PAPA: Molitva – glavni izlaz iz zatvorenosti pojedinca i zajednice
Cjeloviti tekst Papine propovijedi:
Božja riječ u ovoj liturgiji u sebi ima jedan središnji binom: „zatvorenost“ – „otvorenost“. Ovoj slici možemo pridružiti i simbol „ključeva“, koje Isus obećava Šimunu Petru, kako bi otvorio vrata kraljevstva nebeskoga, a sigurno ne da ih pred ljudima zatvori, kao što su činili neki pismoznanci i farizeji, licemjeri koje Isus kori.
Čitanje Djela apostolskih predstavlja nam tri „zatvorenosti“: ona Petrova u zatvoru, ona zajednice okupljene na molitvu i – u kontekstu sljedećega odlomka – ona koja se odnosi na kuću Marije, majke Ivana koji se zvao Marko, gdje je Petar, nakon što je oslobođen, kucao.
U pogledu „zatvorenosti“, molitva se čini kao glavni izlaz: kao izlaz, za Zajednicu, koja riskira da se zatvori u samu sebe zbog progona i straha; izlaz za Petra, koji je već na početku svoga poslanja, povjerenog mu od Gospodina, bio bačen od Heroda u tamnicu te tako riskira smrtnu osudu. Dok je Petar bio u zatvoru, Crkva je za njega neprestano Bogu uzdizala svoje molitva. I Gospodin odgovara na tu molitvu i šalje svojega Anđela da ga oslobodi, istrgnuvši ga iz Herodove ruke. Molitva, kao ponizno pouzdanje u Boga i u njegovu svetu volju; uvijek je put izlaska iz naših zatvorenosti osobnih i zajedničarskih.
Čak je i Pavao, pišući Timoteju, govorio o svom iskustvu oslobođenja, o izlasku iz opasnosti da i on sam bude osuđen na smrt; Gospodin mu je umjesto da se to dogodi, bio blizu i dao mu snagu, kako bi ispunio svoje djelo evangelizacije naroda. Ali Pavao govori i o puno većoj otvorenosti, o otvorenosti prema obzorju koje je beskrajno prostranije: o obzoru vječnog života, koji ga čeka nakon što završi svoju zemaljsku trku. Lijepo je, zahvaljujući Evanđelju, vidjeti taj Apostolov život potpuno „u izlasku“: čitav „zacrtan prema naprijed“. Prvo kako bi ponesen od Krista – on i koji ga poznaju – a zatim kako bi se „bacio“ – da tako kažem – u njegove ruke i od Njega bio ponesem u nebeske visine, u njegovo kraljevstvo.
Vratimo se Petru. Evanđeoski izvještaj o njegovoj ispovijesti vjere i poslanja koje mu je Isus povjerio, pokazuje nam da se život Šimuna, Galilejskog ribara – kao i život svakog od nas – potpuno otvara kada od Boga Oca prihvaća milost vjere. Tada Šimun stupa na put koji je dug i tvrd, a koji će ga dovesti do toga da iziđe iz samoga sebe iz svojih ljudskih „sigurnosti“, a posebno iz svoga ponosa pomiješana s hrabrošću i velikodušnim altruizmom. Na tom svom putu oslobođenja, odlučujuća je Isusova molitva: „Ja sam molio za te, da ne malakše tvoja vjera. Isto tako odlučan je i Gospodinov pogled pun samilosti, nakon što ga je Petar triput zatajio: pogled je to koji dira srce i izaziva suze kajanja. Tada je Šimun Petar bio oslobođen iz „zatvora“ svojega ponosnoga „ja“, svojeg uplašenog „ja“, i nadišao je napast da se zatvori Isusovu pozivu da ga slijedi na putu križa.
Kao što sam već dao naslutiti, u bližem kontekstu odlomka Djela apostolskih, postoji jedna posebnost koju nam je dobro primijetiti. Kada se Petar čudesno našao oslobođen izvan Herodova zatvora, uputio se prema kući majke Ivana, zvanoga Marko. Kuca na vrata, a iznutra odgovara jedna žena po imenu Ruža, koja je Petrov glas prepoznala; međutim, umjesto da mu otvori vrata, ona u nevjerici i puna radosti, otrči kako bi o tome izvijestila svoju gospodaricu. Priča koja može izgledati smiješna i može se nazvati i ‘Ružinim kompleksom’, omogućuje nam da primijetimo atmosferu straha u kojoj se nalazila kršćanska zajednica, ostajući zatvorenom u kući; zatvorenom također i Božjim iznenađenjima. Petar kuca na vrata… (netko) gleda, tu je i radost, ali i strah; otvoriti ili ne?! On (Petar) je još uvijek u opasnosti jer ga policija (straža) može ponovno uhvatiti. Strah nas može zaustaviti, uvijek nas zaustavlja i čini da se zatvorimo; zatvara nas za Božja iznenađenja. Ova posebnost govori nam o napasti koja uvijek postoji u Crkvi, a to je da se, pred opasnostima, zatvori u sebe samu,. Ali i tu je jedna pukotina kroz koju se Božje djelovanje moglo provući.
Luka kaže kako se kako su u onoj kući „mnogi bili sjedinjeni u molitvi“. Molitva milosti dopušta da otvori izlaz: od zatvorenosti prema otvorenosti; od straha prema hrabrosti; od tuge prema radosti… A mogli bismo dodati i: iz podijeljenosti u prema jedinstvu. Da, recimo to s pouzdanjem zajedno s našom braćom iz Izaslanstva dragoga brata, patrijarha Bartolomeja, kako bi sudjelovali na proslavi svetkovine svetih Zaštitnikâ Rima. Svetkovina zajedništva za čitavu Crkvu, kao očitovanje nazočnosti biskupa metropolita, koji su došli na blagoslov palija, a koje će na njih položiti mojih predstavnici u svojim sjedištima. Sveti Petar i Pavao neka nas zagovaraju, kako bismo mogli s radošću ispuniti ovo putovanje, iskusiti oslobađajuće Božje djelovanje i svjedočiti ga svima.
Izvor: Radio Vatikan
