MJEŠTANI OGORČENI: Ugušit ćemo se od smrada, prijete nam i bolesti…
Nekad je prva asocijacija na Perković i obližnje Sitno Donje bila – željeznica. Ali, promijenila su se i vremena i običaji, željeznica je stala, pruga zaruzinavila, a koze postale zaštitini znak Sitnog Donjeg. Većina mještana bi rekla: “Kamen smutnje, koze razdora u Sitnom!”
U selu se gradi farma koza, a to je tek početak planova i ambicija koje u Sitnom namjerava realizirati predsjedndik Hrvatske komore dentalne medicine Hrvoje Pezo s partnerom. Zubar poduzetnički orijentiran na stoku sitnog zuba.
Nije baš uobičajeno. A čini se ni dobro prihvaćeno u selu koje je lakše podnosilo huk željeznice i miris vrelih tračnica nego teško isparavanje stajskoga gnojiva u kojemu se guši ono malo seljana. Pisali su peticiju, žalili se inspekcijama, policiji, komunalcima, a kad nije pomoglo, pozvali su u pomoć “Slobodnu”.
Koze u – skladištu
Doduše, pročelnik Gradskog ureda za komunalne poslove u Šibeniku Miro Lucić tvrdi da je to samo privremeno i da se stoka seli na novu farmu koja se gradi na zakonom propisanoj udaljenosti od seoskih kuća, i kako smo se uvjerili, po svim standardima. Dan-dva nakon našeg dolaska u Sitno Donje, manji broj koza, nepropisno smještenih u spremište za poljoprivredne strojeve, doista je iseljen. Lucić tvrdi, za koji dan otići će sve. Selo u to ne vjeruje…
U studenome prošle godine zubar Hrvoje Pezo, u partnerstvu s Mladenom Sarajlićem iz Sitnog, odlučio je izgraditi farmu koza, za koju je registrirao tvrtku “Capra Domestica” d.o.o.., te uz EU poticaje za ruralni razvoj krenuo u posao. Plan je, uz farmu s tisuću koza, izgraditi i mljekaru, siranu i apartmane za degustiranje proizvoda s Pezina kompleksa.
Mladen Sarajlić vodi farmu, iako je njegova supruga Anđelka službeno direktorica. Bave se stokom otprije. U susjednom zaseoku Radniću uzeli su u najam jedan objekt i u njemu drže 400-500 koza, a tamo se, uvjerava nas Mladen, nitko ne buni. Drugi objekt izgradili su usred Sitnog Donjeg, i to bez građevinske dozvole, tvrdi Mirko Sarajlić na čiju smo molbu i došli u selo.
– Pozvao sam Građevinsku inspekciju i obustavila im je radove. Nakon nekoliko mjeseci dobili su dozvolu, ali za skladište poljoprivrednih strojeva i stočne hrane. A onda su u skladište uselili koze – ogorčeno će Mirko.
– Prijavio sam ih inspekciji. Od Građevinske nikad “niti slike, niti pisma”, Veterinarska nije našla potrebnim intervenirati, a Komunalna, nakon očevida na licu mjesta, donosi odgodu rješenja za iseljenje koza na rok od 60 dana. Nakon isteka roka, dali im dodatnih 60, pa još 60… i evo, još su tu.
Slučaj je dospio i na šibensko Gradsko vijeće, kojem se pročelnik Lucić požalio na manjak komunalnih redara, zbog čega ne mogu brže intervenirati. Mještani su ogorčeni. Osim što se selom širi smrad stajskoga gnojiva s “nelegalne farme”, šire se, tvrde, i bolesti zbog stoke koja ugiba svakodnevno, a odlaže se nepropisno, često po ogradama, jer “Agroproteinka”, kažu, koja se bavi prikupljanjem uginulih životinja, ne dolazi za samo jedno jare, a farma nema hladnjaču. Strahuju za djecu u selu, vrućina je, smrad nesnosan, a zaraza se na visokim temperaturama brže razvija…
Peticija cijelog sela
Mladen Sarajlić, Pezin partner i prijatelj, usred sela ima i tzv. OPG u kojemu drži svinje, koze, telad, junice, guske, patke, kokoši i pet pasa, i tuda više nitko ne može proći, a otkad je sela, to je bio put prema željezničkoj stanici. Danas služi samo Mladenu i njegovima, žale se mještani.
Branko Sarajlić spominje peticiju koju je protiv Mladena Sarajlića i Hrvoja Peze potpisala svaka kuća u selu i predali su je Veterinarskoj inspekciji i komunalnom redaru Siniši Sabliću u uredu šibenske gradske uprave. Lucić potom izdaje nalog: “Pišite prijavu i kaznu Pezi, davno je prošao rok od 60 dana za iseljenje koza.” I opet ništa…
Revoltirani Branko pita nas što je ljudima u selu preostalo.
– Možda jedino da se svi, kolektivno iselimo – zaključuje.
– Izloženi smo prijetnjama, ultimatumima, agresiji onih koji misle da im novac daje pravo činiti što ih je volja – ljutito će.
Kuću Filipa Sarajlića od “nelegalne farme” dijeli tek cesta. Filip živi u Kaštelima, a u selo dođe svako malo, nešto zasadi, zasije. Kuću obnovio, i želio mirovinu provoditi ovdje u miru. Ali, sve rjeđe dolazi, a kako nam veli, boji se da više i neće jer, šta zbog smrada, šta zbog laveža pasa koji čuvaju stoku, tu života nema. I još im Pezo stalno prijeti da će ih strpati u zatvor…
Protiv farme koja se gradi na rubu sela nitko u Sitnom, kažu nam, nema baš ništa. To je legalan objekt, moderan, primjeren, zaposlit će ljude i izvan sela je. Ali, ovo drugo, to se ne da preživjeti, tvrde.
U skladište “Copra Domestice” u selu nismo mogli ući. Mladen Sarajlić zaskočio nas je čim smo došli u selo i krenuli s Mirkom u obilazak.
– Tko ste vi, šta radite, kome ste se najavili, daj aparat, ne snimaj, ugrožavate privatno vlasništvo – grmio je na nas i prije negoli smo dospjeli prozboriti ijedne riječi.
– Ovo je investicija od 10 milijuna eura, samo kolektor koji gradimo košta dva milijuna eura. Uostalom, stoka se sutra seli u novi objekt, čeka se samo uporabna dozvola, ovo je bilo samo privremeno. Oni se bune, a svaka je kuća u selu bespravno sagrađena, dok svaki naš objekt ima građevinsku dozvolu – govorio nam je u hodu prateći svaki naš korak.
‘Svaka muha im smeta’
Ali nekako smo uspjeli spustiti tenzije, pa je ostatak našeg boravka u Sitnom Donjem prošao u miroljubivijem tonu. Mladen je odmah mobitelom obavijestio nadređene da su u selu novinari, da ih je doveo Mirko i da snimaju. S druge strane veze glasnogovornik tvrtke Kristijan Jovanović imao je puno više takta i razumijevanja za naš posao.
– Ovo je selo u kojem svaka kuća ima svinjac i gdje je stočarstvo glavna poljoprivredna aktivnost, a kad netko dođe i želi investirati milijune, svaka muha im smeta. Koze su u privremenom smještaju – uvjerava nas Jovanović, pravdajući njihov produženi boravak sporom administracijom zbog koje više od godinu dana čekaju dozvole – žali se.
– Okotilo nam se 200 jarića, nova farma nije bila završena zbog birokracije, pa smo kozliće morali negdje privremeno smjestiti i tako su završili u skladištu.
Nudili su, kaže Jovanović, svima u selu posao, ali oni to ne žele.
– Htjeli smo angažirati jednu obitelj, nudili svakomu po 4500 kuna plaće, smještaj i hranu besplatno, ali u Šibensko-kninskoj županiji takve ljude ne možemo naći, pa ih moramo dovoditi iz Slavonije. Ovo je multimilijunska investicija u mjesto gdje je Bog odavno rekao laku noć, i gdje nikomu nije padalo na pamet investirati ni kunu u idućih sto godina, a ispada da smo mi ti koji rade nešto krivo – zaključuje Kristijan.
– Kupili smo za potrebe farme privatne parcele od seljana, a oni koji nisu uspjeli prodati, sada dižu graju – reći će Jovanović.
Sve radi zdrave hrane
Mladen nas je proveo kroz buduću farmu, pokazao nam gdje će biti najmodernije muzilište koza u ovom dijelu Europe, pohvalio se kako je to pravi hotel za jariće, a ne štala. Stoka prolazi redoviti veterinarski pregled, mlijeko ide četiri puta mjesečno na analize u Križevce, imaju izvanrednu suradnju s paškom siranom. Ali, dodat će: “Evo vam gospodin Pezo, upravo ga imam na vezi, on će vam sve reći.”
– Ti ljudi meni prijete vašim dolaskom, utjeruju novac od mene, govore da ćete uništiti naš posao i naše živote, ucjenjuju me da ću morati plaćati nekakve oglase u “Slobodnoj Dalmaciji” – odmah će Pezo.
– Tko vam prijeti i traži novac od vas, možete li reći ime? – pitam.
– Ma, reći ću vam kad se vidimo, kad dođem dolje – veli. – Ovo je najsuvremenija tehnologija kakve kod nas još nema, ljudi izvani su je montirali – nastavlja.
– Otkud interes jednog zubara za koze? – upitam.
– Radi zdrave hrane. Znate, kozje mlijeko je Božja blagodat. Mladena poznajem godinama, mi smo obiteljski prijatelji i odlučili smo se zajedno ući u taj posao. Sve radi zdrave hrane. Sve umire zbog ljudske zlobe i trome državne administracije – ocjenjuje Pezo.
Opori smrad s OPG-a
A mi, korak uz korak s Mladenom Sarajlićem, koji nam je još prije pola sata htio oduzeti opremu i sprašiti nas iz sela, razgledavamo farmu. Pokazuje nam gdje će biti tuševi i garderoba za radnike, prostorija za veterinara, odlagalište za gnojivo po svim EU standardima…
Sustiže nas putem i direktorica Anđelka, željezničar tehničkog prometa, s tečajem poljoprivrede, ali, veli, “ja sam zadužena samo za mužnju”.
U centru sela čeka nas skupina nezadovoljnih seljana, a Mladen kao da ih ne vidi, pokazuje svoju staru kuću u kojoj žive radnici s farme i veli:
– Vidite, okolo su svinjci onih šta se bune, a meni njihova stoka ne smrdi…
Shvatili smo zašto kad nas je primio u svom domu, iza kojega je njegov tzv. OPG s kojega se širi teški, opori smrad stoke zbijene na malom prostoru, u blatu na suncu, ili iza rešetaka u nekoj vrsti kaveza. Reklo bi se da je obitelji Mladena Sarajlića najteže, jer kod njih smrdi najviše, a i muhe su ovdje najmnogobrojnije. Ali, stvar je tolerancije na mirise, na higijenu, i stvar isplativosti, dakako…
Izvor: ovdje