Vuk Perišić, vjerojatno Hrvatskoj najneskloniji od brojnih projugoslavenskih autora na hrvatskoj medijskoj sceni, napisao je tekst naslovljen “Ima li pravde za Perkovića, Mustača i Jamesa Bonda?” u kom je ubojice komunističke tajne policije usporedio s filmskim superagentom Bondom, a ubijene hrvatske emigrante optužio za trovanja vodovoda i terorizam.

“Takva iracionalna ideologija, točnije sirova mržnja, mnoge je političke emigrante odvela u trovanje vodovoda, podmetanje paklenih strojeva, otmice aviona i – ubojstva. Jasno da su pritom sebe nazivali ‘borcima za slobodu’, po starom, provjerenom – i danas aktualnom – terorističkom običaju”, kaže Vuk Perišić, pravdajući ubojstva koja je UDBA izvršavala po inozemstvu.

Nevjerojatno je da se u Hrvatskoj danas može u jednom mainstream mediju, k tome u vlasništvu t-coma, kompanije koja je još uvijek dijelom u vlasništvu Braniteljskog fonda, a koji se iskristalizirao kao medij najmanje sklon hrvatskoj državnoj neovisnosti, može pojaviti tekst koji na takav način piše o zločinima UDBE, i o ubijenim Hrvatima u inozemstvo po nalogu komunističke vrhuške.

“Širi kontekst” sjekire u glavu

“Svako ubojstvo je strahotan zločin, ali”… započinje svoju pisaniju Vuk. To “ali” je jako zanimljivo, jer kad god se pokušava opravdati nešto što se pravdati ne da, apologetika ubojstva započinje sa “da, ali…” Po Vuku, suđenje Perkoviću i Mustaču, se “uporno stavlja u specifični politički, zapravo propagandistički kontekst, čime se pokušavaju potkrijepiti izvjesni mitološki narativi”.

Mitološke narative propagandističke prirode prodaje međutim upravo Vuk, lamentirajući o tome kako sve tajne službe svijeta, eto, ubijaju svoje izdajice, teroriste, zločince svuda po planeti, i kako to i nije nešto posebno. “Središnja teza tih pokušaja glasi da je Jugoslavija bila totalitarna država koja je svojom brutalnom tajnom službom širom globusa progonila i ubijala borce za slobodu i demokraciju”, kaže Vuk, i onda priznaje kako Jugoslavija jest bila totalitarna država, ali eto ubijeni nisu bili nikakvi borci za slobodu nego gamad teroristička koju je zapravo trebalo likvidirati, u interesu države. Jer, kaže liberal Vuk, državni interesi su ipak državni interesi, nema tu milosti.

“To su elementi koje treba uzeti u obzir želi li se münchensko suđenje staviti u širi povijesni i politički kontekst. Narav obavještajno-sigurnosnog aparata i njegov modus operandi ne određuju ni ideologija ni oblik vladavine već taj aparat ima svoju vlastitu prljavu narav i – nerijetko – jednako prljave protivnike, neovisno o tome je li riječ o CIA-i, Udbi, Mossadu, ili onim besprijekorno odjevenim britanskim džentlmenima iz MI6”, kaže Vuk. Dakle: teza je da, ako je Jugoslavija i bila smeće od države i totalitarna diktatura, ali božemoj ni emigranti nisu bili niš’ bolji od onih koji su ih ubijali, ustaše i teroristi, nisu oni bili za nikakvu demokraciju nego je “velika većina bila je opsjednuta fiksnom idejom o stvaranju zasebnih nacionalističkih država i pozivala se na demokraciju iz pukih oportunističkih razloga”.

Nacionalne države nisu nacionalističke države! Naprotiv, upravo je Jugoslavija počivala na konceptu nacionalizma, paranoje od vanjskih neprijatelja (NATO, a ponekad i Rusi, zavisi od perioda), kapitalizma, stranaca koji nas samo žele opljačkati, na veličanju integralnog jugoslavenstva i suzbijanju kulturnih, religijskih i etničkih različitosti i identiteta, da o građanskim slobodama ne govorimo. U što spadaju i “nacionalističke”, odnosno normalnim riječnikom nacionalne. No Vuk tu izvrće tezu, pa kaže “nije njima smetao jugoslavenski jednopartijski sustav i dogovorna ekonomija, nego jugoslavenska multietničnost i multikonfesionalnost jer su organski prezirali svaku vrstu raznolikosti.” Ups. Tko je tu prezirao što? Jugoslavija sigurno nije bila multietnički raj koji je poštivao različitosti, dapače ih je gazio, gušio, pa i ubijao!

Gdje je u romanima o Bondu zapravo UDBA?

Vuk tu dakle reviktimizira žrtve komunističke tajne policije po sistemu “kurva je sama to tražila”. Ukratko, ako smo ih ubijali, a bolje nisu ni zaslužili. U civiliziranim državama na sudu, međutim, nije bitno tko je žrtva, nego zbog čega je ubijena, i tko ju je ubio. Vuk uporno pokušava staviti sve hrvatske emigrante u isti koš “državnih neprijatelja”, pravdajući time teror komunističke tajne policije. Činjenica je međutim da je, kad bismo i prihvatili njegove priče kako su se oni borili ne za demokraciju, nego prvenstveno za nacionalnu (a ne nacionalističku) državu, što jesu, takva borba bila njihovo legitimno političko pravo, dok god nisu pribjegavali nasilnim sredstvima. A ubijeni Đureković, kako znamo, takvim sredstvima nije pribjegavao, niti ga se dovodi u taj kontekst. Vuk manipulira “kontekstom”, stavljajući ubijene hrvatske emigrante u kontekst “neprijateljske emigracije” koja je otimala avione, trovala vodovode, pribjegavala terorizmu, ne navodeći nigdje tko je to radio, gdje i kad, i kakve veze slučaj Đurekovića, a o njemu se radi, ima s tim. Usto, Đureković je bio bivši partizan, pa ga je kretenski stavljati u kontekst ustaške emigracije, jer on ustaša jednostavno nije bio. No to Vuka ne smeta da hrvatsku emigraciju generalizira kao terorističku: “Takva iracionalna ideologija, točnije sirova mržnja, mnoge je političke emigrante odvela u trovanje vodovoda, podmetanje paklenih strojeva, otmice aviona i – ubojstva. Jasno da su pritom sebe nazivali ‘borcima za slobodu’, po starom, provjerenom – i danas aktualnom – terorističkom običaju.“

Je li to utuživo? Vjerojatno, no jasno je da DORH neće na to reagirati, niti dignuti prijavu. To dobijete samo kad nekog imenujete udbašem, pa ako taj to i nikad nije skrivao.

No glavni spin je slijedeći. “Nije li to zapravo skandalozno? Hoće li u sljedećem nastavku James Bond biti procesuiran u Japanu za sva ubojstva koja je u filmu ‘You Only Live Twice’ počinio na japanskom teritoriju? Hoće li ga u nekom drugom filmu progoniti američko pravosuđe zbog ubojstava počinjenih u filmu ‘Goldfinger’?” piše Vuk povlačeći paralelu između udbaški mesara sa sjekirom koji ubijaju čovjeka koji je samo pisao knjige i razotkrivao mućke elite oko INA-e, i fiktivnog agenta koji je ubijao manijake koji žele vladati svijetom. Ono što Vuk vjerojatno ne zna, je da je Fleming, kad je u devetoj priči o Jamesu Bondu, Thunderball, stvorio SPECTRE, organizaciju protiv koje se Bond bori, napisao kako se ona sastoji od 18 ljudi, plus trojice s vrha. Od tih 18, trojica su bili pripadnici, kako je to Fleming doslovce u romanu naveo, “Tajne policije Josipa Broza Tita”. Oprerativci SPECTRE su dolazili iz šest tada najzlogaslnijih organizacija na svijetu, po trojica iz svake. Te organizacije su bile, pored UDBE, Gestapo, sovjetska tajna služba SMERSH, sicilijanska mafija, “Unione Corse” s Korzike, i neimenovana organizacija krijumčara heroina s bliskog istoka.

Dakle, kad se već igramo povlačenja paralela stvarnog svijeta sa svijetom Jamesa Bonda, nije Perković bio Bond, nego jedan od agenata Ernsta Stvaro Blofelda! Agent “Titove tajne policije”, tada jedne od najzlogaslnijih kriminalnih organizacija, rangirane u romanima o Bondu uz Gestapo i mafiju! Da je Vuk usporedio Udbu sa Gestapom, to bi bila dobra usporedba! Usporedba s CIA-om, Mossad-om i MI6 je glupa, deplasirana, čak i uvredljiva za navedene tajne službe!

Nismo mi izručili “svog špijuna” nego jugoslavenskog!

Ali sad dolazimo do najbitnije stvari: “Šalu i fikciju na stranu, ostaje nam da se upitamo hoće li za tridesetak godina Pakistan tražiti izručenje nalogodavaca i izvršitelja ubojstva Osame bin Ladena?

Argentina začudo nikada nije tražila izručenje nalogodavaca i izvršitelja kaznenog djela otmice velikog njemačkog domoljuba Adolfa Eichmanna koju su na njenom tlu 1960. počinili agenti izraelskog Mossada. Taj paralelni, opasni i odvratni svijet špijunaže, državne sigurnosti i lecarréovskih zapleta, odavno je nesavladiva realnost koju ne određuje ideologija, nego sirovi državni interes, a ponekad i puka pravda”, kaže Vuk Perišić. Ispada da je sjekira u Đurekovićevoj glavi bila “puka pravda”!

No tu se Vuku potkrala jedna “slučajna” logička pogreška, koja otkriva na koji način apologeti udbe manipuliraju činjenicama i naivcima koji takve tekstove čitaju kao Sveto pismo. Argentina, jasno, nikad nije zatražila izručenje otmičara Eichmanna, jer je isti bio ratni zločinac, za razliku od Đurekovića koji ni u Jugoslaviji nikad ni za što nije bio optužen. Ali još važnije od toga: Argentina nije tražila izručenje Eichmanna, jer nije bila članica EU i nije postojao europski uhidbeni nalog! Pravo i zakon se moraju poštivati, i potpisano! A najvažnije od svega: Pakistan nije nikad tražio izručenje ubojica Bin Ladena, terorista s kojim Vuk uspoređuje Đurekovića, jer mu ga SAD ne bi izručile, baš kao što Jugoslavija nikad, baš nikad, ne bi izručila Perkovića Njemačkoj!!!

Ali Hrvatska bi! I tu je osnovna stvar koju cijelo vrijeme Vuk Perišić, i svi ostali koji su branili Perkovića od izručenja, pokušavaju zamagliti. Perković je organizirao ubojstvo njemačkog državljanina na njemačkom tlu, kao agent tajne službe Jugoslavije, ne Hrvatske! A Đureković je taj koji je radio za Hrvatsku, ne za Jugoslaviju! S te strane, Hrvatska nema nikakvu moralnu ni pravnu obvezu ne izručiti Perkovića Njemačkoj, baš naprotiv! Perković je bio agent Hrvatskoj neprijateljske države, radio je za okupatore Hrvatske, ne za Hrvatsku kad je ubojstvo počinjeno. Kao što Rusija, primjerice, ne bi imala nikakvog razloga ne izručiti Pakistanu ljude koji su likvidirali Bin Ladena kad bi bili u njenoj pravnoj domeni.

Ako se tvrdi da svaka nevina žrtva zahtijeva pravdu i kaznu za svoje ubojice, logično je da se pravda mora izvršiti. Ukoliko ubijeni Đureković nije počinio nikakvo kažnjivo djelo protiv bivše nam države, onda ni represivni aparat iste nije imao nikakvo opravdanje za svoje postupke. Za razliku od Bin Ladena, koji je bio terorist, i nacističkog ratnog zločinca Eichmanna, i zato se to ne može uspoređivati. Ne može se općenito reći “oni su trovali vodu i postavljali eksplozivna sredstva” i time pravdati ubojstvo Đurekovića ako on sam u to nije bio upleten. Eichmann uostalom nije ubijen, nego je otet i sudilo mu se. Đurekoviću Jugoslavija nije imala za što suditi.

Ovakav članak u kojem se opravdavaju zločini, ubojstva, otmice tajne službe i žrtve proglašavaju zločincima se na najgori način ponižavaju ubijeni, a usporedba njih s Bin Ladenom i nacistima, a njihovih ubojica u službi snaga koje smo porazili u Domovinskom ratu s glamuroznim tajnim agentima iz fikcije je zapravo nešto čemu u demokraciji i pravnoj državi ne bi smjelo biti mjesta. To je, jednostavno, odvratno.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save