Do sada je već službeno izgubio 30 posto javne podrške Domoljubne koalicije jer je od 59 zastupnika njih tek 42 potpisalo zahtjev za opoziv, a i od tih 42 koji su pristali rušiti Oreškovića barem je četvero ljudi koji neće dignuti ruku za opoziv Oreškovića. Izgubio je potporu HDZ-ovaca čak i u Europarlamentu jer oni posve otvoreno pozivaju saborske zastupnike da mu odbiju poslušnost i ne ruše Vladu, što znači da su i europski Pučani stali uz Oreškovića, što je strašan vanjskopolitički udarac Karamarkovim ambicijama.

Dok pišem tekst, stiže još i vijest kako mu je i Petrov zaprijetio da ako sruši Oreškovića, on nakon toga neće pristati ni na kakva preslagivanja i da u tom slučaju idemo ravno na nove izbore! I unatoč svemu ovome, u tom ultimat fightu Tomislav Karamarko i dalje ne tapka po podu i ne odustaje! Nevjerojatno! No, kako god u tehničkom smislu završila ova dramatična kriza, svaki scenarij u konačnici ima jedan jedini zajednički nazivnik: odlazak Tomislava Karamarka.

Kriva procjena

Odani i vjerni HDZ-ovci postavit će razmjerno logično stranačko pitanje: Dobro, zbog čega, ako mu krivnja nije dokazana, čak ni Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa nije reklo svoje… zbog čega, dakle?

Takvima je odgovor prilično jednostavan: Da je o Zoranu Milanoviću izišlo u medijima onoliko kompromitirajućih informacija, pa čak i da Povjerenstvo za sukob interesa ništa nije reklo, biste li tražili odlazak Milanovića? U politici je percepcija doslovno sve, a Karamarkova percepcija je zastrašujuća. Njegova konkretna krivnja u ovoj situaciji je neupitna čak i da sve njegove osobne afere stavimo na stranu. On je, naime, doveo Tihomira Oreškovića u Hrvatsku a da, kako vidimo, uopće nije shvatio koga je doveo na čelo Vlade.

Doveli ste, dakle, na čelo Vlade čovjeka o kojem, kako vidimo, ne znate ništa, kojeg uopće ne poznajete, čovjeka koji Vas je iznenadio u nizu kapitalnih političkih pitanja, osobu koja kao u lošem vicu po Slavoniji traži deset tisuća hektara zemlje u komadu, čovjeka koji je prodao važni dio “Končara” a da Sabor o tome nije rekao ni jednu jedinu riječ, čovjeka koji se nota bene nikada nije predstavio svojim programom zastupnicima Domoljubne koalicije, premda je to minimum političke pristojnosti jer on lebdi na njihovih 59 glasova.

Da stvar bude još gora, a da s njim nisu prozborili ni jednu riječ i da im nije predstavio svoj program, saborski zastupnici HDZ-a digli su ruku za njega, što svjedoči o srednjovjekovnoj demokratskoj atmosferi u Klubu zastupnika HDZ-a u Saboru!

U riječ, može li gore? Može li neodgovornije? Da nije ništa drugo u pitanju, Karamarko bi već zbog toga trebao ispariti s političke scene. Jer, ako je bio spreman bez adekvatnih provjera, analiza, upoznavanja, testiranja i ne znam kakvih sve oblika utvrđivanja silno odgovorne odluke o dovođenju na čelo Vlade nekog posve nepoznatog, sve to preskočiti i ovako neodgovorno dovesti neznanca u Banske dvore, to znači da je Tomislav Karamarko u prvom redu neopisivo nedogovorna osoba.

Loš eksperiment

Jer, sve ovo što se sada događa sa smjenom Oreškovića nije ništa drugo nego ispravljanje krive Karamarkove procjene! On je dopustio da se s cijelom državom eksperimentira šest mjeseci, jer prije toga nije uspio procijeniti čovjeka. Orešković je, primjerice, očito bio ključna osoba koja je u ovoj gužvi prodala 20 posto “Končara” i Goran Marić u Saboru traži odgovore: “Tko je odredio cijenu “Konačra”, tko je odredio kupce, kada i gdje su ti dogovori napravljeni, zašto nije bilo javne rasprave, zašto nitko ništa nije pitao parlament?” Ali, nema niti jednog jedinog odgovora na ova Marićeva pitanja, niti mediji problematiziraju ove relacije.

Čovjeka koji po logici svoje funkcije stoji iza ove prodaje “Končara”, a to je tek početak njegovih planova na temu rasprodaje zemlje, u Hrvatsku je doveo Tomislav Karamarko. Karamarkova ideja o opozivu Oreškovića ima, dakle, unutarnju logiku, no Oreškovićev mogući odlazak, čak i ako se realizira, nije konačno rješenje. Temeljit, cjelovit i jedini afirmativni izlazak iz ovog labirinta, po mojoj procjeni, jest samo jedan.

Ako uspije srušiti Oreškovića (pa i ako od toga pod ovim silovitim pritiskom Petrova odustane), HDZ isti dan mora obznaniti da je spreman i da pristaje na slaganje nove vlade u kojoj neće biti Tomislava Karamarka. Taj stav, ta izjava, ta odluka jedina otvara vrata novoj vladi. I jedina zatvara vrata povratku Zorana Milanovića.

Budući da je Petrov već pristao izići iz Vlade ako bi to bio jedini uvjet novog dogovora, realno je očekivati da će HDZ to i predložiti. Dakle, nova vlada bez Petrova i Karamarka. To je jedini put koji nas spašava od izbora. Novi izbori nisu samo pitanje cijene (dakle od dvije do šest milijardi izgubljenog novca), novi izbori su početak konačnog kraja hrvatske države. Hrvatska jednostavno ne može izdržati još četiri godine Milanovića jer ne treba zaboraviti ne samo da nas je njegova vlada zadužila za stotinu milijardi kuna, ta je vlada naložila vatru na hrvatski verbalni građanski rat zabranom saborskog pokroviteljstva na Bleiburgu, ta nas je vlada u “lex Perković” osramotila kao nikad nitko i za vrijeme te vlade stotinu tisuća Hrvata napustilo je domovinu.

U ralje Milanovića

Dođe li Milanović ponovo na vlast, on i ne krije da će sve ponoviti, što znači da će se egzodus nastaviti. Ode li iz Hrvatske još stotinu tisuća ljudi, a to su uglavnom glasovi za opciju Domoljubne koalicije, ukupni fond desnih glasova osiromašit će za ključnih stotinu tisuća glasova. Pogledajte tijesan rezultat Kolinde Grabar-Kitarović, pogledajte tijesan rezultat parlamentarnih izbora i izbacite s popisa birača stotinu tisuća mahom desnih glasova.

Dobit ćete Hrvatsku kao trajnu ljevičarsku oazu gdje će se modelom socijalističkog saveza lijeve koalicije izmjenjivati na vlasti. Da ne govorim o tome da će Vesna Pusić momentalno prekinuti današnji povijesni iskorak politike koju vodi Kolinda Grabar-Kitarović, politike koja se tiče našeg konačnog pozicioniranja u srednjoj Europi pričom o vertikali Jadran-Baltik.

Pobijedi li, dakle, Milanović, Pusićka nas vanjskopolitički momentalno vraća u regiju i u naručje Srbije. Nakon takve četiri godine izgubit će se osnovne pretpostavke za ozbiljniji politički otpor takvom razvoju situacije i Hrvatska će postati tek gola zemljopisna činjenica. Baš zato što je ovo vrlo izgledan scenarij, sadašnja odgovornost Tomislava Karamarka je povijesna. Ali, osim njegove osobne odgovornosti pred poviješću će račune morati položiti svi oni koji nas vode u ralje Zorana Milanovića.

Autor: Tihomir Dujmović/slobodnadalmacija.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save