ŠTO SE ČEKA SA SMJENAMA? Veleposlanik u Njemačkoj bivši je pukovnik Udbe koji bojkotira Hrvate
DIPLOMACIJA – GLAVNI NEPRIJATELJ HRVATSKIH INTERESA Riječ je o veleposlaniku Ranku Viloviću, koji je kumovao u narušavanju odnosa između Njemačke i Republike Hrvatske. On je pasivan kada je u pitanju obrana hrvatskih nacionalnih interesa, ali je aktivan kada je u pitanju sukobljavanje s Hrvatima iz dijaspore.
Stanje i budućnost hrvatske diplomacije, zabrinjavajuće je. Gubitnički mentalitet, čini se, uvukao se duboko u kosti i pore svakog našeg veleposlanika. Neučinkovita i pasivna diplomacija, međutim, jako je opasna za hrvatske interese.
Tako je primjerice, višegodišnji defenzivni pristup hrvatske diplomacije po pitanju razgraničenja sa Slovenijom rezultirao međunarodnim skandalom kojem su točku na i dali Slovenci, točnije transkripti razgovora slovenskog člana Arbitražnog suda Jerneja Sekolca i slovenske zastupnice pred Sudom, Simone Drenik, u kojima se vidi kako joj je Sekolec prenosio detalje iz povjerljive diskusije predsjednika Suda i ostalih članova, među kojima je najzanimljivija izjava još iz rane faze postupka: ”Slovenci su dobili što su htjeli na moru”.
Međutim, krenemo li proučavati povijest ovog slučaja doći ćemo do zaključka kako su za propast arbitraže, između ostalog, odgovorni Stjepan Mesić, Ivica Račan, Ivan Jakovčić i na kraju – Jadranka Kosor.
Sjetimo se samo koliko je Stjepan Mesić dugo i željno priželjkivao ulazak u Europsku uniju i pričao o Europi bez granica, gdje će sve biti lakše, dok je s druge strane, upravo Ivica Račan 2001. godine s Drnovšekom potpisao sporazum o razgraničenju mora koji naposljetku, srećom, nije ratificiran. Jakovčić je svojedobno bio među onima koji su Slovencima uporno htjeli popustiti, dok Jadranka Kosor nije mogla zamisliti da bi njezine duge šetnje i pregovori s Pahorom, mogli završiti ovakvim međunarodno-pravnim skandalom.
Na potezu je ponovo diplomacija, ista ona koja je Arbitražnom sudu dala mogućnost da se odluka ne donese na temelju međunarodnog prava, već načela pravičnosti i dobrosusjedskih odnosa. Pametnome dosta.
Veleposlanici iz vila
Čudimo se zaostaloj zemlji i nedovoljnoj prezentaciji u svijetu, a s druge strane, veleposlanstva nam vode ljudi koji svojim (ne)djelovanjem, doslovno uništavaju zemlju. Drugim riječima, aktualna vlast je u neka od ključnih veleposlanstava poslala ni manje ni više nego one koji su cijeli svoj život i radni vijek posvetili – progonu hrvatskih emigranata.
Tako je svojedobno veleposlanik Hrvatske u Mađarskoj i bratić zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, radio u Udbi na obradi hrvatske emigracije koja živi u Americi, te ih optuživao da su – ”nosioci neprijateljske djelatnosti”.
I dok su neki veleposlanici (sada već bivši), umjesto hrvatskog grba, u uredima držali sliku Josipa Broza Tita s izlikom kako se ona tamo našla slučajno, drugi imaju, osim titule veleposlanika u svojoj biografiji i onu – pukovnika Udbe, koji očito ne može zaboraviti kako su to radili udbaši. Progonio je iseljenike jednom, a progoni ih i sada, samo pod krinkom – demokracije.
Riječ je, naime, o veleposlaniku u Njemačkoj, Ranku Viloviću, koji je dodatno kumovao u narušavanju odnosa između ove gospodarske sile i Republike Hrvatske. On je pasivan kada je u pitanju obrana hrvatskih nacionalnih interesa, ali je aktivan kada je u pitanju sukobljavanje s Hrvatima iz dijaspore. Naime, prema riječima iseljenika, upravo je Violić tijekom posjeta Kolinde Grabar Kitarović Njemačkoj, zabranio susret s našim iseljenicima, te ih od tamo, grubo i bezobrazno – potjerao. Prema riječima iseljenika, njegov izgovor bila je njezina sigurnost, a naši sugovornici tvrde kako se u njegovom diplomatskom predstavništvu provodi prava promidžba jugoslavenskih i prosrpskih ideja, te kako Violić ima ”pravi četnički pedigre” koji tako neke njegove poteze i ponašanje čini – logičnima.
Štitio Perkovića i Mustača
Ako je suditi prema Violićevoj biografiji, on dolazi iz četničko-partizanske obitelji (braća su mu bili u partizanima, a prastric u četnicima), očito je kako je upravo Vilović imao jednu od ključnih uloga u odugovlačenju izručenja Perkovića i Mustača, unatoč zahtjevima Njemačke da se proces ubrza. To, naravno, ne čudi jer ipak je riječ o Vilovićevim bivšim šefovima čije je naredbe toliko puta poslušno i zdušno obavljao. Hrvatska ih je, podsjetimo, uz neuvjerljiva objašnjenja Vlade koja, logično, nije htjela izručiti one koji su im u nasljedstvo ostavili sve što danas posjeduju i znaju, tri dana prije ulaska u Europsku uniju zaštitila, ograničivši primjenu Europskog uhidbenog naloga samo na kaznena dijela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine. Tko će koga štititi nego – svoj svoga! Međutim, nakon oštrih tonova razmijenjenih s Europskom komisijom, nalog se potpuno počeo primjenjivati prvim danom 2014. godine.
Kao točka na i u ovoj skandaloznoj priči koja se veže za hrvatsku diplomaciju, upravo je njezina šefica, ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić iz obitelji Aranđelović koju hvali i sam Vojislav Šešelj.
Temeljem svega navedenog, jasno je kako je u ”hrvatskim” diplomatskim redovima i više nego očito širenje prosrpskih ideja kroz krinku borbe za hrvatske nacionalne interese. To je postala praksa, umjesto da upravo ta mjesta budu početak novih suradnji sa stranim državama, te početak gospodarskog rasta i napretka Republike Hrvatske.
Ali, uz sve navedene persone, gdje tu uopće može biti mjesta za Hrvatsku i Hrvate?
M.M./dnevno.hr
