NINO RASPUDIĆ: Ako se Mostu fućka za HDZ, tko su mu saveznici
Politička satira u funkciji kritike vlasti nam je potpuno izlišna u situaciji kad unutar vladajuće većine padaju najteži međusobni udarci, prozivanja, pa i ismijavanja.
Prošli tjedan su zastupnik Mosta Bulj i čelnik i potpredsjednik vlade Petrov oštro prozvali HDZ zbog Ine. Ovaj tjedan zastupnik i jedan od utemeljitelja Mosta, Ivan Kovačić, po svemu do sada u javnosti percipiran kao pristojan čovjek, izražavajući svoj stav prema koalicijskom partneru prelazi granicu pristojnosti i kaže da mu se “jebe” za HDZ i da za njega suradnja s tom strankom na nacionalnoj razini više nije moguća. Istupio je tako revoltiran nakon što je njegov ljuti protivnik Škaričić opet izabran za predsjednika omiškog HDZa.
Netko neupućen, tko bi sve to pogledao sa strane, zaključio bi da je Most najžešća opozicija u Hrvatskoj, a ne dio vladajuće većine. Čelnik Mosta, Božo Petrov izjavio je u srijedu da Ivan Kovačić ostaje čvrsto uz Most, a stvar se privremeno posušila tako što je Kovačić odstupio s mjesta predsjednika Kluba zastupnika Mosta. Zanimljivo je da je na novinarsko pitanje može li Kovačić i dalje na isti način funkcionirati nakon “teških riječi” na račun HDZ-a, Petrov odgovorio: “Ja bih se čak usudio reći da on ima veću slobodu reći ono što puno ljudi misli i na tome mu blago zavidim.”
Dakle, i njemu se j .. e za HDZ, a Kovačiću zavidi što to može i eksplicitno reći, a on može samo posredno. Kao što je maestralni Ćiro Blažević svojedobno rekao da su njegovi vojnici spremni kao Ivica Kostelić u Kranjskoj Gori, aludirajući na pomalo nezgodnu usporedbu koju je ranije iznio naš najveći skijaš. U posljednjih nekoliko mjeseci pojavio se čitav žanr viceva na račun Mosta, u kojima su prikazani kao skupina dobronamjernih naivčina iz provincije koje je slučaj lansirao u političku orbitu i tutnuo im ključeve vlasti u ruke.
Prvu je šalu izbacio Nenad Stazić rekavši, nakon imenovanja ministara, da će, ako Most s kadroviranjem nastavi ovako, uskoro samo Jambo ostati u Metkoviću. Drugi se pripisuje Jambi, koji je u rodnom gradu išao kupiti odijelo i rekao kako više u Metkoviću ne možeš naći odijelo jer su novi ministri sva pokupovali. Mostove kadrove se u tom žanru nastoji prikazati kao neku vrstu političara maturanata. Maturalna zabava je situacija u kojoj mladci prvi put upadaju u odijela, koja im u pravilu ne pristaju, ne samo zbog mladosti već prije svega zbog nenaviklosti, nespremnosti za ozbiljnu ulogu. lli se uštoglje u nastojanju da poprime habitus s kojim još nisu srasli ili unutar ceremonije koja zahtijeva drugačiji registar nastavljaju s držanjem i ponašanjem iz školskih klupa i igrališta, pa imamo kratke spojeve analogne onom kad važan političar u kameru govori kao da je s prijateljima na nogometu.
Njegovanje je pristojnog javnog govora, čija je razina kod nas donedavno bila prilično dobra, ako je usporedimo npr. s Italijom ili Srbijom, važno. To nije puki, isprazni formalizam, već prije svega odjeljivanje javnog i privatnog, kao što još uvijek smatramo dobrim da u jeziku imamo mogućnost nekome govoriti “vi”, a nekome “ti”. I zato treba osuditi miješanje registara, koje se dogodilo Kovačiću ili kao što se u posljednje vrijeme događa Ranku Ostojiću. Kao što djetetu od tri godine nećete reći: “Vi niste kompetentni sa mnom razgovarati”, predsjednik važnog saborskog zastupničkog kluba ne bi trebao u kameru govoriti da mu se “jebe” za nešto, pa makar i za HDZ.
Koliko god iskren Kovačićev odgovor na trenutak djelovao katarzično i izrekao istinu o odnosu partnera na vlasti i privremeno prekinuo glumu, nije to trebao učiniti na takav način jer je za notu srozao razinu očekivanja od javnog govora političara, a i nas sve skupa s njom. Što ga tako naljutilo? Je li očekivao da je u međuvremenu došlo do nekog kopernikanskog obrata u razmišljanju omiških HDZovaca koji su Škaričića izabirali i prije? Je li problem nastao iz supstancijalne razlike između vođenja politike na lokalnoj i na nacionalnoj razini, pa je Kovačić mogao prihvatiti suradnju s HDZom u Zagrebu, ali kad se priča spusti na razinu Omiša, onda se opet iskapaju sjekire?
Probavljiv je, izgleda, apstraktni, daleki HDZovac kojeg srećeš u odijelu u saborskom hodniku ili u Vladi, s kojim si partnerski razdijelio ministarstva, uskoro i javna poduzeća, pa onda nemaš velike osobne kolizije. No u bazi je drugačije. Dolje se lome koplja pa dolazi do kratkog spoja, a očito je da će se to događati sve češće. Izbor Škaričića za Kovačića je ponovni susret s “realnim”, a takvi srazovi u bazi nužno se s vremenom moraju reflektirati i na nacionalnoj razini.
Kakva je u ovakvom kontekstu politička budućnost Mosta? Nakon odluke da formiraju vlast s HDZ-om mostovci mogu na vijeke vjekova zaboraviti na tzv. lijeve prosvjedne glasove, tj. glasove birača prirodno sklonih ljevici, ali razočaranih starim strankama, posebno SDP-om. Osnivači Mosta dolaze iz konzervativnog miljea. Nakon što im je lijevo krilo u Saboru u startu otpalo, čini se da je daljnje profiliranje Mosta kao demokršćanske opcije jedina logična opcija za njihov opstanak na političkoj sceni. Izvjesno je da će se Most na sljedećim izborima politički najviše tući s HDZ-om, za isto biračko tijelo. Može li u toj borbi naći neke saveznike?
Iako na prvi pogled može djelovati paradoksalno jer je u njihovim redovima, još uvijek, Mostov lokalni dušmanin Jambo, HSS je na nacionalnoj razini po svemu Mostu najbliža opcija i najlogičniji saveznik. Danas marginaliziran, HSS nakon promjene vodstva ima vjerojatno posljednju priliku politički se profilirati i postati samostalan faktor ili će definitivno potonuti u beznačajnost.
Što ima ponuditi Beljakov HSS, a drugi nemaju? Prije svega ima tradiciju koja je, istina samo nominalna, davna i s kojom nemaju jasan kontinuitet, ali se simbolički može na nju osloniti u novoj komunikaciji s biračima. U vrijeme nametnute podjele na virtualne ustaše i komunjare, HSS je taj koji je najpozvaniji podsjetiti javnost da su i ustaše i komunisti bile dvije marginalne, ekstremne skupine u hrvatskom prijeratnom političkom korpusu, koji je golemom većinom okupljao HSS, i da su obje te marginalne skupine nametnute kao važni faktori zahvaljujući vanjskim silama, Mussoliniju/Hitleru i Staljinu, pa se spletom ratnih okolnosti, većinom seljački narod našao tragično podijeljen, uglavnom ovisno o tome u kojem dijelu domovine je živio. Žalosno je da nam, od dva uvezna totalitarizma nametnute koordinate podjele, i dandanas strukturiraju političku scenu.
HSS, s tradicijom koju ima, po pitanju ove vrste ideoloških podjela, blizak je onome što sugerira i Most, a to je da Hrvatska niti počinje niti završava s ustašama i partizanima. Novi predsjednik Beljak bi počinio političko samoubojstvo HSS-a kada bi ga pokušao gurati u nekakav bezlični, granićevski centar, jer tamo se više nema što tražiti. Uza sebe je kao jaku kariku u kampanji imao Marijanu Petir, u javnosti prepoznatu po dosljednosti, ne samo u zastupanju konzervativnih vrijednosti, već i borbe za zaštitu nacionalnih interesa, od GMOa do ribara.
Ako se, dakle, i Most i HSS počnu jasnije profilirati kao konzervativne alternative HDZ-u, očekivano je da, unatoč personalnim prijeporima, koaliraju. Jambo ne mora biti nepremostiva prepreka jer ga Beljak nije promovirao, već zatekao u stranci, a, uostalom, Jambo je bio na suparničkoj strani na unutarstranačkim izborima, pa mu politička budućnost u stranci visi o koncu, i ovisi najviše o ishodu budućih lokalnih izbora u Metkoviću.
Ozbiljan faktor na istom spektru postaje i premijer Orešković, koji je sve bliži jezgri Mosta. Tehnički premijeri su skloni tome da se “navuku” na politiku i kasnije kandidiraju. U Italiji je, primjerice, Mario Monti nakon završetka mandata izašao na izbore i dobio desetak posto glasova. Orešković, ako je vjerovati anketama, uživa simpatije većeg dijela javnosti pa ne bi bilo neočekivano da na sljedećim izborima uđe u političku igru.
Ako dođe do konzervativnijeg profiliranja Mosta, kojem će se pridružiti i Orešković, a HSS s novim predsjednikom krene istim smjerom te, ako ta grupacija dobije potporu konzervativnog civilnog društva, mogli bismo dobiti ozbiljnu političku priču na sljedećim izborima. Sada se čini da bilo kakav drugi put vodi Most na političku marginu.
Nino Raspudić/Večernji List
