NEVJEROJATNO: Evo zašto se Vlahušić boji Hasanbegovića!
ANDRIJA HEBRANG – Vlahušić napada Hasanbegovića zbog svoje uloge u napadu na Dubrovnik – Predsjednik Hrvatskog državnog sabora je po toj zamisli trebao javno predati ključeve grada! Odmah nam je svima bilo jasno da to znači predaju teritorija Republike Hrvatske
Prema pisanju medija gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić izjavio je da je ministar Hasanbegović jedini nedavno dobio aplauz u Dubrovniku „jer su u društvu ustaše oličenje hrvatstva”! Negativan stav Vlahušića prema hrvatskim nacionalnim interesima, posebice prema događajima iz razdoblja srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku, već su poslovični.
Dakako, prikriveni su skupo plaćenom osobnom promidžbom na koju Dubrovčani nasjedaju i glasuju za njega, bez obzira što je pravomoćno osuđen na uvjetnu kaznu i s time je izrazito negativan primjer mladima. Vlahušić ne napada ministra Hasanbegovića zbog te opće poznate i u medijima banalizirane činjenice, nego zbog straha da široj javnosti ne postane dostupan podatak o njegovoj ulozi pri pokušaju okupacije Dubrovnika od strane srpsko-crnogorskih agresora. Njemu je jasno da je dr. Hasanbegović oličenje borbe za hrvatske nacionalne interese, ni više ni manje od drugih naroda Europe i šire, koji su svjesni da je zaštita nacionalnih interesa temelj svakog razvoja i napretka. Tako se ministar Hasanbegović zalaže i za povijesne istine iz najtežih razdoblja hrvatske povijesti, a to su zločini komunizma u i nakon II. svjetskog rata ali i istina o srpsko-crnogorskoj agresiji devedesetih.
Dobro zna Vlahušić da bi u tim istinama na površinu isplivale i tajne o njegovoj ulozi i zato se okomljuje na istinoljupca lažima o nekakvom ustašluku. No kako su u lažima kratke noge, a ustašluk vide samo oni koji devedesetih nisu vidjeli četništvo, dužan sam kao svjedok povijesti ponovno u javnost iznijeti istinu o Vlahušiću.
Te 1991. godine, u vrijeme kada je Dubrovnik bio opkoljen ali i hrabro branjen od naših hrabrih branitelja, u sudbinu tog hrvatskog bisera uplela se i međunarodna zajednica. Do tada je mjesecima gledala ubijanja hrvatskih civila, njih preko osam tisuća, rušenje hrvatskih domova, gospodarskih, zdravstvenih i vjerskih objekata, sve to bez ozbiljne političke akcije s kojom bi agresija i zločini trenutno prestali.
Recimo, međunarodnom ekonomskom blokadom agresora Srbije i Crne Gore. Štiteći svoje grupacijske interese, nijemo su promatrali ništa ozbiljno ne čineći. A tada, odjednom, silna briga za Dubrovnik! Ne za Vukovar, Škabrnju, Sisak, Karlovac i stotine drugih mjesta. Dubrovnik je postao slastan zalogaj ne samo agresoru nego i međunarodnoj zajednici!
U tom najtežem trenutku dubrovačke povijesti, predsjednik Tuđman me je ovlastio da budem domaćin francuskom ministru Bernardu Kouchneru koji nije najavio razlog dolaska. Priredio sam protokolarnu večeru i zamolio ga da odmah kaže razlog dolaska, jer je rat i kao ratni ministar imam previše posla na terenu.
Biranim riječima rekao je da međunarodna zajednica predvođena Europskom zajednicom želi neutralizirati Dubrovnik! Pitao sam ga što to znači, a on je mrtav hladan rekao da branitelji moraju napustiti Dubrovnik a upravu će uz prijenos Eurovizije preuzeti međunarodna zajednica i od nje imenovani zapovjednik grada!
Predsjednik Hrvatskog državnog sabora je po toj zamisli trebao javno predati ključeve grada! Odmah nam je svima bilo jasno da to znači predaju teritorija Republike Hrvatske a da Dubrovnik vjerojatno nikada više ne bi postao njezin cjeloviti dio, već nekakav teritorij pod posebnom upravom.
Postavio sam samo jedno pitanje, zašto nisu oni neutralizirali Pariz kada su ga napadali nacisti nego su ga branili? Protestirao je na usporedbu nacizma i srpske agresije, ali su moji suradnici objasnili da u metodama agresije nema nikakve razlike. Tada je ispucao svoj glavni argument.
Rekao je da o neutralizaciji, u stvari predaji Dubrovnika ima suglasnost na terenu. Na moje pitanje s kim je postigao tu suglasnost, znajući da politički i vojni vrh nikada ne bi prihvatili takvu izdaju, odgovorio je: „Dogovorio sam to u Dubrovniku s doktorima Androm Vlahušićem i Slobodanom Langom!”
Tražio je od mene da ga odmah odvedem predsjedniku Tuđmanu, na što sam reagirao krajnje nediplomatski, prekinuo večeru i zamolio ga da napusti teritorij Republike Hrvatske. Učinio sam to zato, jer sam vjerovao u našu konačnu pobjedu ali i zato jer sam politiku učio od dr. Franje Tuđmana, jednog od rijetkih državnika između mnogo hrvatskih političara.
Pakleni plan čiji je vinovnik po izjavi francuskog ministra bio i Vlahušić tako je propao a dr. Tuđman me je za takav postupak pohvalio.
Zna Vlahušić, poput mnogih drugih, zašto se boji ministra Hasanbegovića.
Ova i slične tajne izašle bi na vidjelo u svjetlu istinitog oslikavanja hrvatske povijesti. Naime, sadašnji mediji skrivaju istinu o Vlahušiću jer služi njihovoj političkoj opciji. Obznanio sam opisani događaj više puta, a detaljno i u svojoj knjizi „Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku” (distributer Školska knjiga), ali je sve zatajeno od medija.
Strah od povijesne istine je najjači strah, a napokon je došlo vrijeme da ga i Vlahušić javno ispolji. Na promociji navedene knjige u Dubrovniku obznanio sam svoje svjedočanstvo o Vlahušiću i dobio aplauz nazočnih, ali sluganski mediji to nisu prenijeli.
Unatoč tomu, nastavit ću s iznošenjem povijesnih istina nošen idejom iz Rezolucije Vijeća Europe: „Bez istine nema pomirbe!”. Dodao bih, a bez pomirbe nema napretka. Uskoro opet odlučujemo hoćemo li odabrati put povijesne istine koji vodi u bolju budućnost, ili ćemo se opet odlučiti za tapkanje u mjestu i daviti se u moru laži.
Izvor: direktno.hr
