Predsjednice, pitate li pusiće, pupovce i ostale proračunske parazite zašto šute nad nasiljem nad Hrvatima?
Mario Maks Slaviček napisao je osvrt na aktualno stanje u zemlji iz svoje perspektive. Što je uputio predsjednici, ali i pupovcima i pusićima te onima koji u Hrvatskoj lažiraju povijest, pročitajte u nastavku:
Svako Vam dobro dobri ljudi, Hrvatice i Hrvati…Blagoslovljeni bili.
I dok Hrvate u srbiji prebijaju i tuku, Srbi u Hrvatskoj uživaju, lažirajući povijest, praveći nered i dižući buku… Znate li za to, gđo. “Predsjednice” svih “građana”? Jeste li za to potpisali “Deklaraciju” kako biste izdali hrvatsku naciju? Pitate li pusiće, pupovce i ostale proračunske parazite zašto šute nad tim nasiljem nad Hrvatima i baš poput Vas Srbiju i njenu politiku štite? I da, gđo. Predsjednice, namjerno pišem Vam u stihu kako biste možda i shvatili poantu, bit i hrvatsku “spiku”…
Eto…. prijeti se nama i Lijepoj Našoj opet i iznova, od istih onih od kojih Hrvatska nikad ni kruha ni ljubavi vidjela nije. Prijeti se od strane kojekakvih sinova i kćeri Orjunaša, srba etno-biznismena, aboliranih dojučerašnjih koljača, ali i onih takozvanih “hrvatskih” više EU.ropskih političkih podrepaša… I te prijetnje valja ozbiljno shvatiti. Kažu neki da će ih doći u još većem broju pljuvati na povijest, zemlju i ćaćevinu tvoju i moju… I zato nam valja razviti stjegove pa nek’ opet bježe tamo gdje im je najbolje, valja nam zbiti redove, osnovati rojeve pa nek’ takvi u što većem broju opet krenu u svoje poznate zbjegove… Put majčice im Srbije.
I kako ovaj moj uvod i pozdrav Vama ne bi bio bez smisla, pouke i argumenta evo činjenice iz povijesnog dokumenta…
Prilike u Zagrebu u prvim godinama postojanja Kraljevine SHS opisao je hrvatski slikar Jozo Kljaković u svojoj knjizi ‘U suvremenom kaosu’.
‘Sedam godina sam izbivao iz Zagreba. I kad usporedim onaj Zagreb, čisti, uredan i bijeli od prije sedam godina, i ovaj današnji prljavi, smrdljivi i crni, čovjeku postane teško oko srca. Zagreb je bio pun nekog čudnovatog svijeta, koji je naljegao iz svih krajeva države Srba, Hrvata i Slovenaca. Uglavnom, neki svijet, koji je švercao i bavio se verižnom trgovinom. Kada još dodate srpske vojnike s razvaganjenim šajkačama (…), srpske oficire s fizionomijama “pobedioca” i „osloboditelja”, onda vam je jasno ovo čudnovato šarenilo, koje je ispunjavalo zagrebačku ulicu, zagrebačke javne lokale i zagrebačka zabavišta.
Stanovnici Zagreba su se povukli u svoje stanove, u svoje kuće i u svoju unutrašnjost. Oni nisu mrzili te došljake, ali nisu imali, niti mogli imati nikakve zajednice s tim strancima. Zagreb je po svojoj tradiciji bio skladan, po svojim školama klasičan, a po svojem srcu romantičan. Sedamdeset godina prije nego su svi ovi Balkanci provalili ovamo, školovani svijet se je dopisivao na latinskom jeziku. Još prije toga bio je pozvan Beethoven, neka gostuje u Zagrebu.
Sada, mjesto latinskoga jezika ćoškasta ćirilica, mjesto Beethovena ciganska muzika. Po ulicama smrad luka i ćevapčića i prostakluci, koji prije preko Dunava, Save i Drine nisu prelazili. Nisu prelazili, jer ih uljudba Zapada nije mogla prihvatiti, nije ih mogla podnijeti. Sada su ih „osloboditelji” donijeli u sebi, kao dio sebe i to pronosili našom zemljom. Sve ono, što sam u svoje vrijeme gledao i doživljavao u Nišu, Negotinu i Beogradu, sada vidim na ulici zagrebačkoj, u kavani, restauraciji, kinu i teatru zagrebačkom. Gdje će se to zaustaviti, pitam se ja, i zašto smo to uradili, pitam se ja…’
Izvor: Jozo Kljaković, U suvremenom kaosu, Naklada autorovih prijatelja, Buenos Aires, 1952.
Mario Maks Slaviček
Izvor: ovdje
