HDZ-ova suicidna politika
Nakon Karamarkove ostavke bilo bi prijeko potrebno provesti sustavniju analizu njegovih pogrešnih poteza.
Dočekali smo i taj trenutak. Obožavani i glorificirani mili vođa svih hadezeovaca podnio je neopozivu ostavku. Nakon što je u proteklih šest mjeseci provodio politiku osobnih interesa, a svojim biračima obećavao Hrvatsku pretvoriti u zemlju kojom teku med i mlijeko, Karamarko se konačno suočio s krutom političkom stvarnošću.
HDZ-ova vrhuška je nepromišljenom političkom praksom rehabilitirala sve gluposti i mizerije koje nam je u protekle četiri godine ostavila u amanet Vlada Zorana Milanovića. Nakon petomjesečnih natezanja, svađa i previranja, stekao se dojam kao da nam je bilo bolje u vrijeme četverogodišnje vladavine lijeve koalicije koja je na parlamentarne izbore u studenom prošle godine izišla s mitskim sloganom «Hrvatska raste». HDZ je na izborima ostvario jedan od najgorih rezultata u povijesti svoga postojanja. Od totalne blamaže Karamarka je spasio karizmatični moralist Božo Petrov odlučivši da će ipak koalirati s HDZ-om uz uvjet da predsjednik Vlade bude nestranačka osoba iz područja struke. Nevjerojatno je kojom su se lakoćom dogovorili Tomislav Karamako kao vođa Domoljubne koalicije i Božo Petrov kao čelnik građanske liste Most u pogledu imenovanja Tima Oreškovića, uglednog menadžera iz izraelske farmaceutske firme Teva, za predsjednika hrvatske Vlade. Bio je to zapravo Karamarkov prijedlog koji su «mostovci» velikodušno prihvatili ne sluteći da će nakon pet mjeseci natezanja ostati jedini branitelji Vlade u koju gotovo nitko više nije imao povjerenja u Hrvatskoj. Paradoksalno je da je ta ista vlada u Bruxellesu imala kontinuiranu podršku.
Nakon Karamarkove ostavke bilo bi prijeko potrebno provesti sustavniju analizu njegovih pogrešnih poteza. O razlozima Karamarkova fijaska na parlamentarnim izborima već sam pisao u više navrata. Bilo je iluzorno očekivati da će HDZ u koaliciji s konzervativnim strankama pod plaštem domoljublja dobiti izbore s listom recikliranih, korumpiranih bivših ministara iz Vlade najpoznatijeg Hrvata u Rementincu. Reciklirani sanaderovci nisu bili jedini razlog neočekivanoga neuspjeha na parlamentarnim izborima. Drugi glavni razlog je što Karamarko nije poštivao struku, na kojoj je uporno inzistirao prije izbora, pa nije uvrstio na listu za Sabor kompetentne osobe iz HDZ-ovih odbora. Slično je ponovio pri imenovanju ministara u koalicijskoj Vladi. Ispostavilo se da je neprimjereno nasanjkao osobe iz struke uzurpiravši ih samo kao instrument dolaska na vlast. Nakon imenovanja koalicijske Vlade s Mostom u javnosti je prevladavalo mišljenje da nikada nismo imali tako nestručne i nekompetentne ljude na odgovornim pozicijama. Sve se svelo na politiku instaliranja poslušnika sa svrhom da se državni interesi, definirani kao opće dobro, podvrgnu ostvarivanju individualne koristi. U kardinalne pogreške Karamarkove vladavine svakako treba ubrojiti distanciranje od struke i kompetentnosti koje je izišlo na vidjelo u suradnji s uglednim njemačkim ekonomskim institutom IFO. Umjesto struke Karamarko se oslanjao na prozirnu demagogiju postavivši za savjetnike nesposobne piarovce, predvođene Damirom Jugom i Božom Skokom koji su već poslovično postali poznati po lošim uradcima u predizbornim kampanjama. Primarna je zadaća Karamarkovih piarovaca bila pomoću kontroliranih medija uvjeriti hrvatske građane da žive bolje nego u vrijeme vladavine Zorana Milanovića. Nisu imali težak zadatak s obzirom da će Milanovićeva Vlada ostati zapamćena kao rekorder recesije koja je opustošila hrvatsko gospodarstvo.
U Karamarkove smrtne grijehe treba ubrojit i sukobe s premijerom Oreškovićem oko imenovanja u sigurnosnim službama i policiji što je samo povećalo nepovjerenje građana prema «prvom Potpredsjedniku Vlade» koji je postao uvjerljivo najnepopularnija osoba u državi. Svaki njegov nastup u medijima bio je novi kamenčić na vagi njegove nepopularnosti. Karamarkova nepromišljena odluka da na stranačkim izborima za čelnika bude jedini kandidat, bila je dolijevanje ulja na vatru njegove omraženosti. Kod građana se još više povećalo nepovjerenja u demokratsku intenciju čovjeka koji prošao najveće promjene svjetonazora, ali je pri tome vjerno i pokorno služio vođama koji su ga instalirali na hrvatsku političku pozornicu. Siroti je Karamako živio u uvjerenju da će mu stranački podanici biti vjereni poslušnici kao što je on osobno služio Mesiću i Manoliću.
Popularna afera «Konzultantica» potvrdila je da Karamarka nije mimoišao hud usud «milih vođa» kojima se politika krojila u krevetu kao što su bili slučajevi brojnih «ljepotica» u politici poput Imelde Marcos, Farah Pahlavi, Marie Antoinette. Povijesna naracija o “Eleni” dobila je i svoju neobičnu hrvatsku verziju što će Frljić i ekipa vješto iskoristiti za aktualizaciju Euripidovih “Trojanki”, naravno bez ijedne Euripidove rečenice, ali s Karamarkovim govorima sa stranačkih skupova.
Većinu vremena turbulentne krize Vlade i izglasavanja nepovjerenja premijeru Oreškoviću proveo sam po konferencijama na međunarodnim znanstvenim skupovima. Kolege iz europskih zemalja permanentno su me bombardirali pitanjima da im pokušam objasniti neobjašnjivo: kako je, naime, moguće da isti ljudi koji su izabrali Vladu ruše tu istu Vladu nakon pet mjeseci, bez ikakvog suvislog razloga i obrazloženja. Nije tu bilo nikakve mogućnosti objašnjenja osim deskripcije Karamarkove nepromišljene volje za moći koja se na kraju ispostavila kao najveća iluzija. Paradoksalno je da je Karamarko, nakon što je ostao suočen s totalnim porazom, okrivio svoje potencijalne koalicijske partnere da nisu ispunili obećanja koja su dali. Ekipa profesionalnih trgovaca u politici od Pupovca do Bandića ipak se odlučila za opciju raspuštanja Sabora, jer su procijenili da će u vremenu krize i dezorijentacije možda ušićariti više nego što sada imaju. Mogućnost pregovora nakon izbora otvorit će im očito više mogućnosti trgovanja nego što sada trenutačno imaju. Valjda je nakon pada i Karamarko konačno shvatio da je osim trgovine u politici potrebno imati minimum povjerenja, održati zadanu riječ te da politička «pješadija» nije jedina koja bi trebala poštivati Kantovo načelo zadane riječi.
Odlaskom Karamarka morali bi otići sve njegove brojne ulizice i slijepi poslušnici iz Predsjedništva HDZ-a koji su do jučer bili na liniji beziznimne poslušnosti, a danas mu pragmatično okreću leđa. Sjetimo se samo kako je HDZ-ova vrhuška reagirala na pismo HDZ-ovih europarlamentaraca u kojem su dali svoju podršku premijeru Oreškoviću nakon što je HDZ-ovo Predsjedništvo odlučilo da se krene u opoziv Oreškovića. Teško je očekivati da će netko od tih brojnih klimavaca, koji su podržali trku s jednim konjem za izbor šefa HDZ-a iz sjeverno-korejske perspektive, razraditi program demokratske orijentacije koji će steći povjerenje birača na izvanrednim izborima za koje krivnju snosi jedino HDZ. HDZ-ove melodije «u molu» vrlo vjerojatno će biti žestoko kažnjene na sljedećim parlamentarnim izborima. No, da bi šteta bila što manjih razmjera, potrebno je za šefa HDZ-a izbrati osobu koja će konačno počistiti Augijeve staje na Trgu žrtava fašizma, zatrovane korupcijom i kriminalom.
Dok ovo pišem, održava se međunarodni znanstveni skup na dubrovačkom «Interuniverzitetskom centru» «Filozofija religije danas». Protestantski prijatelji iz njemačke akademske zajednice burno su sinoć proslavili s nama Hrvatima veličanstvenu pobjedu nad europskim prvacima na Europskom nogometnom prvenstvu. Pridružili su nam se kolege iz Sarajeva i Tuzle unatoč ramazanskom postu. Ponovno smo se suočili s fenomenom neobjašnjivoga pri pokušaju objašnjenja, zašto, naime, «hrvatski huligani» stvaraju toliko problema njihovoj repki koja trenutačno igra najljepši nogomet u Europi. Najviše pitanja odnosilo se na famoznog «Kuma» Hrvatskog nogometnog saveza. Kad sam im rekao da je trenutačni izbornik hrvatske repke marioneta neuništivoga «Kuma», samo su se nasmijali i protumačili to kao dobru zezanciju. Pokušao sam pobjedu protiv španjolske furije također objasniti kao slučajnu. Kako inače interpretirati činjenicu da izbornik u tako važnoj, presudnoj utakmici izostavi pet standardnih igrača «hrvatskoga Elfa», a istodobno postavi dvojicu Dinamovih mladića koje HNS-ov «Kum» trenutačno želi prodati u ligi petice. U Hrvatskoj je danas sve nekako slučajno, od države do tehničke Vlade i uspjeha nogometne repke, postojana je jedino Moira koja vuče nepredvidive poteze poput naše pobjede nad Španjolcima.
U subotu, 25. lipnja, Dan državnosti proslavit ćemo s protestantskim prijateljima u Međugorju. Svjetski stručnjaci za filozofiju religije, Ingolf Dalferth, Jörg Dierken, Elisabeth Gräb-Schmidt, Hans-Peter Grosshans te njihovi bliski suradnici i suradnice, žele upoznati i ovaj neobični «katolički fenomen hodočašća» koji ne postoji u njihovoj religijskoj životnoj formi. Najvjerojatnije neće biti nikakvih obraćenja, svratit ćemo samo na janjetinu u popularni restoran «Udovice» na pola puta između Međugorja i Mostara.
Napominjem da današnji Dan antifašističke borbe ne slavimo, nego intenzivno radimo. Neće biti nikakvih druženja navečer da nas se ne bi pogrešno interpretiralo. Moj stav u tom pogledu ostao je jasan: «Antifašizam? Ne, hvala, bilo je dosta!»
Autor: Jure Zovko / 7Dnevno
