NIKOLA MILANOVIĆ: ČUDAN SAN – Zloduh je među nama
Usnuh jedan čudan san.
Nepoznato mjesto. Oko mene mrak. Gust i neobičan. Poput ljepljive plazme koja svakim dahom prodire duboko u pluća. I ne samo u pluća, nego u čitavo tijelo. U sam čovjekov bitak. U dušu. I obuzima je. Okreće je u smjeru u kojem čovjek nikako ne bi htio. A onda, u najcrnjoj tami, osjetih nazočnost nečeg strašnog. Zloduh. Otac laži. Čuči i kesi se. Stopio se s mrakom pa se razaznaje samo po kratkim i mutnim crvenim treptajima nečega poput očiju. I sva se strava koju je širio pretapala u čudnu plazmičnu tamu. Skupa s njom micala se i disala. A pri svakom udisaju željela je prodrijeti u mene.
Hvatao me neopisiv strah.
Odjednom se slika promijenila. Mrak se polako razišao i zrak postade čist. I pojavi se svjetlost. Dan?! Je li to još uvijek san? Ni sam ne znam. Sve je tako stvarno, ali ipak slutim da san još traje.
Počeše se redati slike. Kao na filmu. Poznati govornik pred razbješnjelom masom. Zločinac. Maše rukama i viče: ‘Niko ne sme da vas bije!’. Iz mase dopiru ovacije. Željna je krvi. U dnu slike širi se tama. Ništa ju ne priječi. I tama polako zahvaća masu, a ona sve više bjesni. Na sljedećoj slici vidim kolonu tenkova. Po njima pada cvijeće. Odmah potom vidim razoreni grad. Iznad ruševina, prkoseći, strši izbušeni vodotoranj. Pod njim nijema kolona zarobljenika odlazi u nepoznato. Stapa se s tamom koja polako preplavljuje sliku, a iz tame izranja Zloduh. Grohotom se smije. Posvuda se osjeća zadah smrti.
Odjednom bljesak! Iza njega oluja! Nestade tame. I zloduha također. Bio je nečim uplašen. Ili razbješnjen. Visoko gore, pod samim nebom, lepršala je zabranjena trobojnica. Otac laži nije ju mogao gledati. Bijesno je u prikrajku cvilio. Nažalost, brzo se vratio pa se, nečim okuražen, počeo zlurado smijuljiti. Dosjetio se jadu. I odjednom slikom krenuše tajkuni. I petokolonaši svih vrsta. I politički mediokriteti. Krenuše rušiti netom stvoreno djelo. Pohlepno se hraneći mržnjom, uništavali su sve što bi dotakli. Bez srama i stida. I s najvećim užitkom. podmuklo i prikriveno. Katkad i otvoreno. A uvijek nadojeni zloduhom. I čvrsto zgrabiše sve važne pozicije. Ali trobojnica, počupana i pokidana, i dalje je prkosno vijorila.
A onda se, još malo dalje, ukaza tisuće jama punih nevinih kostiju. Kostiju iskasapljenih i pobijenih ljudi. I nad svim jamama lebdjela je tama. I teška laž ih okivala. I nije dopuštala svjetlu da dopre do njih. Tek poneka zraka, teško se mučeći, pronašla bi put. I onda bi zvala. Nježno oplakujući zarasle ulaze masovnih grobnica, pokazivala bi put znatiželjnicima. Ali prije nego bi ju tko počeo slijediti, tama bi je prekrila.
A nad tisućama jama vidio sam sliku smežuranih ljudskih ljuštura. Onih koje su ih punile. Bijahu to prazne ljušture. Ljudske karikature. Opake i opasne. Demonske. U njima je čučalo nešto jezovito. Gledam ih kako zaneseno mumljaju molitve Zlome, kako pjevaju ode krvnicima, slaveći njihove i svoje zločine. Gledam kako ne daju žrtvama da se sastanu sa svojim imenom i da konačno počinu u miru.
A onda vidjeh kako iz smežuranih ljuštura izgmizaše liliputanci. Nakazni i vrijedni svakog prezira. Mahali su rukama nemušto nabadajući uvijek dva ista sloga. Bezbroj njih. Slijepo su slijedili demone krvavih ruku. I vidjeh kako nam obećavaju novi pakao. I gledah kako ga stvaraju. Neumorno. Iz dana u dan. Spremni na sve, jer u sebi nemaju ništa. Dugo su ruke pokrivali finim rukavicama, a sad su ih samo oprali i nastavili dalje, besramno nam se smijući u lice. Posvuda umrežene i premrežene, gledam ih kako šire nepodnošljiv zadah. Zadah je to neshvatljiv i neopisiv normalnom čovjeku. Zadah je to destrukcije, smrti i pakla. Jer bez pakla, kojeg tako predano zazivaju, ne mogu živjeti.
Vidim ih kako i danas, ispunjeni zloduhom, urlaju i viču, prozivaju i ruše. Uništavaju i gaze sve što im nije blisko. Jer to je u naravi tame. A sve što oni čine zadojeno je tamom. I kad bilo što nude, daleko su od istine, daleko od argumenta, jer to nije njihovo područje. To ih ne zanima. Svaku svoju neistinu ionako s lakoćom pretvaraju u istinu, a svaki svoj zločin u junaštvo. Mrak nutrine prikrivaju blještavilom vanjštine. Baš poput obijeljenih grobova. Mrtvih i smrdljivih. I jezovito praznih. To je praznina koja tjera u ludilo. To je ludilo koje zaziva teške posljedice i koje nas vuče u njihovo stanište. U pakao.
I vidim veliku laž. Živa je. Oni ju preuzimaju i stvaraju, a ona ih prožima. Već odavna postala je dijelom njihova bića. Stalno im je u mislima pa ju bez prestanka izvrću i mijese. Pa ju pokazuju, izvrnutu i zamaskiranu do neprepoznatljivosti. A ona im takva, neprepoznatljiva i čvrsto usidrena u svom ishodištu, Ocu laži, daje toliku moć da je niti neumoljiva snaga istine ne može suzbiti. Štoviše, istina stalno pred njom puzi i bježi. Stalno uzmiče i povlači se. I gledam Zloduha kako vuče nevidljive demonske konce. I sve mu ide od ruke. Zadovoljan je.
A onda san odjednom prestade. Prenuh se i u strahu pogledah oko sebe. O kakve li radosti, Zloduh je nestao! No radost kratko potraja, jer odmah spoznadoh da je sve drugo ostalo.
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
