Za napad na Kupres vrhovni štab partizanskih snaga angažirao je svoje najbolje jedinice i borbe za Kupres trajale su dugo, od 28. srpnja do 20. kolovoza i završile su neuspjehom partizana.

Bila je to jedna od najpoznatijih i najvećih bitaka II. svjetskog rata na teritoriju NDH. U tekstu su citirana izvješća zapovjednika partizanskih snaga koji bitku za Kupres smatraju najtežom i najkrvavijom bitkom na području NDH za vrijeme II. svjetskog rata.

Hrvatskoj javnosti, a osobito onima zainteresiranima za povijest na ovim prostorima, malo su poznati pojedini događaji iz II. svjetskog rata poput bitke na Kupresu 1942. Riječ je u sukobu postrojbi NDH i partizanskih snaga na kupreškoj visoravni u današnjoj Bosni i Hercegovini, tadašnjoj NDH.

Bitna strateška pozicija iste visoravni i malog gradića koju su držale ustaše i domobrani natjerala je velike partizanske snage da nakon pokreta zbog bijega iz Srbije i istočne Bosne pokušaju velikom pobjedom povratiti samopouzdanje.

U Kupresu i okolnim selima bilo je otprilike petstotinjak pripadnika treće bojne Crne legije pod vodstvom Rafaela Bobana, a još toliko je bilo domobranskih postrojbi, kao i pripadnika lokalne milicije. Pretpostavlja se da u Kupresu nije bilo više od tisuću i pet stotina naoružanih vojnika. Obranu je organizirao ustaški pukovnik Franjo Šimić.

Partizanske snage su izvele sveukupno tri masovna napada (uz nekoliko demonstrativnih kako bi iscrpili branitelje), a povjesničari spominju i tri puta brojnije partizanske snage koje nisu uspjele osvojiti Kupres. Za napad su angažirane tada najbolje partizanske snage, između ostalog i Druga proleterska brigada. Gubici partizanskih snaga bili su enormni i nakon više od tri tjedna neprekidnih borbi Vrhovni štab je odlučio da se odustane od osvajanja Kupresa.

Prvi napad izvela je baš Druga proleterska partizanska brigada koja je goneći postrojbe ustaške milicije, napose iz hrvatskog sela Zlosela, stigla do pred sam Kupres, dobro utvrđen gradić ustaških snaga. Štoviše, partizanske snage već su osvojile nekoliko ulica i Kupres je bio praktički pred padom. U međuvremenu, u Kupres je stiglo nekoliko stotina pripadnika Crne legije s Rafaelom Bobanom.

Pohitavši iz Bugojna u pomoć Kupresu „crnolegionari“ su bili ta prevaga koja je spriječila partizansko osvajanje Kupresa. Nakon što je Kupres bio obranjen, uslijedio je ustaški protunapad, partizanske snage izgubile su i obližnji Blagaj. Makar su ga potom i povratile, to je značilo da je Kupres nakon prvog napada obranjen i još bolje utvrđen.

No, Vrhovni štab NOVJ je i dalje inzistirao na osvajanju Kupresa i nakon desetak dana kolovoza uslijedio je još jači napad. Drugoj proleterskoj brigadi dodana je i Četvrta proleterska, Deseta hercegovačka brigada, krajiški odredi… Prvotna namjera partizanskih jedinica bila je najprije neutralizirati obranu po vanjskim linijama i onda jurišom sa svih strana upasti u Kupres.

Dogodilo se naposljetku ono čega se uvijek boje oni koji opsjedaju neki grad. Dakle, neke jedinice nisu probile vanjsku liniju, nekima je to uspjelo i čak su ušle u grad, ali su ostale odsječene, bez ikakve podrške. U klopci…

U Kupres su uspjeli ući pripadnici Druge proleterske brigade i Trećeg krajiškog odreda. Pod unakrsnom vatrom nije im ništa drugo preostalo nego da se povuku uz velike gubitke. Ostali dijelovi partizanskih jedinica silno su se trudili probiti obranu, napad je trajao cijelu noć i nakon što je zora svanula napadači su se našli na brisanom prostoru i svaki daljnji napredak bio je onemogućen ispred dobro utvrđenih branitelja. Vrhovni štab je izdao naredbu o povlačenju.

Ustaške snage su potpomognute avijacijom iznova pripravile protuudar. Druga proleterska brigada u bijegu je čak napustila komunikaciju Kupresa s Bugojnom pa su tako ustaškim snagama otvorene mogućnosti za novu potrebnu opskrbu.

U partizanskim redovima zavladala je i zbunjenost i panika, a čovjek iz Vrhovnog štaba, Sreten Žujović u svom je dnevniku napisao da je slomu napada krivac i nedovoljno zalaganje partizanskih jedinica. Nadalje, pisao je još: „U Kupresu su Pavelićeve najodabranije snage. Bore se na život i smrt. Idu stojeći i pucaju iz puškomitraljeza. Ako padne Kupres, onda partizani mogu da sednu u voz i pravo u Zagreb, rekao je jedan zarobljeni ustaša. Nije mnogo preterao. Ako uništimo Francetićevu Crnu legiju pola posla je gotovo s Pavelićevom vojskom“.

Najviše kritika dobila je Druga proleterska brigada, a pripadnici ostalih jedinica potom su sami inzistirali da se pokažu boljim borcima i tražili su novi napad. Kupres je morao pasti, tvrdilo se!

Novi napad je bio zakazan za 13. kolovoz, gotovo tri tisuće partizana krenulo je u napad u noćnim satima. Ovoga puta partizani su se bolje obračunali s vanjskom linijom ustaške obrane i ubrzo su se ustaše povukle u sam gradić gdje je formirana nova linija obrane. Taman kada su mislili da su uspjeli zgotoviti više od pola posla, jer su ušli u grad, partizanima se dogodio debakl. Druga linija obrane u samom Kupresu bila je toliko dobro organizirana i ispresjecana linijama i vatrom pa su se partizanske snage našle u nezavidnoj situaciji. Nisu mogle niti naprijed zbog jake vatre, niti natrag zbog preglednog polja koje je bilo saveznik braniteljima. Pričepljene na samom ulazu u Kupres, partizanske jedinice iz minute u minutu gubile su velik broj ljudi. Moralo se jurišati na bunkere i rovove, jer nazad se nije moglo, niti smjelo. Pukovnik Franjo Šimić preciznim je crtežima osmislio plan obrane Kupresa. Stoga, niti ulazak partizana u sam grad nije bio prevaga u toj borbi.

U nekim dijelovima gradića partizani su uspjeli prodrijeti i po nekoliko ulica, ali uz prevelike gubitke. Borci iz Četvrte proleterske brigade dokopali su se i glavne ulice, a pripadnici Prve krajiške brigade stigli su i do ustaških topova, ali ih nisu uspjeli niti osvojiti, niti neutralizirati.

Kroničar crnogorskih boraca, Blažo Lampar je zapisao:
„Mi i krajišnici smo zauzeli gotovo cijeli grad, osim nekoliko kamenih i tvrdih zgrada, među kojima i silos, koji je branila jedna ustaška bojna. Naš napad je bio snažan, on je pokolebao i razjedinio neprijateljsku obranu, ali nijesmo uspjeli da je do kraja slomimo. Izvršili smo bezbroj juriša na razne strane grada, utrošili svu municiju koju smo sa sobom donijeli ili oteli od neprijatelja, izbacili sve ručne bombe ali utvrđeni grad nijesmo mogli zauzeti. Žestina borbi se nije smanjila skoro cijele noći. Zbog vrlo jake vatre, u kojoj su se određenije čule samo eksplozije granata i ručnih bombi, zbog lupe bornih kola, koja je neprijatelj upotrebio u borbi, sulude ustaške vriske i leleka žena i djece, Kupres je ove stravične noći izgledao kao neki ogromni ponor u kome se sve lomi i huči. Ujutro, kad smo napuštali položaje, slika je bila još jezivija, jer je Kupres bio obavijen u dim od baruta, popaljenih kuća i prašine, ulica izrovanih i pokrivenih ustaškim leševima u crnim uniformama“…

Među ulicama Kupresa strašno su stradali pripadnici Četvrte crnogorske brigade. U izvještaju te vojne jedinice piše:
„Psihološki naši momci se slabo osjećaju na ovom terenu i želja je sviju, iako mi ne damo toj želji da dođe do izražaja, da se povuku s ovog terena, te i da se odvoje od Kupresa. To je logično, kada se uzme u obzir karakter i mentalitet Crnogoraca, kojima pred očima stalno stoje njihovi skoro najbolji drugovi koje su izgubili kod Kupresa… Naše je mišljenje da bi našu brigadu trebalo prebaciti sa ovog terena, dati joj neki lakši zadatak gdje bi imala uspjeha, jer svakako četiri neuspješne operacije imale su ipak, i pored našeg političkog rada, izvjesnih posljedica na oduševljenje naših boraca“.

Nakon povlačenje crnogorski partizani su spjevali čak i stihove – „Oj kupreško ravno poljce što pozoba Crnogorce“. K tome, i danas postoji poslovica u Crnoj Gori – „Dabogda na Kupresu ne bio“!

Vrhovni štab morao je izdati zapovijed o povlačenju. Čim su se partizani počeli povlačiti u rasulu i bez streljiva ustaše su krenule za njima… Izvlačenje iz Kupresa stajalo je partizane stotine izbačenih iz stroja.

Josif Strunjoš, politički komesar Treće sandžačke brigade zapisao je o borbama u Kupresu:
„Žešće i krvavije bitke nisam vidio tijekom cijelog rata. Bilo je kriza, poraza, odstupanja, ali ovakve strave i pakla kao pred Kupresom nikad nije bilo. Čak ni u tragičnim danima na Sutjesci. Naročito u onim časovima kada smo izbili pred ustaške rovove, bio je to pravi pakao. Sve oko nas je gorjelo i sijevalo kao u nekom golemom požaru. Neviđena strava i jeza i za najhrabrije. Kada se počela ukazivati zora moralo se misliti na povlačenje. Trebalo je odstupiti i izdržati vatru. Odstupalo se kroz žito preko ravnog polja. A to je bilo užasno teško. Mnogi su u borbi bacali rančeve i šinjele i ostajali samo s oružjem. U želji da prođu to dugačko nesretno Kupreško polje i da se iz njega izvuku“.

Partizanskim jedinicama nije ništa drugo preostalo nego povući se prema Jajcu.

LITERATURA:
Davor Marijan, „Bitka za Kupres“
Marko Marković, „Jure i Boban, Povijest Crne legije“
Naređenje delegata Vrhovnog štaba S. Orovića Štabu 2. proleterske brigade od 12. avgusta u 10,50 časova (Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u, tom II, knj. 5, dokument. br. 95)
Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u, tom II, knj. 5, dokument. br. 98
Izveštaj Štaba 4. proleterske brigade Vrhovnom štabu od 18. avgusta 1942., Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u, tom II, knj. 6, dokument. br. 108

Izvor: narod.hr/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save