Jakovina navodi da Jasenovac kao logor poslije rata „nije postojao“, ne iznoseći dokumente ili znanstvene argumente za takvu tvrdnju, te unatoč činjenici da smo mi koristili preko 70 arhivskih dokumenata, posebice nekoliko onih iz 1946. u kojima se spominje upravo „logor Jasenovac“ i „Zavod za prisilni rad Jasenovac“.

Napao Vas je u medijima i povjesničar Tvrtko Jakovina. S kojim argumentima?

Jakovinin istup ne bih baš nazvala napadom. Mogli bismo to opisati djetinjastim pokušajem diskreditacije s ciljem brisanja poda ne samo mojim i Pilićevim radom, već i nama osobno.

Jakovina je to odradio podjednako maestralno kao i Goldstein zbog čega je i bio jednako učinkovit. Jedinu osobu koju je uspio diskreditirati je bio on sam i to u trenutku kada je citirao Goldsteina navodeći 433 srušene kuće u Jasenovcu u svibnju 1945. što je, kao što sam istaknula, potpuno netočno. Jakovina zatim navodi da Jasenovac kao logor poslije rata „nije postojao“, ne iznoseći dokumente ili znanstvene argumente za takvu tvrdnju, te unatoč činjenici da smo mi u svom izvornom znanstvenom radu koristili preko 70 arhivskih dokumenata, a nekoliko onih iz 1946. u kojima se spominje upravo „logor Jasenovac“ i „Zavod za prisilni rad Jasenovac“ objavili su pojedini portali i to prije objavljivanja njegovog članka u Globusu. Što da ja uopće mislim o povjesničaru čiji se „argumenti“ temelje na fantazijama Slavka Goldsteina i koji uporno ne želi pročitati dokument koji mu je dostupan na internetu te koji se od prosinca 2014., kada je naš rad objavljen, nije udostojio prošetati do dva arhiva čije dokumente u radu koristimo i provjeriti lažu li zaista Matković i Pilić??? Da stvar bude žalosnija, upravo je jedan takav „stručnjak“ nama poručio da se od srama više nigdje ne bismo smjeli pojaviti. Za- što? Zato što imamo petlje reći istinu? Srećom, istina se ne treba bojati nikoga, pa tako ni Jakovine. Znanost se mora temeljiti na pisanim i materijalnim dokazima, a ne pričama iz davnine uz logorsku vatru. Ne pišemo mi ovdje novog Harryja Potera. U svakom slučaju Jakovini smo u Globusu odgovorili podjednako žestoko te se ne bojimo budućih napada niti ćemo se libiti podjednako žestokih odgovora. Nije Jakovina taj koji je godinama doslovno živio po svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji, ustajao u 4 sata ujutro, i po mećavi i po tropskim žegama putovao satima od jednog do drugog arhiva, obilazio lokacije događaja, tragao za svjedocima, preživjelima i počiniteljima zločina, bio i gladan i žedan i stavio na kocku sve za istinu. Mi jesmo i zato nećemo trpjeti ničije klevete.

Kako ocjenjujete radove hrvatskih povjesničara o Jasenovcu?

Mršavom dvojkom. U našem radu o poslijeratnom Jasenovcu istaknuli smo komoditet povjesničara i drugih istraživača. Najlakše je sjediti u Zagrebu i odmahivati rukom govoreći da dokumenata nema, kako se to, unatoč rezultatima našeg rada, još uvijek može čuti u pojedinim TV emisijama. Među milijunima dokumenata često je veoma teško pronaći ono što vam treba, a naročito onda kada tragate za nečim što je toliko dugo bilo skriveno. Stoga su za ovakva istra- živanja potrebne godine sustavnog rada. Hrvatski arhivi su veoma bogati gradivom i netočna je ona mantra koja se sustavno ponavlja da je sve odneseno u Beograd. Doduše, mora se priznati da je to sjajan alibi za one koji tabu teme izbjegavaju iz različitih razloga ili ih se dotiču tek povremeno i površno, najčešće onda kad im to treba iz nekog drugog razloga. Nedavno je u jednoj emisiji jedan povjesničar iz Hrvatskog instituta za povijest istaknuo da je historiografija odradila dobar posao što se tiče logora Jasenovac i žrtava.

Stječe se dojam da je stvar riješena jer trenutni broj žrtava odgovara navodima Vladimira Žerjavića. Dokle god je taj broj između 80 i 100 tisuća, većina je zadovoljna. No, ono što se ja kao homo sapiens pitam je koliko su trenutni podaci o žrtvama pouzdani ako je dosad dokazano, unatoč ignoriranju JUSP Jasenovac, da pojedine žrtve ratnog logora Jasenovac uopće nisu ondje stradale? O tome ne govori samo arhivsko gradivo u Hrvatskoj već i dokumenti Yad Vashema. Ono što u ovom trenutku olakšava posao povjesničara je rad informatičara Nikole Banića i njegovih suradnika koji su u hrvatsku historiografiju, iako uopće nisu povjesničari, uveli jedan sasvim novi način rada i na fantastičan na- čin iskoristili moderna dostignuća s ciljem ustanovljavanja istine o Jasenovcu i Drugom svjetskom ratu općenito. Računalnom obradom javno dostupnih digitalnih podataka i dokumenata iz arhiva Yad Vashema, popisa žrtava njemačkih logora, povijesnih knjiga te svjedočanstava preživjelih logoraša ili njihove rodbine hrvatskim povjesničarima ta ekipa je doslovno servirala obilje podataka koji jednoznačno identificiraju stotine lažnih navodnih žrtava Jasenovca pokazujući njihovu stvarnu sudbinu te objasnila gdje i kako se ti podaci mogu samostalno provjeriti. Ovakva računalna obrada moguća je tek u zadnjih nekoliko godina zbog nedavne pojave javno dostupnih digitaliziranih inačica arhivskih dokumenata koje se zbog njihova elektroničkog oblika može lako dohvatiti bez kopanja po arhivima i potom obrađivati mnogo jednostavnije i brže pisanjem prilagođenih računalnih programa. Osim provjeravanjem digitalnih arhivskih podataka izvršeno je i računalno provjeravanje digitalnih enciklopedija kao što je Wikipedija u potrazi za navodnim žrtvama logora i apsurdno je da se ustanovilo da su neke od navodnih žrtava zapravo poznate ličnosti za koje se čak i u općim enciklopedijama može pronaći dovoljno podataka koji jasno pokazuju da nisu stradale u Jasenovcu, već ili negdje drugdje ili da su štoviše preživjele rat. Ovi rezultati su javno objavljeni u više brojeva Hrvatskog tjednika te na nekoliko mrežnih portala, a objavljuju se i dalje. Poveznice na sve te članke, svi dostupni podaci o pronađenim lažnim navodnim žrtvama te osnovni računalni kod za njihovu obradu su javno dostupni na adresi http://fly.srk.fer.hr/~nbanic/ popis/. Ako je ovakve rezultate moguće postići već jednostavnim pregledom elektroničkih enciklopedija i digitalnih inačica različitih arhivskih dokumenata, to je dobra naznaka da gotovo sigurno postoji još mnogo arhivske građe čijom bi se obradom moglo pronaći nove podatke za još mnoge dodatne laž- ne navodne žrtve logora Jasenovac pa posla svakako ima još mnogo. No da bi se hrvatski povjesničari pokrenuli potrebno je prvo priznati da je dosadašnji rad bio ta mršava dvojka, da su navodi JUSP Jasenovac u najmanju ruku netočni i da se hrvatski povjesničarski Olimp dosad tresao pred tatom Goldsteinom.

Kad sam počela s povijesnim istraživanjima odlučila sam se dr- žati nekih principa netipičnih za društvene i humanističke znanosti i zato uvijek napominjem da su dva i dva četiri. U praksi to znači da ako u dokumentu piše „logor Jasenovac“ ili „Zavod za prisilni rad Jasenovac“, onda je taj službeni naziv ondašnjih vlasti onaj koji ćemo koristiti, a ne Goldsteinova tzv. radna grupa. Kada Goldstein nađe autentični dokument na papiru iz onog vremena, s potpisom i pečatom u kojemu se govori o radnoj grupi Jasenovac, tada ćemo uvažiti i to i u povijesti ćemo spominjati sve spomenute nazive. No, za to trebamo dokaz. Kao što sam ranije jednom istaknula, povijest je kao CSI. Dva i dva su četiri i prema tome „Zavod za prisilni rad“ nećemo i ne možemo prevoditi kao „radna grupa“ jer mi, povjesničari, ne želimo uzrujati Goldsteina. Ovo je znanost, a ne gledanje u kristalnu kuglu ili nekakva privatna zabava. No, upravo se nešto slično dogodilo u toj spomenutoj emisiji u kojoj je taj istaknuti hrvatski povjesničar, sjedeći pokraj Veljka Džakule, nekadašnjeg čelnika zapadnoslavonskog SDS-a koji je 1991. pakračko području pripajao tzv. SAO Krajini i aktivno sudjelovao u napadu na našu domovinu, na upit voditeljice o poslijeratnom Jasenovcu onako sramežljivo odgovorio da je ondje nakon Drugog svjetskog rata sigurno „nečeg“ bilo. Zato ću još jednom reći da u dokumentima koji su u tom trenutku tom povjesničaru već bili dostupni jasno piše da je riječ bila o logoru i Zavodu za prisilni rad Jasenovac, a ne o UFO bazi na Mjesecu. U matematici nitko ne raspravlja o promjeni imena Pitagorinog teorema samo zato što se nekoj xy osobi ne sviđa Pitagorin životni stil pa stoga ni u povijesti nećemo mijenjati službene nazive spomenute u dokumentima jer se od njih nekome okreće želudac. Za takve probleme postoji aspirin. U životu treba imati petlje i stvari nazvati pravim imenom.

Kakav ugled ima odjel povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu u međunarodnim krugovima?

Ako pročelnik Odsjeka za povijest, dakle Tvrtko Jakovina, svoje argumente temelji isključivo i samo na izjavama srednjoškolca Slavka Goldsteina, umjesto na arhivskim dokumentima, i ako Etičko povjerenstvo Filozofskog fakulteta u Zagrebu na čelu s dr.sc. Borislavom Grginom takve nastupe ne smatra spornim, a kamoli sramoćenjem te institucije, kakav ugled Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta uopće može imati? Grgin se uvrijedio kada sam mu odgovorila da upravo zato Sveučilište u Zagrebu ne postoji na svjetskim rang ljestvicama. Pa zar je to moja krivnja? Zar sam ja odgovorna za recikliranje, pa i plagiranje, disertacija i znanstvenih radova u hrvatskim znanstvenim institucijama? Zar sam ja odgovorna za činjenicu da Hrvatski studiji i Odbor za etiku u znanosti Agencije za visoko obrazovanje nisu našli ništa sporno u činjenici da je bivši student Hrvatskih studija Danijel Jurković plagirao moj i Pilićev rad o bitci za Odžak u svibnju 1945. i objavio ga kao svoj rad u jednom broju časopisa Vojna povijest 2015. godine o čemu je Hrvatsko novinarsko društvo već reklo svoje, a sveučilište eto i dalje šuti? Zar sam ja odgovorna za činjenicu da se u odgovoru Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta u vezi naše prijave protiv Jakovine navodi sljedeće: „Ovo Povjerenstvo nadležno je za povrede Etičkog kodeksa u radnom procesu na Filozofskom fakultetu te reagira temeljem prijava nastavnog i stručnog osoblja i studenata Filozofskog fakulteta, a vezano za nastavu, istraživanje i međuljudske odnose na fakultetu.

U vezi s tim napominjemo da za riječi izgovorene u javnom prostoru svaki sveučilišni nastavnik, kao i bilo koji drugi javni djelatnik, snosi javnu odgovornost te svatko tko se osjeti oklevetan ili uvrijeđen zaštitu može potražiti na adekvatan način pri drugim tijelima.“?

Zar sam ja odgovorna za činjenicu da je u Etičkom kodeksu Filozofskog fakulteta navedeno nešto drugo?

U članku 2. tog kodeksa piše da su„nastavnici dužni u javnim istupima i djelovanju promicati humanističke vrijednosti, ugled struke Fakulteta i akademske zajednice te čuvati osobno i profesionalno dostojanstvo kolega.“ Osim toga, u članku 10. istaknuto je da su „u znanstvenim radovima, javnom djelovanju i u međusobnim kontaktima nastavnici dužni njegovati kulturu argumentiranoga dijaloga“ te da je „nedopustiv je laudativni pristup radovima drugih ili prešućivanje njihovih nedostataka zbog osobnih interesa, ali i kritiziranje ili ignoriranje tuđih radova zbog profesionalne ili osobne nesnošljivosti.“

Zar je moja krivnja to što u Hrvatskoj papir trpi svašta, a praksi je etika u znanosti praktički nepoznat pojam i za ovakve rabote nitko živ ne odgovara???

Kakav ugled ovakav Odsjek za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu uopće može imati? Nikakav.

Kad je moj mentor na Warwicku tražio da za svoju disertaciju pogledam i literaturu o NDH, tada nije spomenuo niti jednog „stručnjaka“ s Filozofskog fakulteta u Zagrebu niti su ga ta imena zanimala. Onaj čiji ga radovi jesu zanimali je dr. Alexander Korb sa Sveučilišta u Leicesteru koji se u Velikoj Britaniji smatra stručnjakom za NDH, a ne Rory Yeomans kojeg hrvatski lijevi mediji hrvatskoj javnosti nameću kao „britanskog stručnjaka za NDH“, kao što smo nedavno mogli pročitati na jednom hrvatskom portalu.

(Nastavak u sljedećem broju)

Marko BARIŠIĆ za Hrvatski tjednik/ Hrvatsko nebo

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save