Mesić je cijeli život bio ono što je i danas: šaka jada
Gotovo svi oni koji su se i ove godine okupili u Jasenovcu na tzv. komemoraciji žrtvama toga logora, a u organizaciji tzv. antifašističkih boraca, pripadnici su ili pristaše zločinačkoga komunističkoga pokreta i pristaše okupacijske države Jugoslavije.
Došli su iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Svi zajedno, u biti, poput pijanaca teturaju u živome pijesku sjećanja, očajnički pokušavajući spašavati svoje ideale koje je povijest u krvi pregazila još prije 25 godina.
Sedamdeset godina tako se njeguje mit o Jasenovcu kao o stratištu 700.000 ili 80 tisuća žrtava, a u tih 70 godina nisu bili kadri dokazati da je tamo pogubljeno ili umrlo više od 400 osoba. Voditelj jugoslavenske komisije koja je iskapala to područje 1964. godine Srboljub Živanović sondirao je teren na nekoliko mjesta: procijenio je da je maksimalno 260 posmrtnih ostataka. Ni to nije malo, ali prava nevolja naručiteljima istraživanja nastupila je kad je, analizirajući ostatke i pronađena obilježja zaključio da su žrtve hrvatske. Zato su iskapanja odmah prekinuta i nikad nisu nastavljena.
Srboljub Živanović i danas je živ, ali, unatoč svome izvješću, danas raspiruje priču o 700 tisuća ubijenih u Jasenovcu. Njega vodi sirova velikosrpska mržnja, ali kakva to patološka svijest goni apologete srpske istine o Jasenovcu u Hrvatskoj da se klanjaju nedokazanima žrtvama? Bivši predsjednik Stjepan Mesić cijeli život bio je ono što je i sada: šaka jada! Od 60-ih godina prošloga stoljeća pa sve do danas uvijek je nanosio štetu hrvatskome narodu i hrvatskoj državi, od trenutka kada je zagovarao zatvor za potpisnike Deklaracije o hrvatskome jeziku, do situacije kad je pjevao ustaške pjesme 90-ih u situaciji kada je svijet raspravljao imaju li Hrvati pravo na svoju državu ili ne, pa sve do danas kada se, po količini mržnje koja mu sijeva iz staračkih očiju, vidi da bi on ideološke protivnike bacao žive u jame kao i njegovi ideološki pretci.
Gdje su posmrtni ostatci
Srbija je uspjela jasenovačkim mitom pokoriti Hrvatsku tako što je težište priče o Jasenovcu pomaknula s jedine bitne točke na sasvim sporednu. Ključno je pitanje koliko je bilo žrtava u tome logoru i gdje su njihovi posmrtni ostatci. Pitati takvo što čista je hereza koja rezultira demonizacijom onoga tko se usudi: komunisti, zapravo velikosrbi, odavno su od te priče napravili dogmu u koju se ne smije sumnjati. Ni danas, dakle, kada je svakomemislećem čovjeku jasno da su i oni koji misle da je tamo ubijeno 700 tisuća ljudi i onih koji misle da je likvidirano „samo“ 83.000 u službi velikosrpske propagande.
Na pitanju gdje su posmrtni ostatci, opstaje ili pada svaka jasenovačka matematika. Umjesto odgovora na to pitanje, Beograd i njegove pristaše u Hrvatskoj uspjeli su nametnuti kao glavni problem pitanje humanizma nas Hrvata pa ako a priori ne povjerujemo da su ustaše u Jasenovcu ubili 700 tisuća, ili 83.000 ljudi, nemamo se uopće pravo ni zvati ljudima. Zato Hrvati u slučaju Jasenovca moraju svake godine pred Beogradom i domaćim petokolonašima polagati test čovječnosti. Moramo im papagajski ponavljati da smo ljudi i da osuđujemo zločine, čak i ako nemamo ništa s tim, čak ako i nema dokaza da je tih i takvih zločina uopće bilo. Tu podvalu ne prepoznaju, na žalost, ni mnogi domoljubno orijentirani intelektualci, a još manje aktualna konzervativna vladajuća politika.
Otužno je bilo gledati i slušati hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović i predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića kako bacaju pod noge svoje državničko i ljudsko dostojanstvo dodvoravajući se Pupovcu ili Vučiću. Srdačnije se susreću s tim kreatorima nečuvenih laži nego s pripadnicima vlastita naroda koji ukazuju argumentirano na njihove provokacije i lažu. Sva hrvatska bijeda i tragika izviru iz te činjenice potpune podređenosti tuđinskim podvalama.
I tako, dok neka plemena po svijetu možda svojim božanstvima povremeno kao žrtvu prinose zaklanoga pijetla, što djeluje više kao tradicija ili ritual koji malo koga sa strane zanima, u Hrvatskoj jugosrpski nacionalisti svake godine u proljeće provode mučni egzorcizam nad Hrvatima te pod izlikom izgona ustaškoga zloduha demonstriraju svoju želju za velikosrpskom inkvizicijom u kojoj bi najradije dokinuli hrvatsku državu i Hrvate pobili kao i 1945. godine. Pa ipak, njihove svakogodišnje predstave u Jasenovcu uzaludno su opiranje neumoljivim istinama koje vrijeme iznosi na vidjelo.
Cijelu povijest izvrnuli su naglavačke te su s 11 pregrada zakopali hrvatske žrtve u Hudoj jami i žive ih zasuli vapnom, a istodobno nad praznim poljanama skovali mitove o desetcima i stotinama tisuća koje su navodno pobile ustaše. Hrvatski narod nikada u 70 godina nije povjerovao u te laži. Zbog tih laži i krenuo je 90-ih u ostvarenje sna o slobodi. Da koji slučajem hrvatska mladost nije 90-ih pregazila ovakve spodobe iz Jasenovca, da je izgubila taj rat (a izgubila bi ga da je umjesto Tuđmana imala ovakvo kukavičko državno vodstvo), nema sumnje da bi egzorcisti poput Mesića i Pupovca do danas stvorili još nekoliko jasenovaca.
Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr
