošle 63 godine od one slavne 1953. godine u kojoj je skromni dečko iz Vele Luke na Korčuli Perica Vlašić pomeo cijelu konkurenciju uključujući i tada legendarnog Rusa Čukalova. Na žalost, Perica nije dočekao da vidi svog nasljednika, najboljega skifista u Europi. Umro je 2004. godine.
Jedan drugi čovjek, međutim, nije umro i strpljivo čeka nasljednike. To je legendarni Splićanin Duje Bonačić, osvajač jedinog dosadašnjeg veslačkog zlata koje su Hrvati osvojili na olimpijskim igrama. Bilo je to još malo davnije – u Helsinkiju 1952. godine. Na žalost, njegovi tadašnji partneri u četvercu bez kormilara splitskoga „Gusara“ Velimir Valenta, Petar Šegvić i Mate Trojanović otišli su u vječnost, a 87-godišnji barba Duje još se nada da će vidjeti svoje nasljednike.
Na prošlim olimpijskim igrama u Londonu takva prigoda mu je izmakla, a ovaj put u Riju pružaju se dvije prilike. No u sportu ništa nije unaprijed sigurno i u tome je njegova draž. Veslači su samouvjereni i optimistični. Zajedno s njima i cijela Hrvatska se nada.
Zapravo je najveći problem u medijima. Još se i može razumijeti da glavni mediji imaju „gazdu“ koji zadužuje novinare da „pljuju“ po svemu što počinje sa „H“. Ali ponižavati vrhunske sportske zvijezde koje sjaje visoko na vrhu hrvatskog i svjetskog sporta i svrstavati ih među nogometne trećeligaše doista je izvan svake civilizacije. Na udarnim mjestima bilo je mjesta i za Zidanea i za Slavena Bilića i za mnoge druge, pa i za „Wings for life“, da o „antifašistima“ ni ne govorimo.
A prvaci Europe i to daleko naprijed, nadmoćni poput svemiraca, ostali su negdje na dnu, u pozadini koju malo tko uopće pogleda. Da stvar bude zanimljivija, Hrvatska je na listi medalja treća u zbroju svih konkurencija uključujući i žene i „lake“ veslače. Ali kada računamo samo muške i to prave – „teške“ veslače, uvjerljivo smo prvi – jedina reprezentacija koja ima dvije zlatne medalje!
Takvi smo odavno. Kriteriji su nam poremećeni, pa nam je stvarnost zamagljena. Zar je onda čudo što često srljamo kao guske u maglu?
Mario Filipi/dragovoljac.com
