Tko je gdje, kada i zašto amnestirao bivše Udbaše?
Jedan hrvatski tjednik na veliko i na široko donio je ekskluzivnu reportažu o tome kako su pripadnici bivše Udbe sve do 1990. prisluškivali razgovore kardinala Franje Kuharića i Franje Šepera te brojnih drugih biskupa i to nigdje drugdje nego na Kaptolu, sjedištu Zagrebačke nadbiskupije.
Uz pomoć nekoliko zavrbovanih svećenika potajno su ozvučili najznačajnije prostorije te danonoćno pratili razgovore najviših prelata. O tome se dosad samo „šuškalo“, ali sada su čini se prvi put javno iznijete činjenice. Naime, Crkva u Hrvata bila je tek jedan od iznimnih „neprijatelja“ Jugoslavije i samoga zločinca Josipa Broza Tita, pa je sve trebalo „držati na oku“. A najviše su se plašili zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, danas blaženoga, a sutra svetoga Alojzija Stepinca, kojeg su najvjerojatnije i otrovali. Autor ovog priloga navodi i neka imena Udbinih funkcionara iz NR Hrvatske, poput Srećka Šimurine, Borisa Ileja, Dane Rimca, Josipa Drpića, Dušana Dekanića, Stanka Jurasa, Jove Miloša i drugih.
Međutim, zanimljivo je da kad se javno i obznane ovakve teme, o kojima inače „svi sve znaju“, nema gotovo nikakvih reakcija. Strah je očito još uvijek prisutan, baš kao i ona čuvena krilatica – „Udba sve dozna!“.
Pa, ako je dugogodišnja Udbina djelatnost bilo zločinačko, odnosno kriminalno djelo, a bilo je, nije dovoljno samo ukazivati na ono što su radili, već prije svega nas zanima: što se dogodilo sa svim tim Udbašima i njihovim doušnicima nakon stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države (nije valjda da su baš svi umrli), jesu li neki od njih nastavili svoju krvavu rabotu i u hrvatskoj državi, a ako jesu, a jesu, na kojim sad zadacima rade, koga prisluškuju i gone, tko su im novi naredbodavci te ono najvažnije: je li i te ljude netko kao veliki broj srpskih četnika amnestirao (gdje i kada?) i zbog čega se nitko ne usudi protiv njih pokrenuti kazneni progon? To tim više što se zna da onaj tko je radio u tim službama do smrti ostaje vjeran ovoj zločinačkoj organizaciji (jednom Udbaš, uvijek Udbaš). Pored toga, bilo bi dobro znati, tko je sve od bliže ili daljnje rodbine samo nastavio gdje su mu otac, brat, pa i majka – stali.
Nije istina da se za osudu komunističkih zločinaca treba čekati „sto godina“, pa da se javno objave njihova imena i nedjela, dok se za masu njihovih nevinih žrtava zna (imena i prezimena), ali na žalost još ne i za sve.
Neki sumnjaju da se Udbaške metode i danas na ovaj ili onaj način primjenjuju, s novim ili starim kadrovima. (Istina, sada se to radi tzv. suvremenim metodama.). Oni koji se i dalje bave tim prljavim poslovima možebitno će reći da „to nije istina“, ali to je isto tako kao da lopova pitate je li kriminalac gotovo svatko će vam reći da – nije.
Čudno je i to da u Hrvatskoj još nema ni nekog dokumentarnog, a kamoli igranog filma koji bi nam na ovaj ili onaj način prikazao rad bivših Udbaša, iako je u svijetu već snimljeno i prikazano na tisuće filmova o tajnim i inim agentima.
Ne, to nije slučajno, kako se možebitno na prvi pogled čini!
Mladen Pavković
Izvor: hrsvijet.hr
