Možda se Hrvatima napokon otvore oči?
Nogomet je jedino što Hrvati razumiju. Dvadesetdvoje ljudi koji se fizički nadmeću za posjed lopte. Onda se dva milijuna Hrvatica i Hrvata smjesti ispred malih ekrana, zaogrne se hrvatskom trobojnicom, neki si namažu lica tim bojama, navuku kape, naoružaju se pivskim bocama i rekvizitima te prakticiraju – “domoljublje”.
Kad bi se upola tolikog vremena, koje se troši na nogomente analize, sastav reprezentacije, prepucavanja trenera, igrača i nogometnih dužnosnika, kad bi se četvrt vremena posvećenog analiziranju koeficijenata koje nude kladionice, utrošilo u razmišljanje o pokretanju nekakvog obrta, o mogućnostima uštede pri kućanskoj potrošnji ili bilo kakvom osobnom poslovnom ili stručnom usavršavanju, odnosno napretku, Hrvatska bi preko noći postala najuspješnija zemlja svijeta. No, kruha (očito) ima, dakle, nedostajalo je samo igara.
Incident izazvan od splitskih plaćenićkih pojedinaca koji se dogodio na nogometnoj utakmici između Hrvatske i Češke je nešto najbolje što se moglo dogoditi. Zašto? Isto kao što je Domovinski rat najbolja stvar koja se dogodila Hrvatskoj – jer – da Srbijanci nisu balvanizirali ceste, da srpski tenkovi “jugoslavenske narodne armije” nisu počeli pucati zajedno sa srpskim jurišnicima, mi bismo vjerojatno i dalje pušili priče o klasnoj jednakosti i bratstvu i jedinstvu. Nažalost, mi bismo trpjeli i balvane i tenkove i metke i klanja da se 13. svibnja 1990. na Maksimiru nije dogodilo ono što se dogodilo između Dinama i Crvene Zvezde. Hrvati su kroz nogomet shvatili što im spremaju “srpska braća”. Kao i onda, možda se Hrvatima napokon otvore oči.
Čudno je hrvatsko pamćenje! Pamte rezultate i strijelce nogometnih utakmica u protekla dva desetljeća, a ne pamte Jovanovića koji se skoro četiri godine iz petnih žila trudio rashrvatiti hrvatski nogomet i “isušiti (hrvatsku) močvaru”. Pamte zgoditke koji su doveli do bronce iz 1998. kao što pamte vlastite rođendane, a ne pamte Zorana Stevanovića (po nalogu Milanovića i Jovanovića) koji je uporno FIFA-i cinkao, t.j. lagao i izmišljao te pronalazio ustaštvo i fašizam (odnosno hrvatstvo) među hrvatskim navijačima. Hrvati pamte da nas je na euriopskom prvenstvu 2008. izbacila Turska, ali ne pamte da je 2015. “milicioner” Ranko Ostojić naredio i onda zataškao crtanje svastike na Poljudu.
Hrvatska bi reprezentacija mogla biti izbačena s trenutnog europskog nogometnog prvenstva. Nije dosta što je osramoćena i posramljena, već se nekoliko dana ranije govorilo da je takav izgred izgledan, a što je ministar Orepić po tom pitanju učinio? Što je učinio po pitanju svastike? Ljubitelji nogometa, dakle većina Hrvata, zaboravlja da je SDPartija pokušala ishoditi zabranu Thompsonove pjesme “Lijepa li si”, jer je po njima to pjesma “mržnje, netolerancije i ustaštva”.
Hrvatski je narod (opet) posramljen pred cijelim svijetom, a za to su krivi Hrvati i zato je ovakva sramota dobrodošla. Nema ništa loše u obožavanju i voljenju nogometa, ali samo pomračen um može dati glas na izborima onima koji se već više od četiri godine pokušavaju uništiti hrvatski nogomet.
Hrvatice i Hrvati, htjeli ste uživati u ovih nekoliko mjeseci europskog prvenstva, svi smo gajili nade da bi Hrvatska mogla ponoviti uspjeh iz ’98., možda i bolje, a sad nam prijeti izbacivanje s prvenstva koje smo toliko iščekivali. Pa, drage Hrvatice, dragi Hrvati, samo vi i dalje glasujte za Milanovića, Ostojića, Orepića, Petrova i Jovanovića – na izborima ste odabrali – no nemojte sad za ovu sportsku katastrofu kriviti nekolicinu mangupa i orjunaša, nego okrivite sebe i one koje ste VI odabrali, jer su VAŠI politički odabranici ovo osmislili i u djelo proveli.
H. Krmpotić/hrsvijet.net
