Operacije tipa ”Labrador” i ”Opera” nisu prestale nakon Tuđmanove smrti
Hrvati definitivno pripadaju onoj nevelikoj skupini naroda koji uvijek iznova preispituju smisao vlastite državnosti, slično kao Škoti ili Ukrajinci. Drugi narodi o svom pravu na postojanje nikada ne dvoje te kada se države dočepaju, na daju je bez velike sile. Hrvati se naprotiv brzo zamore te stanu gledati okolo komu bi se predali na upravljanje. Zašto je tomu tako, ne bih nagađao, ali da je tako nema nikakve dvojbe jer cijela hrvatska povijest to svjedoči.
U svim razdobljima hrvatske povijesti postoji neka temeljna dvojba kroz koju se očituje ta raspolućenost u hrvatskom nacionalnom biću. Posljednjih nekoliko desetljeća na osnovu odnosa prema Tuđmanu lako je bilo prosuditi tko je doista za hrvatsku državu, a tko nije. Uz one koji se jasno izdvajaju kao pobornici tuđmanizma i one kojima samo Tuđmanovo ime tjera pjenu na usta, iskristalizirala se i treća skupina – oni koji priznaju Tuđmanu zasluge za nastanak države, ali uvijek mu nalaza i neke zamjerke, optužuju ga za ovo ili ono.
To karakteristično ”ali” čujemo ovih dana kod nekih javnika dok govore o huliganskom incidentu u Francuskoj. Taj način govora inaugurirao je portal Index , naime u komentaru na tom portalu izgred je blago osuđen, ali je prava krivnja nađena u ”huliganima u ložama”, to jest čelnicima nogometnog saveza. Tu besramnu inverziju prihvatili su i neki javnici, čelnici Mosta Božo Petrov i Vlaho Orepić te SDP-ov Igor Dragovan. Sudeći po njima, za sve su krivi Šuker i Mamić, a takozvani ”navijači” se samo na pogrješan način bore za ispravne ciljeve.
Ta trojica ljudi nikada nisu ni u čemu ništa vrijedno spomena postigli. Osim, na žalost, u politici. Šuker je jedan od najvećih nogometaša svijeta u svojoj generaciji, a Mamić je, koliko god nekomu zbog svoga balkanluka bio nesimpatičan, jedan od najuspješnijih nogometnih menadžera u Europi, dakle oni su nešto bez politike, dok gore navedeni bez politike nisu ništa. Hrvatska je tragedija u tomu što moralno-politički podobni uvijek sude sposobnima. To da je Igor Dragovan moralno-politički podoban jasno je već iz njegove stranačke pripadnosti, no moralno-politička podobnost Orepića i Petrova ukazuje na činjenicu da je Partija sebi uspješno organizirala i lažnu ”desnu” oporbu. Naime, Most listom povezuju s Crkvom i konzervativnim političkim miljeom.
Osobito je opasan Orepićev ”ali” jer je on čovjek koji upravlja policijom koja bi incidente kao što je onaj u Francuskoj trebala spriječiti. Zanimljivo je da se oglasila SOA s priopćenjem kako su oni za to da se sprema provokacija u Saint-Etiennu znali i o tomu navodno obavijestili Francuze. Priopćenje je zapravo svojevrsno sramoćenje. Kakve koristi mi imamo od toga što su oni nešto znali, a ništa nisu spriječili!? Nije moguće da stanovita skupina uličnih razbijača godinama već vuče za nos policiju i obavještajne službe, a ako je već moguće, onda je vrijeme da se zapitamo trebaju li nam uopće takve službe i čemu one služe? Nepronalaženje krivca za splitsku ”svastiku” eklatantan je primjer te službe ni ta policija nisu u stanju riješiti ni relativno jednostavne slučajeve psihološko-propagandnih napada na Hrvatsku. Ili možda ne žele?
U svakom slučaju, stanje nije dobro. Ono što se iza brda valja nadilazi značenjem i reperkusijama nogometnu igru. U pitanju je budućnost države i naše slobode. Smiješni su licemjeri koji osuđuju huliganizam, ali odmah zatim posežu za tim famoznim ”ali” i napadaju Hrvatski nogometni savez, kao da su u najmanju ruku Šuker i Vrbanović bacali baklje. Hrvatski je nogomet neusporedivo bolji i uspješniji od hrvatske politike, hrvatskog gospodarstva, hrvatske umjetnosti i da ne nabrajam dalje. Modrić, Mandžukić, Rakitić i kolege rame uz rame su s najboljima, dok su naši političari, gospodarstvenici ili umjetnici tek treća liga. HNS se sam financira, reprezentacija se redovito plasira na najveća svjetska natjecanja i tamo postiže dobre rezultate, hrvatska liga redovito izbacuje nove igrače koji igraju u najjačim europskim ligama… No, uspješnost je, izgleda, provokacija u zemlji neuspjeha.
Ali – da i ja na kraju pribjegnem jednom ”ali”- sve to ionako nema puno veze s nogometom, pozadina je politička i, recimo to jasno, protuhrvatska. Operacije tipa ”Labrador” i ”Opera” nisu prestale nakon Tuđmanove smrti, o njima ništa ne znamo samo zato što je umro onaj tko se protiv njih znao boriti.
Damir Pešorda/hrsvijet.net
