Nešto je trulo u državi Hrvatskoj
Za tren je proletio mjesec svibanj. Čini mi se da je to bio najsadržajniji mjesec do sada, kako u građanskom tako i u liturgijskom smislu. Ovaj liturgijski dio nije ni upola medijski popraćen kao građanski. Iz nekog razloga, vjerska pitanja, simboli, dostojanstvenici, čine da se neki ljudi osjećaju nelagodno. Baš kao i svaki put kada se moraju jasno opredijeliti za nešto.
Nelagodno im je jer je nemoguće kod određenih tema ostati nepristran. Također, u pozadini se javlja strah da će biti ukalupljeni i smješteni u neki od tabora, jer kod nas u zadnje vrijeme sve funkcionira na način – moja sloboda, mišljenje i prava nužno isključuju tuđu slobodu, mišljenja i prava. Zato je puno lakše u svemu ostati neutralan pod krinkom tolerancije. No, kakva je to tolerancija koja prihvaća, a ne razumije to što prihvaća i kojoj je nelagodno u susretu s drugačijim?
Javna percepcija ”Hoda za život” odraz je ovog stava isključivosti. Stoga, uopće ne čudi zaključak brojnih mladih intelektualaca da je zapadna civilizacija iznimno licemjerna. Do sad smo proslavili Svjetski dan mira, sjećanja na holokaust, borbe protiv raka, socijalne pravde, downova sindroma, svjesnosti o autizmu i tome slično.
S druge strane mira nema, izvršen je genocid nad kršćanima, ali negdje daleko od očiju; nezaposlenost i razlika bogatih i siromašnih je sve veća, na našim bolestima se ”masno” zarađuje, a osmišljene su sve moguće metode da se na ”vrijeme” otkrije nosi li kakav poremećaj nerođeno dijete da bi se zatim abortusom spriječilo njegovo rađanje. Država potiče umjetnu oplodnju umjesto posvajanja zbog čega brojna djeca u svom samom početku bivaju bačena u otpad, a neposvojeni uskraćeni svog mjesta u obitelji. Sažalijevamo se nad slikama djece izbjeglica dok ostajemo hladnokrvni nam slikama pobačene dječice.
Borimo se protiv Monsanta, a za kontracepciju. Žene se više nego ikada ponose svojim pravima i poznavanjem svoga tijela dok gutaju kontracepcijske pilule bez obzira na posljedice i svjesnost da zaista može drugačije. A može! Prirodno planiranje nije oružje vjerskih fanatika koji žele imati minimalno četrnaestero djece nego prilika za svakoj ženi da se istinski upozna, poštuje sebe i svoje tijelo te preuzme kontrolu. Tek tada je žena sposobna za pravi zbor.
Pravi izbor nam treba kad je u pitanju i aktualna kurikularna reforma. Jasno je da svi želimo promjene, ali ponovno površno gledamo na stvari. Vjernicima se često prigovara da su naivni i slijepo poslušni poput stada ovaca, a sada se bijesno poput krda bizona, bez imalo tolerancije, krenulo u juriš protiv onih koji navodno sabotiraju reforme. Svi oni koji su mladu Dunju proglasili heroinom i zdušno se zalagali za pravo izbora više o tom izboru ne razmišljaju kad je u pitanju obrazovanje.
Ne budimo naivni! Kao što jedna osoba nije mogla zaustaviti sudionike ‘hoda za život’ tako ni neka druga osoba ne bi mogla zaustaviti ovu reformu ukoliko se zaista radilo o nečem dobrom i kvalitetnom. Zar je reforma toliko krhka da je pala već na prvom propitivanju? Neupitno je da hrvatsko obrazovanje treba promjenu, ali ne pod svaku cijenu! Zar vas čude ovi pritisci na ekspertnu skupinu nakon štete učinjene Jovanovićevom politikom isključivosti i neustavnog nametanja? Reforma zaista mora biti cjelovita i proći svu moguću provjeru sadržaja ukoliko želimo i da potraje.
Prosvjedi povodom reforme jasan su pokazatelj stanja svijesti oblikovane isključivo politikom! Zar su u tom stanju moguće reforme?
U međuvremenu, dobro se podsjetiti na uvijek aktualnu Biblijsku riječ današnjeg evanđelja koje nam može biti misao vodilja u međuljudskim odnosima i odgovor na pitanje o pravima: ”Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.” (Mk 12, 30-31)
IVA IVKOVIĆ/MISIJA
