Tko uopće vlada Hrvatskom nakon Tuđmanove smrti?
Hrvatska je u kaosu od onoga dana kad je odustala od sebe same za račun stranih interesa
Hrvatska nije u političkom kaosu od jučer. Hrvatska je u kaosu od onoga dana kad je odustala od sebe same za račun stranih interesa. Kad je to bilo – neka prosudi svatko sam za sebe. Konkretno politički u zadnjih nekoliko godina, Hrvatska je bila politički nesređena kao i njezin pretjerano nekonvencionalni bivši premijer. Dirigirani kaos je započeo s Račanom i Mesićem, nastavio se sa Sanaderom i uhićenjem Gotovine, potom Sanaderovim abdiciranjem i Kosoričinim nesnalaženjem da bi u vrijeme Milanovića kaotičnost postala nešto kao nekonvencionalni politički stil. Ali da će vrhunac kaosa (od koga kontroliranog?) izbiti u vrijeme Vlade desnog centra, čak ni najveći domoljubni pesimisti nisu se rado bavili takvim predviđanjima. Nevjerojatno je da je pola godine prošlo u unutarkoalicijskim napetostima, da su partneri bili rogovi u vreći i da je toliko vremena i prostora za napredak izgubljeno – i da uvijek zbog desnih svađa profitiraju lijevi militanti.
Zašto je Hrvatska nakon odlaska svog utemeljitelja, ostala uvijek politički konfuzna?
Tko uopće vlada Hrvatskom nakon Tuđmanove smrti? Ne ulazeći u ishod aktualne krize vlasti, niti u analize tko je više ili manje kriv i odgovoran za takvo stanje – jer takve rasprave nas vode u još veće širenje teritorija za potpuni metež u glavama i strankama – postavljam načelno pitanje, zašto je Hrvatska nakon odlaska svog utemeljitelja, ostala uvijek politički konfuzna, razdijeljena u sebi kao carstvo pobunjenih političkih feuda, kao zemlja kojom upravljaju razni mutni i nevidljivi interesi i lobiji, kao kraljevstvo koje se nakon smrti kralja raspada u sebi u borbama pobunjenih i oholih velikaša i elita dok narod pati u svojevrsnom frankenštajnovskom sustavu kojeg bi mogli nazvati socijal-kapitalističkim, ili spojem staroudbaškog komunističkog mentaliteta i kapitalističke gramzljivosti kao u vremenima tzv. prvobitne akumulacije kapitala. Odavno sam upozoravao da je Hrvatska podijeljena na niz ne samo mentalno-ideoloških feuda nego i na stvarne ekonomsko-političke feude kojima upravljaju uglavnom bankarski, politički i ideološki lobiji, a stvarni šefovi su negdje izvan ove zemlje premrežane svim mogućim sjecištima stranih tajnih službi.
Postojala je nada početkom ove godine da bi Hrvatska mogla napokon krenuti svojim – novim – putem, kad kažem novim, onda mislim na put koji bi sublimirao ono najbolje od vremena tuđmanovske suverenosti i ponosa, aktualnih a neiskorištenih potencijala i budućnosti koja nam se otvara kao prostor još neistraženih mogućnosti i neizrecivih potencijala. No mi smo doživjeli, umjesto toga, novi val defetizma koji je poput tsunamija zapljusnuo umove mladih ljudi koji iz ove predivne zemlje bježe kao s broda koji tone. Ovaj tekst pišem prije konačnog raspleta krize vlasti a opet – uza sav politički realizam – s dozom optimizma kad je u pitanju budućnost zemlje koja nam je povjerena. Previše smo dali važnosti strančarenjima i političkim taštinama, a premalo prostora stvarnoj kreativnosti i poštenju. Samo veliki ljudi rade velike iskorake. Samo veliki ljudi vode naciju naprijed, poput kapetana koji su nekada osvajali nepoznata mora i kontinente. Želim – bez imalo patetike – samo reći da Hrvatska ostaje uvijek – iznad i povrh svih ishoda političkih ma kakvi oni bili, pa čak i u krajnjem slučaju bez obzira na njihov predznak, ona će živjeti i napredovati ako pojedinci budu imali hrabrosti za istinsko vizionarstvo. Ne za računanje svojih ekonomskih ili ideoloških profita nego za politiku koja vidi dalje od skučenosti svakog politikantstva i koja je spremna i na velike žrtve da bi postigla velike pothvate.
Treba nam reforma srca i ljudskosti
Dokle god ne budemo na Hrvatsku gledali kao na dom sviju nas koji je volimo, i kad postignemo to da je gledamo s malo manje crnila (kojeg stalno puštaju neke zlokobne političke sipe) a s više srca i velikodušnosti, vjere i nade – nadilazeći dnevno-političke frustracije, teško da ćemo je moći promišljati i mijenjati na bolje. Ovako je prepuštamo vlastitoj i tuđoj dešperatnosti. Očito je da neki ljudi moraju otići iz politike, očito je da je Hrvatska pred novom prekretnicom, ili pred povratkom na staro, na novi opći mobing još militantnijeg lijevog političkog krila, ili pred rošadom koja će iznjedriti neki novi odnos snaga. Novi izbori u ovome času ne rješavaju ništa osim što bi zemlju gurnuli u još žešći milanovićevski ego-trip i trijumfalizam onih koji su zemlju doveli do dna. Tko će nas podignuti iz ovog političkog kala? Gdje su nam duhovne i intelektualne elite? Na koju marginu su bačeni mnogi kvalitetni ljudi i umovi koji su mogli doprinjeti promjeni ove zemlje i reformama o kojima se mantra od početka? Nama najprije treba reforma srca i ljudskosti, treba nam reforma međuljudskih odnosa i reforma ciljeva i motiva – što zapravo hoćemo od vlastite zemlje, što želimo vlastitoj djeci ostaviti u baštinu, i jesmo li u stanju upravljati svojom zemljom bez stranih mentora, ili smo se definitivno pomirili s kolonijalnim statusom i sviješću?
Zoran Vukman/hkv.hr
