Od 1941. do 1944. godine u Beogradu su formirana četiri koncentracijska logora: Banjica, Sajmište, Topovske šupe i Milišića ciglana. Ova mjesta stradanja nisu memorijalizirana, obilježena i zaštićena. Beograd je jedini glavni grad u okupiranoj Europi na čijem su urbanom tlu formirani konc-logori!

Interniranje određenih političkih, etničkih, vjerskih ili drugih grupa poznato je u povijesti ljudske civilizacije još od antičkih vremena. Najrazvijeniji oblik dobilo je u koncentracionim logorima između dva svjetska rata, a posebno tijekom Drugog svjetskog rata. Služili su za izolaciju, a potom i uništavanje stvarnih ili potencijalnih neprijatelja, te i nekih političkih, nacionalnih, vjerskih ili drugih grupa.

Državljani Austro-Ugarske Carevine slavenskog podrijetla za vrijeme Prvoga svjetskog rata odvođeni su u strašne koncentracijske logore u većini zemalja britanskog Commonweltha – posebno u Australiji i Kanadi. Umirali su na tisuće.

U Hitlerovoj Njemačkoj je za političke protivnike, prije svega komuniste, homoseksualce i druge, u proljeće 1933. osnovan prvi koncentracijski logor kraj grada Dahaua. Do početka rata i u ratu izgrađen je cijeli sustav od oko 800 konc-logora u Njemačkoj i u okupiranim zemljama, svi pod upravom SS-a. U logore su sustavno i planski smještani Židovi i Romi, komunisti, prisilni radnici, ratni zarobljenici, domoljubi i taoci svih vrsta. Nisu puno bolji bili niti Amerikanci i Australci sa svojim sugrađanima japanskog podrijetla, ali oni to barem priznaju.

546 potpisnika Apela srpskom narodu

U Kraljevini Jugoslaviji bilo je nekoliko gnusnih antisemitskih kampanja, jer je to bila tradicija još od Karađorđevog vremena. Najglasniji u antižidovskim ispadima bili su pripadnici „Zbora“ Dimitrija Ljotića, Nedićeve Srpske državne straže i Srpske pravoslavne crkve.

Idući stopama svojih prethodnika i povijesnih uzora, i u Drugom svjetskom ratu, mnogi srpski “popovi” imali su značajnu ulogu kada je u pitanju protežiranje fašističkih i antisemitskih ideja, organiziranje i vođenje Ljotićevih i četničkih postrojbi, kao i provođenje masovnih vješanja, klanja i smaknuća svih koji nisu podržavali velikosrpske, četničke ideje, uključujući i vlastite sunarodnjake.

Treba podsjetiti da su prva tri potpisnika (od ukupno njih 546) Apela srpskom narodu – kojim srpski narod njegovi intelektualci i uglednici pozivaju na pokornost okupacijskim vlastima i suradnju s njima – bili visoki dužnosnici Srpske pravoslavne crkve: 1. episkop niški, dr. Jovan; 2. episkop zvorničko-tuzlanski, Nektarije; i 3. episkop budimljanski, Valerijan, vikar Njegove svetosti Patrijarha. To je uzrokovalo da su se i mnogi drugi (poput: episkopa braničevskog, Venjamina; episkopa šabačkog, Simeona; episkopa moravičkog, Arsenija; episkopa zletovsko-strumičkog, Vikentija; mitropolita crnogorskog, Joanikija itd.) po logici stvari opredjeljivali na onu stranu na kojoj je bio njihov službeni vrh. Što je posebno zanimljivo, neovisno o svome ponašanju u ratu, mnogi od ovih suradnika okupatora, napredovali su u crkvenoj hijerarhiji u poratnoj, odnosno komunističkoj Jugoslaviji.

Uredbe protiv Židova i „slobodna kapija Srbije“

Patrijarh Nikolaj Velimirović je danas za SPC “svetac”, koji je tobože “robijao u Dachauu”, a od Hitlera je primio odličje! Nikolaj Velimirović je nakon pogibije fašista D. Ljotića u prometnoj nesreći na talijansko-slovenskoj granici, održao nad odrom jednosatni govor i rekao: “Plačite, dobrovoljci četnici… Dimitrije je oličenje slobode, Ljotić je slobodna kapija Srbije!”.

Vlada Kraljevine Jugoslavije 1940. (!) donijela je dvije uredbe sa zakonskom snagom protiv Židova – prvom je zabranjeno Židovima bavljenje trgovinom prehrambenim proizvodima, a drugom je uveden tzv. numerus clausus u školovanju „lica jevrejskoga porekla” (namjero su „j“ pisali malim slovom, kao što danas pišu „Banjaluka“) i radu Židova u javnim službama, uključujući naravno i vojsku.

Odmah po okupaciji i razbijanju Jugoslavije 1941. Nijemci su veoma učinkovito pristupili „konačnom rešenju jevrejskog pitanja“, a zbog vrhunske suradnje Nedića, Ljotića i dr., i brže i dosljednije nego u drugim okupiranim državama istočne Europe.

Središte stradanja Židova na prostoru Srbije bio je grad Beograd, u kojem ih je i bilo najviše. Već 16. travnja 1941. uvedena je obveza prijavljivanja Jevreja i obveza prinudnog rada, počela je pljačka židovske imovine i dr.

Upravnik Grada Beograda, Dragi Jovanović, je listu od 17.800 Židova u samo nekoliko prvih dana okupacije stavio na stol Heinricha Dankelmanna, vojnog namjesnika u okupiranoj Srbiji! To je bio moralni slom Srbije i nikad se neće „oprati“! Beograd je uskoro postao prvi Judenfrei grad u istočnoj Europi!

Poslije napada Sila osovine na SSSR, počela su hapšenja Židova i kao antifašista i talaca, i njihova likvidacija u okviru mjera odmazde.

Tijekom okupacije 1941.-1944. godine u Beogradu su formirana i radila 4 koncentracijska logora: Banjica, Sajmište, Topovske šupe i Milišića ciglana.

Ova mjesta stradanja, koje je organizirala nacistička okupacijska vlast uz bezrezervnu podršku lokalnih kvislinga, u urbanoj jezgri Beograda, nisu memorijalizirana, obilježena i zaštićena. Samo dva su, Banjički logor i Staro sajmište, gradskim odlukama 1984. i 1987. proglašena za kulturno dobro, Topovske šupe imaju samo status „prethodne zaštite“, a logor u Milišića ciglani, koja više ne postoji u fizičkom obliku, nije nikada bio predmet razmatranja i valorizacije u službi zaštite – mislite da je to slučajno ?!

Zašto Srbi inzistiraju na jasenovačkom mitu?!

Kad pročitate daljnje podatke o žrtvama četiriju beogradskih sabirno-koncentracionih logora bit će vam jasno zašto je Srbima potreban baš ovakav jasenovački mit s „milijun srpskih žrtava“.

Primjer planskog zatiranja tragova holokausta u Srbiji i obračuna srpskih kvislinga s Romima i nepoćudnim Srbima vidi se na načinu očuvanja i obilježavanja stratišta koja su bila simbol nacističkog poretka u Nedićevoj Srbiji, su prvi poslijeratni urbanistički planovi za Novi Beograd, u koje nisi uneseni ni objekti, niti kompleks Starog sajmišta. Generalnim urbanističkim planovima iz 1950., 1972. i (izmjenom i dopunom istog) 1985. prostor Starog sajmišta je bio definiran samo „kao vredna lokacija, čija će namena biti određena potrebama razvoja Novog Beograda“.

Krajem 80-ih i u prvoj polovici 90-ih, s eskalacijom nacionalizma u Srbiji, „nacionalizacijom“ srpske povijesti i revizijom prošlosti, te reafirmacijom tradicije nastaje faza potiskivanja i brisanja iz sjećanja događaja iz Drugog svjetskog rata.

Logori Topovske šupe na Autokomadi, Sajmište na lijevoj obali ušća Save u Dunav i kasarna 18. pješadijskog puka na Banjici, nešto kasnije logori na Ušću i u Milišića ciglani na Zvezdari učinili su da Beograd postane jedina prijestolnica u okupiranoj Europi na čijem su urbanom tlu formirani koncentracioni logori.

„Dušegupka“ u pretežno Židovskom logoru Zemun

U pretežno Židovskom logoru Zemun (Judenlager Semlin) na beogradskom Sajmištu, gde su bili internirani skoro svi preostali Jevreji iz Srbije i oko 600 romskih žena i djece, prvi put je za ubijanje ugljičnim monoksidom više 6.300 Židova korišten specijalni kamion zvan „dušegupka“. U ovim akcijama stradalo je više od 80% Židova s prostora Srbije, pa je okupacijska vlast sredinom 1942. mogla dojaviti u Berlin da je Srbija prva zemlja u kojoj je „jevrejsko pitanje konačno rešeno”!

Odgovornost za stradanje Židova bila je jasno podijeljena i definirana između više aktera iz okupatorskog, kvislinškog i kolaboracionističkog tabora – naredbodavci i uprava su bili u rukama Operativne grupe SS-a, Operativne komande Wermachta i IV. odjeljenja Gestapoa, a logističku podršku je pružala Nedićeva vlada, posebno Jovanović. Vujkovićeva Specijalna policija grada Beograda i njeni Sedmi i Treći odsek. Tzv. Četvrti odsek bio je većinom angažiran na otkrivanju i hapšenju Židova antifašista. Pomoć beogradskim Židovima u skrivanju pružilo je nekoliko stotina srpskih sugrađana. Oko 4500 Židova, prije svega članova KPJ i SKOJ-a, organizirano je završilo u redovima partizanske vojske ili među (su)radnicima NOP-a na terenu.

Pokojna hrvatska povjesničarka Ljubica Štefan, koja je od Države Izrael primila visoko odličje „Pravednik među narodima“, u svojem radu „Antisemitizam u Srbiji u vrijeme Drugog svjetskog rata“ citira Dimitrija Ljotića, koji je, veličajući Treći Reich, izjavio: „Hitler je oruđe božjeg promišljanja“, a veliki broj srpskog svećenstva bio je član njegove fašističke organizacije „Zbor“.

Zabačena srpska sela – jedina skloništa

Srpski fašistički logori Banjica i Sajmište bili su masovne tvornice smrti, tako da je već sredinom 1942. SS-ovac Harald Turner izvijestio: „Srbija je zemlja u kojoj je pitanje Židova i Cigana riješeno, ostalo je još samo pitanje vlasništva“, a šef njemačke Službe sigurnosti u Srbiji, A. Schafer pohvalio se: „Beograd je jedini veći grad Europe koji je u potpunosti očišćen od Židova, postao je Judenfrei“.

Jedini preživjeli Židovi u Srbiji bili su oni, koji su ostali neotkriveni u zabačenim srpskim selima kod seljaka koji su ih sakrivali. U svojoj pismenoj izjavi poslije rata jedna od tako preživjelih Židovki kaže i ovo:

„Četnici (tog srbijanskog tzv. ‘antifašista-prvog gerilca porobljene Europe’) Draže Mihailovića u tom kraju gonili su Jevreje bez milosti, naročito četnički odredi koji su dolazili sa Ravne Gore od kojih smo se morali kriti kao od Nemaca…“.

Najveći dio srpskih Židova ubijen je u logoru Sajmište. Točnih podataka nema, dokumentacija skoro da i ne postoji, ali se pretpostavlja da je broj židovskih žrtava najmanje 11.000. Logor je formiran na lijevoj strani Save kod željezničkog mosta na ulazu u Beograd, gdje su se nalazili paviljoni predratnog Beogradskog velesajma, pa odatle i naziv Sajmište. To zemljište, tada pusto, nenaseljeno i močvarno, bilo je dio teritorija NDH – nekoliko kilometara od Zemuna, pa su Nijemci tražili da im se ustupi što je vlast i učinila i jedini put kad su ustaše došli blizu ograde logora bilo je kad su sa Fruške Gore dopratili ostatke srpskih svetaca (!)… S obzirom da se o logorima Banjica i Sajmište zna puno detalja, navest ćemo samo kraće podatke o njima, a podatke o druga dva logora koje je država Srbija skrivala, opisujemo opširnije.

Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije poslije kratkog rata, Nijemci prvo preuređuju Sajmište u zatvor, a potom 1942. pretvara se u konc-logor. Ovaj logor koristio se za ubijanje: Židova, Roma, nepoćudnih Srba, zarobljenih partizana i ostalih protivnika režima, uglavnom iz Beograda, koje je kolaboracionistička srpska vlast uhićivala i slala u logor.

Procjenjuje se da je kroz logor prošlo oko 100.000 zatvorenika, od kojih su mnogi odvedeni u druge logore po okupiranoj Europi, dok je izravno u logoru ubijeno oko 48.000 zatvorenika. Logor je radio sve do rujna 1944. Broj žrtava odredila je Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača koja je objavila svoj Izvještaj br. 87 u listopadu 1946. Spomenik srpskim (!) žrtvama iz koncentracijskog logora Sajmište postavljeno je 21. travnja 1994., dok spomenik ostalim (Židovima, Romima i dr.) žrtvama ovog logora još ne postoji (!!!) – o tome četnici Nikolić, Vučić i Vulin ništa ne govore, baš čudno.

Konc-logor Banjica osnovan je u srpnju 1941., a zatvoren je u rujnu 1944. na prostoru vojarne Jugoslavenske vojske u Srbiji. Logor je imao dvije sekcije, u jedna u nadležnosti Srpske policije Beograda, dok je drugi dio bio u nadležnosti Gestapoa. Prvi zatvorenici dovedeni su 9. svibnja 1941. i zatvorenici su bili Židovi, Romi, a od 1941. kada je Beograd proglašen Judenfrei, uglavnom protivnici Nedićevog režima, većinom zarobljeni partizani i srpski komunisti. Banjica je bio i sabirni i egzekucijski logor. Mnogi zatvorenici iz Banjice bili su prebačeni u druge koncentracijske i radne logore koje su Nijemci držali pod svojom kontrolom u okupiranoj Europi. Broj žrtava procjenjuje se na između 27.000 do 80.000, no broj nikada neće biti poznat zbog toga što je mnogo dokumentacije bilo uništeno 1943., a i mnoga tijela koja su bila pokopana na području logora bila su prebačena na druga mjesta ili su bila uništena.

Logor Topovske šupe i molba šefa Gestapoa

U logor Topovske šupe odvođeni su beogradski Židovi i gotovo svi Židovi iz Banata, pohapšeni sredinom kolovoza 1941., a u logor na Banjici svi zarobljenici s prostora Srbije, strijeljanja su obavljana uglavnom u Jajincima (tamo je ubijeno oko 30.000 ljudi).

U poslijeratnoj povijesti Jugoslavije logor Topovske šupe ostao je izvan registra nacističkih logora, nikada nije proglašen kulturnim dobrom kao memorijal pa za prodaju zemljišta sredinom 2000-ih nije bilo pravnih prepreka.

Sedam dana nakon kapitulacije, 21. na 22. travnja 1941., u Beogradu je ubijen neki njemački vojnik, poslije čega je uspostavljena Specijalna policija. Odmah je počela priprema za odmazdu, strijeljanje, popis 11.000 Židova koji je Dragi Jovanović stavio na stol Heinricha Dankelmanna. Zbog toga što su Beograđani masovno “cinkarili” svoje sugrađane Židove, taj je popis proširen na gotovo 18.000 imena!

Stoga, šef Gestapoa za Beograd putem plakata “moli građane da ubuduće više ne denunciraju komisije jer nemačka policija ne uspeva da obradi prispele podatke”. Na osnovi predanog popisa Židovi su hapšeni, odvođeni na Autokomandu i strijeljani. Danas tamo, u Topovskim šupama, postoji minijaturna tabla kao spomenik stradalima.

Od kolovoza 1941. godine, za svega nekoliko mjeseci postojanja, iz Topovskih šupa u smrt je poslano gotovo cjelokupno muško židovsko stanovništvo Beograda i Banata, oko 5 do 6 tisuća ljudi, i oko 1500 Roma.

Premještanje spomen-ploče na Bulevar revolucije

Nastojeći potisnuti sjećanja obitelji žrtava i svjetskih povjesničara početkom devedesetih, je spomen-ploča umjesto na Autokomandu postavljena na Bulevar revolucije, mjesto je konačno obilježeno na ogoljenom zidu s ruba nekadašnjeg logorskog kompleksa tek 27. siječnja 2006. godine, na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Međutim, u to vrijeme, parcele između Tabanovačke ulice, Trga oslobođenja i autoceste već su dobile novog vlasnika, a planovi izgradnje poslovnog i „šoping“ centra već su bili u pripremi. Investitor se obvezao da će “pri izgradnji ‘šoping’ centra ‘Delta’ planer na dostojan način obeležiti mesto gde se nalazio logor”.

Ministarstvo rada i socijalne politike, zaduženo za obilježavanje mjesta stradanja na teritoriju Republike Srbije, objasnilo je tada da se novi vlasnik zemljišta “samoinicijativno obavezao da će nakon završetka građevinskih radova, u okviru šoping kompleksa urediti spomen obeležje i tamo postaviti spomen ploču”.

Tako je Srbija privatnoj tvrtki time ustupila ne samo prostor nekadašnjeg logora nego i nadležnosti za osmišljavanje i održavanje jednog memorijalnog mjesta.

Nedavno su planovi za rušenje građevina iz vremena nacističkog logora ponovo isplivali u javnost. Veleposlanik Izraela u Beogradu Josef Levi tom prilikom je upozorio (da „upozorio“, ne „zaprijetio“ kao što E. Zuroff svako malo iz udobnog beogradskog stana prijeti Hrvatskoj!) da bi trebalo dobro razmisliti prije nego što buldožeri unište autentično mjesto tog logora iz jeseni 1941. godine, “da se sutra ne bismo kajali”. Država Srbija se još uvijek nije oglasila!.

Logor u Milišićevoj ciglani

Logor u ciglani Milišić na Zvezdari u Beogradu svojevrsni je nasljednik logora na ušću Save u Dunav, na prostoru gdje se danas nalaze Muzej savremene umetnosti i veliki trgovinski centar. Logor na Ušću je u listopadu 1940. podignut kao prihvatni logor za Nijemce („folksdojčere“) iz Besarabije i Sjeverne Bukovine. Poslije okupacije Jugoslavije na tom prostoru izgrađen je OT Sammellager, u koji su prebačene grupe zatočenih partizana iz obližnjeg Prihvatnog logora Zemun na Beogradskom sajmištu, pa su u njemu okupljani regruti, bosanski Muslimani i Albanci, za 13. SS diviziju „Handžar“, a poslije kapitulacije Italije pretvoren je u Prolazni logor Dulag 172, Semlin za zarobljene talijanske i sovjetske vojnike, partizane, avijatičare oborenih američkih i britanskih bombardera. U teškom savezničkom bombardiranju Beograda i Zemuna, u travnju 1944., poginulo je stotine zatočenika, a logor na Ušću gotovo uništen.

Preživjeli zarobljenici iz logora na Ušću prebačeni suu u novi logor – Dulag 172, Belgrad – u ciglani Milišić na Zvezdari. U logoru su uglavnom internirani zarobljeni partizani i njihovi simpatizeri iz istočne Bosne, Srijema, s Banije i Korduna, iz Dalmacije i drugih krajeva. U posebnom dijelu logora internirani su zarobljeni vojnici Crvene armije i grupa vojnika i oficira Srpske državne straže uhvaćenih kao dezerteri, te veći broj talijanskih ratnih zarobljenika koji su imali relativnu slobodu kretanja. Prosječno je u logoru bilo više od 500 zarobljenika, a ukupno je kroz njega prošlo nekoliko tisuća ljudi.

Logor u ciglani Milišić je bio podijeljen na tri dijela – za ranjenike, za muškarce i za žene. Zatočenici su imali status ratnih zarobljenika i na odjeći su imali oznaku „KG“. Životni uvjeti u logoru su bili teški, ishrana i smještaj vrlo loši, održavanje higijene gotovo nemoguće, raširene su bile razne bolesti, velika iscrpljenost i smrtnost logoraša, a zatočenici izloženi čestim šikaniranjima i premlaćivanjima.

Muški zatočenici iz logora na Zvezdari upućivani su svakog dana na težak fizički rad, na istovar vagona, kopanje rovova i tunela i na rašćišćavanju ruševina i otkopavanju žrtava savezničkih bombardiranja Beograda. Hrabriji Beograđani su samoinicijativno pomagali zatočenike, prilikom sprovođenja beogradskim ulicama građani su izmučenim zatočenicima dobacivali hranu ili cigarete, a poslije odnosili i u logor. Simpatizeri NOP-a su prikupljali hranu za zatočene partizane i dostavljali je u paketima na imena tajno dobivena iz logora, organizirali ih i povezivali s pripadnicima NOP-a u Beogradu, i organizirali bjegove iz logora, prihvačali u ilegalnim stanovima i upućivali u partizanske odrede.

Najveći dio zatočenika je upućen u zarobljeničke logore u Njemačkoj, a veća grupa zatočenika je odvedena u Zagreb i razmijenjena za zarobljene njemačke oficire.

Logor u ciglani Milišić je „zatvoren“ krajem listopada 1944., uoči borbi za Beograd.

Autor: Ž.O./7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save