H. HITREC: Crveni pružaju ogorčeni otpor
U početku prošloga tjedna pristojne, u nastavku paklene vrućine. Kao amater, mogu pretpostaviti jedino da se Sunce počelo približavati Zemlji, ili obratno. Toliko je vruće da su neki idioti u vrućici predlagali prodaju ili davanje u koncesiju nenaseljenih i slabo naseljenih (raseljenih) hrvatskih otoka.
Na jače naseljenim otocima i kopnima cvate turizam koji sa sobom nosi novac, smeće i buku, te kruzere (kružnike) zastrašujućih dimenzija iz kojih kuljaju desetci tisuća dobrostojećih argonauta i stvaraju nesnosne gužve u povijesnim gradovima. Čudi me da kruzeri odsjedaju u Gružu, primjerice, kada bi se argonautima moglo omogućiti da razgledaju Dubrovnik i bez iskrcavanja: Stradun je u davnim vremenima bio moreuz (ili tako nešto, kanalno) pa bi ga trebalo opet raskopati kako bi kruzeri mogli ploviti kroz Raguzu, a vodiči na palubama tumačiti putnicima što je što.
Da se izbjegnu ljetne gužve, stanovnici povijesnih gradova mogli bi se iseliti na dva ili tri mjeseca, a za tu bi svrhu pokraj svakoga povijesnog trebalo izgraditi rezervat za izbjeglo hrvatsko pučanstvo koje će ondje pjevati „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“. Onima koji tvrdoglavo ostaju u povijesnim, treba omogućiti besplatnu nabavu čepića za uši – ako već prije toga nisu oglušili pa im buka ne smeta, čak ni ultraška koja će poharati Split i naseljene otoke. Dubrovačke ljetne igre moglo bi se preseliti u zagrebačku Dubravu.
A čim se buka ponešto počne smanjivati nakon Velike Gospe, strane bučne sastave i navodnu glazbu zamijenit će također stravičnom tutnjavom praćena izborna kampanja u kojoj se sukobljuju Nenarodna i Nova domoljubna koalicija, s tim da Nenarodna također ima kruzerski internacionalni karakter, s velikim brojem nehrvata koji bi se rado opet ukrcali u Sabor i u Vladu, dotično isti oni koji su maltretirali Hrvatsku četiri godine i već se bili pomirili da će četiri godine biti oporba paklenskih namjera, kadli su im hrvatski domoljubi upravo diletantski srdačno otvorili put prema mogućem brzom povratku na vlast – slučaj nezabilježen u novijoj povijesti.
Hrvatski narod samo gleda i čudi se, a najgore bi bilo da apstinira, razočaran, ili da se uhvati na udicu navodnoga širenja Lijevoga centra na dio Desnoga što je prividno urađeno obuhvatom Hrvatske seljačke stranke. Stjepan Radić se vjerojatno okreće u grobu kada vidi što se događa i, da ga nisu upucali u beogradskoj Skupštini, sada bi se sam ustrijelio jer znade da je iznevjereno sve što je naučavao (i on i brat mu Antun). Očekujem da dobar dio birača HSS-a ne će glasovati za Nenarodnu koaliciju, a ne bi ni moja baka da je živa. Ona je kao istaknuta haesesovka sukobe sa starojugoslavenskim srbofilima elegantno rješavala udarcima kišobranom, o čemu čuvam novinski članak s citiranom presudom.
Varšavski pakt
U Varšavi je blagoslovljena nova NATO doktrina odvraćanja Rusa od bivših sovjetskih kolonija u istočnoj Europi, s poligonima u Poljskoj (za sada) i na Baltiku. Sudjeluje ogromna većina europskih država, pa tako i Portugal i Hrvatska koji će se naći u osmini finala. Obrana i povraćanje (oprostite, odvraćanje) za sada imaju četiri multikulturalne i multinacionalne bojne, te jednu nacionalnu satniju – hrvatsku, koja vrijedi kao jedna bojna. Opet jednom u povijesti hrvatski ratnik brani Europu, odlaze hrvatski legionari na istočnu frontu, ali ovaj put ne će valjda morati do Staljingrada, osobito ne zimi. Hrvatsko oružje je na cijeni od Baltika do Afganistana kojemu vojnici iz Kroatistana pomažu da se stabilizira. I tako, dok se mi navlačimo s raznim milanovićima i koalicijama, na istočnim granicama Unije sprema se velika frka koja zaudara po katastrofi isprva manjih razmjera s tendencijom prema lokalnoj atomizaciji. Mađarske i slovenske postrojbe zadužene su za razvlačenje žice od Baltika do Jadranskoga mora. Hrvatska Krila Oluje pobijedila su na međunarodnom (vojnom?) akrobatskom mitingu, pa se i na njih računa – ukoliko političke akrobacije ne uspiju smiriti stanje na istočnoj fronti.
Reforma školstva
Ministar prosvjete je u trenutku prosvijetljenosti i konačno stavio ad acta razbarušenoga Jokića i njegovih pet satnija, pa pukovnicima/pukovnicama imenovao Dijanu Vican, rektoricu najstarijeg hrvatskog sveučilišta, zadarskog, i mladog Matka Glunčića, profesora na PMF-u koji se bavi fizičkim radom. Novoimenovani su se postavili racionalno, u smislu preporuke Hrvatskoga kulturnog vijeća utkanoga nedavno u ovu rubriku – ne bacati sve u koš ako baš nije sve za koš, sačuvati što valja jer nema toga što ne valja a da nešto u njemu ipak valja, vratiti se hitro na metodološka načela zacrtana prije mnogo godina, izbaciti sve što u humanističkim disciplinama zaudara po crvenoj i nehrvatskoj ideologiji, ispričati hrvatsku povijest jednostavnim riječima i nepobitnim istinama, dati djeci da čitaju zanimljive pa i zabavne knjige, ali i one ozbiljne koje, svaka u svom vremenu, znače korak naprijed u poetici i veličanstvenom povijesnom putu hrvatskoga jezika, ratničkoga jezika utoliko što se morao boriti za sebe i za nas na najmanje četiri fronte, ali i više.
Kao što se i očekivalo, crveni pružaju ogorčeni otpor, a Neven Budak posve svjesno i namjerno prekomjerno tuče teškim topovima, rabeći riječ – cenzura. Ostali iz njegove družine povlače slabija oružja, a argument protiv Glunčića im je nekakva navodna bliskost Hrastu. Tako svi pasu hrvatski jal i čekaju da padnu žirevi pa se siti opet na izborima domognu vlasti i vrate jokiće. Djeca dotle rastu, idu u škole, a vrlo rado bi i ne išla, ustaju rano bez potrebe i satima sjede u neudobnim klupama koje im uništavaju kralježnice, nauče koliko je potrebno da bi brzo zaboravila, bez radosti čekaju subotu i nedjelju jer im milosrdni nastavnici baš za te dane daju teške zadaće i tako se obiteljski stanovi pretvaraju u pričuvne učionice s roditeljima kao učiteljima i učenicima ujedno, jer i oni prvo moraju „svladati gradivo“ da bi ga rastumačili djeci. Pa onda od ponedjeljka nanovo, a najviše stradaju đaci putnici koji ustaju u zoru i vraćaju se u sumrak ili mrak, a država im još ni putovanje ne želi financirati ili barem pripomoći. I tako ih viđam na kolodvorima iz devetnaestoga stoljeća, blijedu i mrzovoljnu djecu koja samo čekaju da malo odrastu pa se s tog istog kolodvora upute u tuđinu.
Da, reforma školstva je ne samo potrebna nego i alarmantno nužna.
Inštitut za jezik i jezikoslovlje
Da i ja zajedno s vama ponovim gradivo: u vrijeme zadnje četverogodišnje crvene napasti ministar prosvjete i bogoštovlja Željko Jovanović postavio je na čelo Inštituta za jezik (uz asistenciju velikoga hrvatskog lingvista Slavka Goldsteina) ravnatelja Željka Jozića, čovjeka velikoga znanstvenog opusa dobro skrivenog od javnosti. Taj znalac kojemu je na srcu samo i jedino hrvatski jezik (u jovanovićevskoj verziji) i opća dobrobit, pokazao je veliku energiju u kreiranju umjetnoga pravopisa koji je Jovanović hitro ugurao u škole i sada djeca uče po njemu, pa i na državnoj maturi moraju pravopisati baš inštitutski da ne bi pala i propala. Doista ugledni hrvatski jezikoslovci hvatali su se i hvataju za glavu, ali je politika kao i uvijek moćnija. Događalo se, znači, baš kao i s reformom školstva u koju nije bio dopušten ulaz akademicima i sličnim nestručnjacima.
Pokazalo se da je Jozić dobro odabran: slušao je crvenog poslodavca, ali je mislio i svojom glavom pa svojeručno prikazivao tuđe zasluge kao svoje (knjige koje je tiskao Inštitut prije njegova ravnateljstva), sve je oponente gađao prizemnim polemikama, nazivao ih telefonom, pisao privatna pisma, vrijeđao ruskog kroatista armenskoga porijekla Artura Bagdasarova, prijatelja Hrvatske i hrvatskoga jezika, prijetio tužbama, a posebno vjerodostojne domaće jezikoslovce koji se nisu dali smesti ni uplašiti – i doista doveo pred sud, gdje su oslobođeni (dr. Nataša Bašić). Osobito se okomio na dr. Sandu Ham i časopis „Jezik“.
Kada su karte (barem privremeno) bile drukčije pomiješane, počeo je paničariti. Dao je da mu produlje mandat mjesecima prije no što je istekao, za svaki slučaj, prošao bez problema kao jedini „pristupnik“ – u vrijeme božićnih blagdana i tako dočekao sretnu novu godinu. Moglo ga se odjednom vidjeti na skupovima Akademske zajednice dr. Ante Starčević u sklopu HDZ-a, no kako sam i ja bio ondje postalo mu je jasno da ne će proći lišo ako HDZ i Domoljubna dođu na vlast na parlamentarnim izborima. Kada su domoljubi relativno pobijedili bijaše vrlo ustrašen, ali mu se raspoloženje naglo popravilo nakon pada Vlade u domoljubnoj režiji. Opet mu se pogoršalo kada je i takva Vlada kakva jest povukla potez i na čelo Upravnog odbora stavila upravo dr. Sandu Ham. Katastrofa!
Sada dr. Ham ima pravo i dužnost vidjeti što se sve u Inštitutu događalo, uključujući financije i štošta drugo, tko je i koliko zaradio od tiskane inačice pravopisa i tako dalje. No, računajući da će „stvari opet doći na svoje mjesto“ nakon izvanrednih izbora, Jozić je odlučio pružiti otpor Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa koje pokušava natjerati da povuče imenovanje dr. Sande Ham, angažirajući pritom Znanstveno vijeće Inštituta (!) koje u cijeloj stvari nema nikakve ovlasti niti je takva praksa ikada viđena. Panika je opet posrijedi. U svom stilu denunciranja protivnika, Jozić slavodobitno prokazuje medijima dr. Ham kao osobu u sukobu interesa, budući da je suautorica onoga (pravog) Hrvatskog školskog pravopisa koji je zaglavio u Jovanovićevu jurišu na hrvatski jezik. Prilježni mediji ga prenose bez provjere, ne pitaju ga kako je u Upravnom odboru do sada bio Silić, također autor jednoga od pravopisa, hrvatskog ili retuširanog srpskohrvatskog. Silićev pravopis iz sredine osamdesetih imao je naziv „Priručnik hrvatskoga ili srpskog jezika“, a drugu je verziju doživio 2001. pod naslovom „Pravopis hrvatskoga jezika“ – uglavnom sve isto, s velikim brojem novosadizama pa nije bio u sukobu interesa bivajući u upravnom tijelu Inštituta, po Jovanovićevoj mjeri.
Elem, bit će vrlo zanimljivo vidjeti što će se događati u najskorije vrijeme, s dr. Ham kao predsjednicom Upravnog odbora i Jozićem kao ravnateljem. Koliko čujem, ravnatelj je na odmoru, a možda ga koristi za pisanje prve svoje jezikoslovne knjige. Usput ponavljam što sam već predložio: da se Inštitut utjelovi u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, bez obzira što u HAZU ima protivnika takve zamisli, ali neka se vrhovna znanstvena institucija žrtvuje za opću dobrobit i to što prije jer nije nemoguće da se jovanovići vrate i opet masakriraju Hrvatsku i hrvatski jezik po „državnoj liniji“.
Francekova teta
Histrioni su na vrlo dobar način otvorili svoje zagrebačko ljeto, urnebesnom komedijom koju je Nino Škrabe naslonio na konstrukt „Charlijeve tetke“ Thomasa Brandon, a radnju premjestio u dane maksimirske utakmice Dinama i Crvene zvezde. Defiliraju udbaši i kosovci, sitna i krupna klatež pokušava se prilagoditi novom vremenu hrvatske države na pomolu, još rade za dva gospodara i podosta su zbunjeni, pa i u jezičnom smislu, poput zagrebačkog šekretara unutrašnjih poslova Stipetića u doista sjajnoj interpretaciji glumca Franje Kuhara koji je dostigao zavidnu zrelost. Uz njega se ističe također sve bolji Svedružić kao vrhunski komičar u ulozi pomorskog kapetana Badurine koji je zbog pjevanja bio u Gradiški Staroj tri godine, premda je samo otvarao usta. Naklonost publike najvećma pripada ipak Hrvoju Klobučaru u zahvalnoj, ali i glumački teškoj ulozi lažne Francekove tetke. Pun pogodak na Opatovini ispunjenoj do posljednjega mjesta, sjajna zabava u režiji Georgija Para.
Isprika
U zadnjoj sam kolumni nehotice pomiješao ministra Šustara i ministra Hasanbegovića na čemu se unatrag ispričavam.
Hrvoje Hitrec/HKV.hr
