O Stepincu odlučuju predstavnici Crkve koja je bila aktivni podupiratelj nacifašističkoga režima u Srbiji

Na Županijskom sudu u Zagrebu jučer je održana sjednica u povodu zahtjeva nećaka kardinala Alojzija Stepinca za reviziju presude Stepincu. Vijeće zagrebačkog Županijskog suda, pod presjedanjem suca Ivana Turudića, u cijelosti je poništilo presudu kojom je kardinal Alojzije Stepinac bio osuđen na kazneno lišenje slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina i gubitak građanskih i političkih prava u trajanju od 5 godina.

Nekada sljedbenik četničke ideologije Vojislava Šešelja, a danas Veliki Vođa europske Srbije Aleksandar Vučić ukidanje presude Stepincu komentirao je sljedećim riječima:

„Stepinac je bio jedan od ključnih ideologa najgore nacističke vlasti na europskom tlu. Srbija će uvijek biti na strani antifašizma. Srpski narod nikada neće podržavati fašizam i znat će sačuvati svoju zemlju od toga“.

Slično je intonirana i izjava srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića, iz devedesetih poznatijeg kao „Mali Sloba“, koji je izjavio da ako se u Europi prešuti rehabilitacija Stepinca da su sljedeći na redu za rehabilitaciju „Ante Pavelić i njegovi šefovi Adolf Hitler i Benito Musolini, koje je Stepinac blagosiljao“.

Svoje mišljenje o nacističkoj ideologiji Stepinac je jasno izrazio još 18. rujna 1938. kad je držao propovijed u okolici Knina. „Zar je kultura“ – pita se tada Stepinac – „smatrati sebe nekim višim bićem – nadčovjekom i prezirati druge, kad se znade da su svi ljudi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem djeca Oca nebeskoga? Zar je to kultura, smatrati da samo veliki narodi imadu pravo na život, a maleni narodi jedino pravo robovati i služiti sili, kad znademo po riječima Sv. Pisma, da je ‘malog i velikog stvorio On (Gospod) i jednako se skrbi za sve’? Zar je to kultura, kad se za jedino mjerilo pravde postavi gruba sila s načelom: ili se ukloni ili se pokloni – a zabacuje se i gazi sloboda ljudske ličnosti i dostojanstvo čovjeka? Zar je to kultura kad se otimlje tuđa imovina samo zato jer ne će i ne mogu da misle i rade ono što misle oni koji su silom prigrabili vlast?“.

U propovijedi na Staru godinu iste godine Stepinac ponovno istupa protiv nacionalsocijalizma:

„Kud ćete gorih dana nego li su oni u kojima pod utjecajem sile, hoće svijetu nametnuti nazor da je jedna rasa ljudi više vrijedna od druge. I milijuni ljudi moraju kimati pokorno glavom na tvrdnju, koju opovrgava sam Bog i koju opovrgava život. Opovrgava je sam Bog jer za sve rase jednako govori: ‘Prah si i u prah ćeš se pretvoriti!’. Opovrgava je Bog, koji na usta apostolova opominje:’ Ne lažite jedan protiv drugoga, svucite staroga čovjeka s djelima njegovim, i obucite novog čovjeka koji se obnavlja za spoznanje po slici Onoga, koji ga je stvorio; gdje nema ni Grka, ni Židova, obrezana ni neobrezana, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Krist!’ Opovrgava ovu tvrdnju i sam život, koji dokazuje, da su sve rase sposobne za napredak, kad im se dade mogućnost razvoja. Štoviše, da takozvane niže rase često puta iskazuju više poštenja i morala nego one, koje sebi umišljaju da su stvorene da drugima gospodare!“.

Dne 25. listopada 1942., nesumnjivo potaknut rasističkim propisima koje je NDH donijela pod pritiskom Trećeg Reicha, Stepinac izriče žestoku osudu rasističke doktrine:

„Jer treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni arijci imadu jednako pravo da govore: ‘Oče naš koji jesi na nebesima! Ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati? Svi narodi bez razlike kako se zvali imadu jednaku dužnost, da se udaraju u prsa i da govore: ‘I odpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim!’ Zato je Katolička crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija. Ne može se istrijebiti sa lica zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Ako se budu na laku ruku primjenjivali principi rasnih teorija koje nemaju temelja, da li uopće postoji za bilo koji narod još kakva sigurnost na zemlji?“.

U ožujku 1943. Stepinac ističe kako svaki „čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, koja mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast. Svaki od njih ima pravo na tjelesni život, ima pravo na duševni život, ima pravo na brak, ima pravo na religiozni odgoj, ima pravo na upotrebu materijalnih dobara, ukoliko se to ne kosi s pravednim zakonima, koji štite interese čitave zajednice, ima toliko drugih prava. I svaka povreda tih prava ljudske osobe ne može a da ne urodi lošim posljedicama“.

Dne 31. listopada 1943. Stepinac opetuje protiv rasizma:

„Za nju (Katoličku crkvu, nap. D. D.) je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja – za koja vrijede riječi – u kaži su kratke noge! Katolička crkva ne može priznati, da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje naoružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom“.

Svetac Srpske pravoslavne crkve divio se je Hitleru

Tako je govorio hrvatski blaženik Alojzije Stepinac o čijoj su ulozi u spašavanju Srba i Židova tijekom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) napisane brojne knjige i znanstveni radovi, a svakako jedna od najpoznatijih je knjiga „Kad hrabrost prevlada“ židovske povjesničarke Esther Gitman.

Kao primjer s druge, srbijanske strane, dovoljno je navesti Nikolaja Velimirovića, episkopa Srpske pravoslavne crkve (SPC). Velimirovića se smatra duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR, koja se je inspirirala idejama fašističke Italije i nacističke Njemačke. Velimirović je bio antisemit i veliki poklonik Adolfa Hitlera pa je ovome Vođi posvetio sljedeće glorificirajuće rečenice:

„Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju“.

Nikolaj Velimirović je 2003. proglašen svetcem Srpske pravoslavne crkve i od tada ga SPC slavi kao svetog Nikolaja Žičkog. Ista je to ona SPC čiji predstavnici sudjeluju u mješovitoj vatikanskoj komisiji o bl. Alojziju Stepincu.

Hrvatsku ne treba brinuti što o Stepincu misle velikosrpski primitivci kao što su Vučić i Dačić, oni su samo jedni od protagonista velikosrpske industrije laži, a još je manje treba brinuti mišljenje Srpske pravoslavne crkve, koja je tijekom povijesti bila lučonoša velikosrpske ideje. No, ono što nas treba brinuti je činjenica da mišljenje identično Vučićevu i Dačićevu imaju i brojni domaći „antifašisti“. A ono što nas najviše treba zabrinuti je postupanje Vatikana, po čijoj volji o Stepincu – koji je bio osuđen od strane komunističkog režima upravo zbog vjernosti Vatikanu – odlučuju predstavnici Crkve koja je u vrijeme Drugoga svjetskog rata bila aktivni podupiratelj nacifašističkog režima u Srbiji. Što stoji iza takve odluke Vatikana – koju većina Hrvata opravdano smatra ponižavanjem hrvatskog naroda – ostaje misterij veći od Međugorja…

Davor Dijanović/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save