Komandosi u saborskim klupama
Svakog petka oko podne sljedbenici Zorana Milanovića grozničavo prebrojavaju prisutne zastupnike u saborskim klupama i čim izračunaju kako njihov izostanak znači rušenje kvoruma, svi kao jedan i kao opareni vrelom vodom skaču i krišom, sad ih vidiš a sad ne vidiš, napuštaju dvoranu poput komandosa specijalno izvježbanih za diverzantske akcije u neprijateljskom okruženju.
Kritika u dva pravca
Oporbenjaci nastoje kapitalizirati slabosti u vladajućoj koaliciji koju čine Domoljubna koalicija i Most, lista nezavisnih, podsjećajući na federaciju u konfederaciji, nešto poput Bosne i Hercegovine s podjednakom stabilnošću i perspektivom. Želja da se preuzme vlast jest, dakako, legitimna, ali je pri tome, za one koji žele preokret, veoma važan način na koji se to čini. A on nije odveć simpatičan. Više je simptomatičan.
Posrijedi je svjesna opstrukcija, izazivanje krize pod svaku cijenu pa i pod cijenu nefunkcioniranja parlamentarne demokracije, nedonošenja zakona i paralize sustava. Državu ne priznajemo ako mi nismo na njezinu čelu.
Kritika je usmjerena u dva pravca. Jedna ide preko klevetničkih teza o ustašizaciji uz prizivanje strane intervencije, a druga preko tvrdnji o nedjelovanju Vlade do njezina nepostojanja, kao da je zaboravljeno da su „kritičari“ bili na vlasti još do prije tri mjeseca.
Neskriveno je radovanje nad nesupjesima vladajućih, pa i onda kad zbog toga pati cijeli narod.
Do vlasti bez izbora
SDP-ovi korefeji ne govore o izborima, svjesni da iznova ne bi zadobili povjerenje građana nakon masovnog razočaranja. Nisu u stanju pričekati eventualni zaborav i promjenu raspoloženja, već se uzdaju u famozno preslagivanje, točnije u pridobijanje na svoju stranu zastupnika Mosta, na čiji su račun nekoć izrekli niz teških uvreda. Tu je i HSS s novim predsjednikom, obijačem automobila, koji se, papskiji od pape, nudi SDP-u.
Arsen Bauk otvoreno namiguje Boži Petrovu i ostalima. Spreman je na savezništvo s njima uz uvjet da oni prihvate Zorana Milanovića za premijera. To je i poanta cijele priče. Sam Milanović, koji teško podnosi poraze, kao zapeta puška poručuje kako je spreman već koliko sutra preuzeti vlast i nastaviti tamo gdje je stao.
Nije isključeno kako će ova taktika naprasnosti i lomljenja preko koljena na koncu i upaliti. Ne bi to bilo prvi put u revolucionarnoj tradiciji lijevih pokreta. Ta i boljševici ili samoproglašeni većinci, koji su ustvari bili manjinci, 1917. uzeli su vlast parlamentarnim nasiljem, iako su izgubili izbore. Nešto slično pošlo je za rukom (nacional)socijalistima sa zapadne strane.
Autor: Josip Jović/slobodnadalmacija.hr
