Tekuća parlamentarna kriza je proizvod potrošenog političkog sustava
Ako se sadašnja parlamentarna kriza koja se ogleda upitnim kvorumom da bi Hrvatski sabor mogao normalno funkcionirati, odnosno donositi zakone, stavi u širi politički kontekst funkcioniranja države, onda se nameće logično pitanje je li postojeći politički sustav potrošen, pa treba tražiti nova suvremenija rješenja primjerena demokratskoj praksi i hrvatskoj državnopravnoj tradiciji.
U razmatranju ovog unutranjepolitičkog problema valja poći od činjenice da je Hrvatska dosad imala praktički dva Ustava. Prvi tzv. „Božićni Ustav“ usvojen je u okolnostima kad Hrvatska još nije bila priznata kao međunarodno pravni subjekt, a bila je suočena s velikosprskom agresijom i s međunarodnom zajednicom koja je, uz časne iznimke, pretežito težila očuvanju Jugoslavije. Takav Ustav je u to doba bio potreban, pa čak i s preambulom koja se pozivala na ZAVNOH, da bi se pariralo optužbama iz svijeta o slijednici NDH. Moderna hrvatska država je međutim stvorena u krvi Domovinskim obrambenim ratom kad su se Hrvati prvi put nakon 1.102 godine borili za vlastite nacionalne i državne interese. U tom Ustavu kojega su nazivali „polupredsjedničkim“ predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman imao je velike ovlasti. To je u takvim okolnostima bila i shvatljivo, čak štoviše potrebno, jer je sudbina hrvatske državnosti s nametnutim ratom bila upitna. U toj borbi za osamostaljenje u nekim elementima narodna volja išla je čak ispred predsjednika države. Dovoljno je podsjetiti da su vojarne i skladišta oružja okupatorske JNA osvajali lokalni krizni stožeri unatoč zabrane predsjednika Tuđmana za takve akcije. Kad je velikosrpska agresija konačno „Olujom“ doživjela vojni i politički poraz u mirnodopskom periodu u takvom „polupredsjedničkom sustavu“ predsjednik Tuđman nije iskoristio ovlasti da provede lustraciju i da se obračuna s kriminalnom privatizacijom i pretvorbom, a niti je poduzeo korake da se Ustav prilagodi promijenjenim .društvenim i političkim uvjetima.
Nakon njegove smrti to nije učinio ni tandem Mesić-Račan koji su se u promjeni Ustava sukobili oko ovlasti predsjednika Republike i premijera. Tadašnjim ustavnim promjenama koje je forsirao Ivica Račan Hrvatska je dobila praktički novi Ustav kao hibridni parlamentarni model u kojemu čelnik vladajuće stranke ili koalicije ima praktički ovlasti kancelara. Kako je to izgledalo moglo se vidjeti na primjeru samog Ivice Račana, potom Ive Sanadera, a zatim Jadranke Kosor, te konačno Zorana Milanovića. Tihomir Orešković ima samo ograničenu kancelarsku vlast, jer uz legalnost nema potreban legitimitet. Najočitije se to, međutim, pokazalo u slučaju Ive Sanadera koji je tek pod vanjskim pritiskom morao dati ostavku, budući da ga se zbog nametnutog autokratskog vladanja nije moglo smijeniti u redovnoj parlamentarnoj proceduri. Ekonomskom politikom tih stranačkih autokrata s kancelarskim ovlastima zemlja je dospjela u dužničko ropstvo, a mladi ljudi zbog nezaposlenosti moraju iseljavati. U tom Račanovom Ustavu predsjedniku države ostavljen je jedino nadzor nad vojskom, obavještajnim službama i suodlučivanje u vanjskoj politici. Treba podsjetiti da je na posljednjim predsjedničkim izborima Ivo Josipović izišao s prijedlogom novog Ustava koji bi njemu kao predsjedniku dao veće ovlasti, što se srećom nije dogodilo, jer je tijesno izgubio od nove predsjednice. Ona je pak s nekoliko poteza, od kojih je najsvježiji spor oko smjene dosadašnjeg čelnika obavještajne službe SOA, dovela u pitanje dvojbenost postojećeg Ustava.
Očito je dakle da je hrvatska politika suočena s izazovom temeljite promjene političkog ustrojstva, jer je postojeći sustav jednostavno potrošen. To se posljednjih godina iskazuje osnivanjem novih stranaka i političkih opcija, a kulminacija tog trenda je upravo pojava MOST-a nezavisnih lista i sadašnja kriza upravljanja državom na tankoj saborskoj većini. Nažalost ne postoji institucionalna snaga koja bi u postojećim okolnostima mogla pokrenuti postupak promjene Ustava, jer to pravo isključivo imaju jedna petina zastupnika u Hrvatskom saboru, predsjednik Republike i Vlada.To je pravo osporeno biračima, iako bi ga oni trebali imati u skladu s člankom 1. Ustava koji kaže da „vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih građana“. Već po toj definiciji u novom Ustavu trebalo bi osnažiti instituciju referenduma koja je raznim Šeksovim manipulacijama obesnažena.
Novi Ustav trebao bi konačno vratiti državnopravnu snagu narodu, odnosno Saboru kao najvišem narodnom predstavništvu. Prije toga trebalo bi održati referendum o pitanju jesu li građani za predsjednički ili parlamentarni ustroj državne vlasti. Sadašnja struktura vlasti ne odgovara raspoloženju i zahtjevima biračkog tijela, je je Hrvatski sabor danas potpuno marginaliziran, budući da djeluje kao udruga postojećih partija koje se međusobno dogovoraju o državnoj politici štiteći svoje interese, a ne interese općeg dobra. Postoji niz drugih instituta koje bi trebalo preispitati i usvojiti u novom Ustavu, kao što su politički sustav koji bi trebao ograničiti broj stranaka, regionalno ustrojstvo države, vodeći računa o povijesnom naslijeđu, uvođenje drugog doma s obzirom na regionalnu raznovrsnost, kraći mandat predsjednika Republike koji ne mora trajati pet godina, njegove ovlasti i odgovornosti (protokolarne ili predsjedničke), veći značaj referenduma, izbor narodnih zastupnika većinskim a ne razmjernim modelom, izravno biranje najviših dužnosnika na svim razinama vlasti, broj zastupnika u Saboru, ukidanje privilegija zastupnika, itd. Naravno, to su samo neke od tema koje bi se postavile pred javnost prije nego što bi nacrt novog Ustava bio predstavljen. U svakom slučaju što se prije u političkoj eliti, ako je toga svjesna, shvati da je postojeći politički sustav potrošen, to će biti manje ovakvih kriza kakvih smo svjedoci u posljednje vrijeme.
Vjekoslav Krsnik
