DR. MARKO JUKIĆ: Četnički zločini 27. srpnja 1941. godine!
Sramotno je, 2016. godine, prikazivati četnički zločin nad Hrvatima kao antifašistički ustanak. Pokolj Hrvata 27. srpnja 1941. godine, i kasnije, nije antifašistički ustanak već je gnjusni četnički zločin kojeg je komunističko-četnička historiografija prikazivala kao ustanak. Komunisti su četnički zločini proglasili danom ustanka i na taj način slavili zločin nad Hrvatima, slavili etničko čišćenje Hrvata s njihovih ognjišta s prostora Istočne Like i Zapadne Bosne. Političari i povjesničari koji šire laži o antifašističkom ustanku su ljudski ološ najgore vrste!
Vrijeme je da se prekine s četničkim dernecima, vrijeme je da se prestane s lažima i da se događaj nazove pravim imenom a to je četnički zločin nad hrvatskim narodom. Ozbiljni povjesničari i istraživači su dokazali da se radilo o četničkom zločinu i etničkom čišćenju Hrvata i Bošnjaka-muslimana iz Like i Zapadne Bosne. To što je među četnicima bio i pokoji Srbin komunist ili simpatizer komunističke partije ne mijenja karakter događaja. Krajem Drugog svjetskog rata, kada je ishod rata bio poznat, četnici su prešli u partizane i zločin prikazali kao ustanak, temeljem kojeg su dobili Spomenice, penzije i ostale povlastice od komunističke vlasti. Četničko etničko čišćenje se nastavilo i nakon rata jer je Hrvatima zabranjen povratak u Boričevce i druga sela, oduzeta im je imovina i sva prava sve do današnjih dana. Zašto?
Dva kvazi povjesničara otac i sin, dva manipulatora poviješću nikako da nam kažu zašto se Hrvati nisu smjeli vratiti u Boričevce nakon rata sve do današnjih dana. Nikako da nam kažu zašto im nije vraćena oduzeta djedovina. Ima danas novih lažova, novih krivotvoritelja povijesnih činjenica koji nastavljaju s povijesnim lažima oca i sina. Oni se pozivaju na njihove laži ali ni oni ne mogu odgovoriti na pitanje zašto se Hrvati ne smiju vratiti na svoja ognjišta ni danas.
Kvazi povjesničari, otac i sin, su lažovi u službi komunističko-četničke ideologije. Oni su pokazali svoju mržnju prema hrvatskom narodu i samostalnoj hrvatskoj državi svojim javnim djelovanjem, pisanjem i govorom. Širili su komunističko-četničke laži, negirali komunističke i četničke zločine, prešućivali činjenice i uvećavali žrtve ustaša. Oni se nisu suprostavili lažima o Jasenovcu već su ih preuveličavali bez dokumenata, činjenica, oni su prešutili komunistički logor u Jasenovcu i mnogobrojne komunističke logore nakon „oslobođenja“.
Nedvojbeno je utvrđeno da se dana 27. srpnja 1941. godine dogodio četnički zločin nad Hrvatima. Krajem rata neki četnici su se presvukli u partizanske uniforme i postali članovi komunističke partije pa su zločin i etničko čišćenje prikazivali kao komunistički ustanak protiv ustaša što nije točno. Komunista je bilo vrlo malo u Lici pa je jasno da oni nisu mogli izvršiti etničko čišćenje širih razmjera. Navodi se da su četnici bili naoružani (više od 1000) pa je jasno da ih je naoružala srbijanska vojska i da je sve rađeno planski.
Nakon četničkog zločina u Brotnji žitelji Boričevaca, njih 2000, su izbjegli noću pod vodstvom boričevačkog župnika Vladimira Stuparića u Kulen Vakuf. Ostalo je 55 osoba starije dobi koje su četnici pobili a selo opljačkali i zapalili. Nakon zločina u Brotnji i Boričevcu etničko čišćenje (tijekom mjeseca kolovoza) su četnici nastavili i u Zapadnoj Bosni (Kulen Vakufu; Drvaru, 300 ubijenih; Bosanskom Grahovu, 62 ubijenih; u Krnjeuši, 130 ubijenih Hrvata i drugdje). Sve u sklopu plana stvaranja etnički čiste velike Srbije.
Nepobitna je činjenica da je ubijeno 37 članova obitelji Ivezić, da su pronađeni ostatci njih 19. i da je metodom DNK analize dokazano da se radi o članovima obitelji Ivezić. Josip Pavičić je u knjizi „Dossier Boričevac“ naveo imena žrtava obitelji Ivezić, (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).
Nepobitna je činjenica da je Hrvatima oduzeta imovina, selo spaljeno i da im je zabranjen povratak na djedovinu. Moramo se zapitati zašto? U ime koga, zbog čega?. Jedini odgovor je stvaranje etnički čiste velike Srbije! Dakle to je rađeno planski s ciljem stvaranja velike Srbije. Četnici su surađivali s talijanskim fašistima i dijelili hrvatsku zemlju pa se ne može govoriti o antifašističkom ustanku. Ne radi se o antifašističkom ustanku već o četničkom zločinu i entičkom čišćenju Hrvata s područja Like i Zapadne Bosne. Budući da su se nakon rata četnici preobukli u partizane oni su svoj zločin prikazali kao antifašistički ustanak. Ne radi se o antifašističkom ustanku već o svirepom četničkom zločinu nad Hrvatima i Bošnjacima.
Ne stoji tvrdnja oca i sina da se radilo o osveti za ustaške zločine. Pokušaj opravdavanja zločina zločinima ustaša je neprihvatljiv jer prije četničkih zločina na tim prostorima nije bilo ustaških zločina. Komunistička historiografija je puna laži, podmetanja i antihrvatskih stavova. Ustaška postaja s 6 ustaša u selu Boričevac koja je tek bila uspostavljena nije ni mogla niti je napravila zločine o kojima neki pišu. Radilo se o planiranom zločinu i etničkom čišćenju prostora istočne Like i Zapadne Bosne s ciljem stvaranja etnički čiste velike Srbije. To što je među četnicima bilo i malobrojnih komunista, uglavnom Srba, ne mijenja karakter zločina. Preobučeni četnici će kasnije (jedan komunistički general) pisati memoare i pokušati događaje prikazati kao planirani komunistički ustanak što je obična laž. Svirepi zločin koji je počinjen ne može se pravdati ničim bez obzira jesu li ga počinili četnici ili komunisti-četnici. Za zločine nitko nije odgovarao, naprotiv neki su nagrađeni priznanjima i položajima. Neke od četnika komunisti su pobili jer se nisu uklapali u njihovu partiju a s druge strane bili su konkurencija onima koji su napravili karijeru na zločinu.
Nesrpsko stanovništvo nikada se nije vratilo, nije im dozvoljen povratak u sela poput Brotnje, Krnjeuše i Boričevaca. Sela su popaljena i praktično su nestala sa zemljovida. Zemlja im je oduzeta i nisu se smjeli vratiti na svoja ognjišta iako su to u više navrata tražili. Na znam jesu li otac i sin pisali o toj komunističko-četničkoj nepravdi. Također o tome ne govore i ne pišu novi komunistički povjesničari niti udruge za zaštitu ljudskih prava!
Zločin u Brotnju nad članovima 6 obitelji Ivezić. Ukupno je ubijeno 37 članova obitelji, nađeni su ostatci njih 19. Izvršena je eksuhumacija i DNK analiza tako da nema dvojbe da se radi o članovima obitelji Ivezić! Nema razlike jesu li ih ubili četnici ili četnici-komunisti, jer su i jedni i drugi provodili velikosrbijansku imperijalističku zločinačku politiku.
U Dabinu jamu su bačeni živi Hrvati, živa hrvatska djeca. Speleolozi su pomogli da se iz jame na Dabinu vrhu izvade posmrtni ostaci žrtava. Otkriveni su ostatci 19 žrtava četničkog zločina, tek u svibnju 2014. godine. Izvršena je ekshumacija pobijenih Hrvata i to je činjenica koji ni otac ni sin ne mogu pobiti! Ni novi komunistički historičari ne mogu pobiti istinu!
Četnička svirepost se očituje u ubojstvu velečasnog Valdemara Maksimilijana Nestora i hodočasnika koji su izvučeni iz vlaka i ubijeni. Nadalje, župnika Jurja Gospodnetića su nabili na ražanj i ispekli i to oni nazivaju antifašističkim ustankom.
Budući da su poznate činjenice vrijeme je da se četnički zločin prestane obilježavati kao antifašistički ustanak naroda jer to nije. Radi se o planiranom četničkom zločinu i etničkom čišćenju s ciljem stvaranja etnički čiste velike Srbije. Sve dugo je neistina i podla laž.
Sličan scenarij se ponovio 1990. godine kada su četnici ponovno tjerali Hrvate s njihovih ognjišta i ubijali ih. Događaji 1990-91. također pokazuju da se nije radilo o antifašističkom ustanku već o planiranom zločinu i etničkom čišćenju s ciljem stvaranja velike Srbije.
Komunistička diktatura nije htjela priznati ove strašne zločine, nego je učinila sve da se zločini zataškaju. Jugoslavenska (komunističko-četnička) historiografija je četnički zločin, genocid nad Hrvatima prikazala kao antifašistički ustanak što nije točno ali to je samo jedan slučaj izvrtanja činjenica i iznošenja laži koji su bili u službi velikorbijanskog imperijalizma. Kad se čitaju neki osvrti na događaje čovjek se pita u kojem vremenu se zločin dogodio, je li se dogodio 1941. godine ili 2010. godine. Izvrsna organizacija, dobra logistika, motorolama i mobitelima, satelitskim telefonima se kordinira akcija zločina i vrši sistematsko etničko čišćenje 1941. godine! Vjerodostojnost sjećanja i memoara komunista-četnika je ništavna pa se na tim memoarima ne može pisati povijest! Pitanje: Koliko je vremena 1941. godine trebalo da vijest iz Boričevca stigne do Drvara? Jasno je da koordinirana brza akcija na širem prostoru nije bila moguća pa konstrukcije i zaključke komunističkih povjesničara treba baciti u koš.
Sramotno je da je Republika Hrvatska, unatoč poznatih činjenica, obnovila spomenik u Srbu 2010. godine. Obnovom spomenika političari su nastavili podupirati komunističko-četničke laži o antifašističkom ustanku što je neprihvatljivo jer se radilo o genocidu, zločinu nad Hrvatima. Obnovom spomenika se pokazalo da Hrvatskom vladaju stari zločinački kadrovi koji ne žele da se sazna istina o izvršenom genocidu.
Istina se ipak zna! Postoje svjedočanstva, postoje dokazi koji su nepobitni. Nada Prkačin je napravila dokumentarni film „Nikad se nisu vratili“ (premijera je bila 16. rujna 2014. godine u Zagrebu u kinu Europa). Krajnje vrijeme je da se prestane s komunističko-četničkim lažima i s veličanjem četničkog zločina nad nedužnim Hrvatima. Oni koji dozvoljavaju laži i veličanje genocida nad Hrvatima su ljudsko smeće!
27. srpnja bi trebao biti dan sijećanja na genocid nad Hrvatima koji se dogodio u Brotnju, Boričevcu i drugdje. Počivali u Božjem miru!
Dr. Marko Jukić
